>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Anja Kožul

Hajde da se sjećamo

Predstava posvećena najvećoj jugoslavenskoj pop-folk zvijezdi tek sekundarno govori o Lepoj Breni, a ponajviše o nama samima – o istoriji Jugoslavije, nadnacionalnom identitetu, spomeničkoj kulturi, progresivnim idejama, o jednakosti, socijalnoj pravdi, šumama i gorama, vrhovima Triglava i o klasju panonskom

Beogradski Bitef teatar, 18. decembar, premijera predstave ‘Lepa Brena Project’. Glumica Tamara Krcunović, obučena u jeans od glave do pete, energično poskakuje uz pjesmu ‘Hajde da se volimo’. Nadahnuto i u suzama govori o istoriji Jugoslavije, nadnacionalnom identitetu, spomeničkoj kulturi, progresivnim idejama, raspravama na ljevici, o zasjedanju AVNOJ-a, o jednakosti, socijalnoj pravdi, šumama i gorama, vrhovima Triglava i o klasju panonskom. Jasna Đuričić uzima jugoslovensku zastavu i trči ukrug; trči, čini se, do iznemoglosti i kada se svjetla pozornice ugase.

Svega tri dana poslije nastupa Lepe Brene u zagrebačkoj Areni, kada je nekoliko hiljada ljudi uglas pjevalo ‘Ja sam Jugoslovenka’, i u trenutku kada četvorica hrvatskih generala u dokolici sastavljaju priopćenje za javnost u kojem bulazne o sramoćenju hrvatskog naroda – baš u tom trenutku dvije stotine ljudi u Beogradu prisustvuje predstavi koja tek sekundarno govori o Lepoj Breni, a ponajviše o nama samima. Gdje smo, tko smo i kuda idemo, polazišna su pitanje ove predstave podijeljene u pet monologa: ‘Brena graditeljstva’, po tekstu Vedrane Klepice, ‘Brena biznismenka’, po tekstu Maje Pelević, ‘Brena pesme’, po tekstu Olge Dimitrijević, ‘Brena Jugoslovenka’, po tekstu Tanje Šljivar i ‘Brena seksualnosti’, po tekstu Slobodana Obradovića.

Muzička karijera duga 40 godina i turbulentni život najveće showbiz zvijezde na ovim prostorima, Fahrete Jahić Živojinović, poslužili su kao inspiracija redateljskom dvojcu, Olgi Dimitrijević i Vladimiru Aleksiću, koji su u eksperimentalnom, suvremenom kazalištu, kakvo je Bitef, postavili na noge dramski komad koji je puno prije izvođenja podigao prašinu. Zastupanje jugoslovenstva, postsocijalistička transformacija, akumulacija kapitala, reinventovanje karijere – sve to prevazilazi jednostavan plan muzičke zvijezde, govori Olga Dimitrijević.

- Nije pitanje Lepe Brene kao ličnosti, nego svih ovih različitih aspekata društvene stvarnosti koji se preko njene figure mogu iščitavati. Krenuli smo od toga što Vladimir i ja mnogo volimo da se veselimo uz Brenine pesme i što smo detektovali da svaki put kada se veselimo uz te pesme, mi zapravo mislimo o nekom širom kontekstu, a to nije pitanje pukog eskapizma. Tako smo krenuli da razrađujemo plan koji najbolje može da se opiše jednom rečenicom iz predstave: ‘Svaka ljubavna pesma ima svoje značenje u široj društvenoj areni’ - objašnjava Olga Dimitrijević.

U monologu koji potpisuje Dimitrijević, glumica Jelena Ilić izvodi nasumično odabrane stihove Breninih pjesama te se poigrava jezikom i znakovima: ‘Profesori, niste moj broj, jer ja imam pesmu da vam pevam, ja sam tu teoriju doktorirala u praksi.’

S jedne strane, govori autorka teksta, kroz pjesmu se vidi postojanost zajedničkog kulturnog prostora Jugoslavije, s druge pjesma je nešto što proizvodi snažne afekte.

- Kroz monolog ‘Brene pesme’ htela sam da sprovedem i svoje duboko uverenje da kritičko okretanje ka muzičkoj prošlosti može da bude izvor emancipacije. Ako nas postojeće pesme vezuju za istorijski društveni kontekst, neke nove pesme mogu nam značiti za osećaje i politike za budućnost - rekla je Dimitrijević, a u prilog tome u svome tekstu navodi da je pjesma ‘Sanjam’ postala lezbijska karaoke himna.

