>

novosti logo

Kultura Kultura

Haiku, haiku

Vladimir Kopicl, 'H & Q': Kroz jednu kaleidoskopsku godinu vodi nas šestotinjak po ciklusima ravnomjerno raspoređenih haikua

Od prvijenca ‘Aer’ iz 1978., novosadski pjesnik, esejist i konceptualac Vladimir Kopicl objavio je dvadesetak knjiga, a ova pred nama, ne računajući izbore, četrnaesta je stihovna. Kao podnaslov javlja se sama po sebi mutna (para)žanrovska odrednica – antiroman. Na neki čudan način ona ipak uknjiženome materijalu sasvim dobro odgovara, ponajviše ako je shvatimo doslovno. Uvršteni stihovi zaista nemaju baš ništa zajedničko s romanom kakvog smo, i nakon iskustva historijskih te neoavangardi i postmoderne navikli čitati, pa i kada se radi o odavno institucionaliziranoj formi romana u stihu, te se u tom smislu zaista mogu promatrati kao romanesknome suprotstavljeni. Očekivana struktura i narativizacija u principu izostaju, a bujni se, ludički stihovni slalom opire svakome čvršćem okviru.

Okvir o kojem je riječ jest, naravno, neki pretpostavljeni izvanjski, temeljnoj tvorbenoj jedinici knjige nadređen, budući da se onaj primarni, na koji upućuje naslov, dosljedno poštuje. Od početka ‘Zime’ do kraja ‘Jeseni’ kroz jednu kaleidoskopsku godinu vodi nas šestotinjak po ciklusima otprilike ravnomjerno raspoređenih haikua, koji se uglavnom pridržavaju klasične 5/7/5 silabičke sheme. S obzirom na za ovaj oblik netipičnu organizaciju stranice (po sedam trotočjima odijeljenih haikua) i zapadnu recepcijsku tradiciju, već sama grafika mami da ih se percipira kao tercete ili, bolje, tercine, iako se oni i takvom čitanju opiru. Naslov, koji izravno denotira formalni oblik gradbenih jedinica teksta, dešifrira se tek u oralnoj izvedbi – kada se, naime, grafemima (dvama slovima i jednom vezničkome simbolu) pridoda zvučna vrijednost sloga, koji je najmanja ključna čestica ne samo stihova koji tvore haiku, već i čitavog njegovog ‘kućnog’ pisma i jezičnog areala uopće. Istovremeno on, referirajući se kraticama i simbolima na kodne standardne digitalne i mobilne komunikacije, upućuje na promjenu i samim tim prevrednovanje izvornog konteksta te nužnost da ga mjerimo suvremenim mjerilima i standardima. Ostaje ipak pitanje koliko je haiku koji – u mjeri u kojoj ga je uopće moguće svesti na u zapadnjačke filozofeme ukorijenjene termine, norme i misaone obrasce – ima mnogo više zajedničkog s pojmom mimeze nego dijegeze, ‘ontološki’ prikladan i uopće upotrebljiv u kontekstu kumulativne tekstualne logike i, makar i iznevjerene, narativizacije. Sama se bit i efekt haikua, drugim riječima, ovakvim postupkom dovode u pitanje, prijeteći da ga svedu na praznu ljušturu, formu zbog forme.

Potonje je vjerojatno i najrizičniji aspekt Kopiclovog izleta u za njega nekarakteristične tradicionalne oblike. Sami haikui, promatramo li ih kao samodovoljne, autonomne tvorbe, funkcioniraju međutim, što je mnogo važnije, zapravo vrlo dobro, često upravo odlično. Oni ponovno udomljuju uobičajeni, u umanjenice odjenut autorov bestijarij, duhoviti su, istovremeno vrckavi i sasvim lirski, zasićeni obratima i jezičnim igrama (SUP kruži, vreba), ritmički i zvučno pomno organizirani, katkad gotovo gnomski, te jamče užitak u čitanju. Ostaje pitanje bi li taj užitak bio još veći da ih je nešto manje, da lakše dišu u zasluženoj bjelini. Jer: na tople grudi/ pala bi pahuljica/ a nema mesta.