Tekst predstave ‘Lepa Brena Project’ oslanja se na medijski posredovane detalje iz života pjevačice, sazdan je po njenim izjavama koje su se kroz godine pojavljivale u medijima, dok su neki tekstualni dijelovi umjetnička interpretacija stvarnih događaja. Monolog ‘Brena graditeljstva’ govori o pomalo zaboravljenim stambenim objektima koje su maštoviti stanovnici mnogih jugoslavenskih gradova krstili u ‘Lepa Brena’. Arhitektonski dominantne građevine koje paraju nebo, sa ‘živopisnim krovnim suknjicama i lijepim fasadnim nogicama’, izgrađene su osamdesetih godina, na vrhuncu Brenine slave, a postoje u Kragujevcu, Zrenjaninu, Novom Sadu, Šibeniku, Tuzli, Zemunu, Brčkom, Bijelom Polju, Užicu… Podatak iz jugoslavenskog tiska kaže da je pjevačica presjekla svečanu vrpcu na otvaranju zgrade u Kragujevcu. Tekst o graditeljstvu koristi se dokumentarnim materijalom, mahom slučajevima iz crne kronike vezanim uz nebodere ‘Lepa Brena’.

Napravili ste sjajnu hronologiju i retrospektivu onoga što smo svi ovde prošli, svih onih 25 miliona ljudi kojima treba ljubav, podrška i dobar posao – rekla je Lepa Brena nakon što je pogledala premijeru

I upravo ovaj monolog najviše podsjeća na naš društveni sunovrat. Podsjetili smo se onog slučaja kada je jedna zgrada ‘Lepa Brena’ otrovala oko 150 ljudi zbog nesposobnosti da se osigura ispravna voda za piće; podsjetili smo se mafijaških obračuna na njenom parkingu, samoubistava, stana u ‘Lepoj Breni’ kao mjesta ratnog zločina iz devedesetih. Stanovi u ‘Lepoj Breni’ odavno su prestali biti poželjni, tamo negdje s početkom prvih privatizacija, stečaja i otpuštanja radnika koji su masovno bili naseljeni u ovim neboderima. Stambeni prostori u ‘Lepim Brenama’ propadaju, a danas je luksuz nešto drugo: nepriuštivi stanovi s pogledom na ‘Beograd na vodi’ ili ‘Zagrebački Manhattan’.

‘Brena biznismenka’, koju igra Jasna Đuričić, predstavlja jaku žensku figuru koja je krenula iz prave kaljuge ne bi li raskrčila svoj put ka uspjehu. Fahreta Živojinović krenula je ‘stazom narodnjaka bez povratka’, a taj je put, nesumnjivo, bio težak, samim tim što ona dolazi iz siromašne familije i vjerovatno još bitnije – zato što je žena, pritom lijepa žena, koja želi bolji život. Pripovijeda nam ovdje Brena biznismenka kako često čuje da je njena muzika kič i da igra na seksipil oskudno odjevena. I doista, pozicija žene, estradne radnice koja pjeva folk, na našim je prostorima obezvrijeđena do krajnjih granica, dok njeni muški kolege, valjda samo zato što imaju gitare u rukama, i danas važe za kulturne arbitre. Kolektivno im praštamo čak i sve one mačo, neslušljive tekstove. Brena biznismenka stoga nam poručuje i podučava da ‘isključivost nije osobina koja krasi savremenog čoveka’.

Na samoj premijeri predstave pojavila se i prava Lepa Brena, u društvu sina Viktora i kolegice Ane Bekute. Sasvim očekivano, plijenila je veliku medijsku pozornost, pa je 45 minuta poslije predstave provela na pozornici s novinarima, obožavateljima, autorima predstave i glumačkom ekipom, Jasnom Đuričić, Jovanom Gavrilović, Tamarom Krcunović, Ivanom Markovićem i Jelenom Ilić. Na nesvakidašnjoj press konferenciji nije krila svoje oduševljenje.

- Sećam se svih reči i svih segmenata koje ste spomenuli u ovoj predstavi. Došlo mi je da plačem, podsetili ste me kroz koliko bola, tuge, ali i sreće i mukotrpnog rada, čovek mora da prođe. Meni često kažu ‘ti si jaka, izdržaćeš’, to jeste tačno, ali svi mi trebamo podršku. Napravili ste sjajnu hronologiju i retrospektivu onoga što smo svi ovde prošli, svih onih 25 miliona ljudi kojima treba ljubav, podrška i dobar posao. All you need is love and money, zar ne? Veoma sam počastvovana. Konačno da se desi nešto novo, a da to ne radim samo ja. Skromna sam, jel da? - rekla je u svom stilu zvijezda večeri.

Uspjeh predstave ‘Lepa Brena Project’ vidljiv je već sad, nakon četiri rasprodana termina. Kulturna javnost u Srbiji i dalje s podozrenjem gleda na popularnu kulturu, pa ne čude negativne reakcije i zao glas koji prate ovaj projekt, a dolaze primarno s elitističkih stajališta. Olga Dimitrijević je prilično uvjerena da njihova predstava pravi zbrku na ušančenim pozicijama.

1/1