Tri dana nakon što je predsjednik splitske udruge Adria Art Annale (AAA) Antej Jelenić završio na hitnoj pomoći jer mu je, u pokušaju da spriječi uzurpaciju prostora u Dioklecijanovoj palači, u oko doletjela iskra od stroja za varenje, u Splitu je u subotu navečer na istom mjestu potekla krv.
Aktivisti i članovi udruge sukobili su se s uzurpatorom, bivšim nogometašem Hajduka Darkom Miladinom, koji je otišao toliko daleko da je vlastitim rukama, bez pomoći rabijatnih tipova koji se svaki dan muvaju spornim gradilištem, razbio Jelenićevu kameru i ugrizao ga za uho, a jednog aktivista udario metalnom šipkom po nozi i gurnuo ga niz stepenice. Svi su završili u pritvoru, a protiv aktivista - a ne Miladina - podignute su kaznene prijave zbog ‘nanošenja tjelesnih ozljeda i prijetnji ubojstvom’. Činjenica da je policija stala na uzurpatorovu stranu nedvosmisleno je pokazala da su sve splitske institucije uključene u ovaj slučaj otimačine društvenog vlasništva svojim nečinjenjem u najmanju ruku Miladinu omogućile da vrši nasilje nad prostorom i ljudima, dok se ne dokaže o kakvom se točno slučaju korupcije radi.
Otimačina je svoj ironijski vrhunac dosegnula kada se ispostavilo da je prvi susjed Miladinovog budućeg hotela i prostorija koje koristi udruga AAA ni manje ni više nego Radoslav Bužančić, pročelnik Konzervatorskog odjela Grada Splita
Ovaj paradigmatski slučaj uzurpacije javnog dobra, mikro-primjer u kojem se prelamaju svi aspekti malignosti hrvatske političko-ekonomske tranzicije, započeo je prije šest mjeseci, kada je Darko Miladin, ražalovani hajdukovac što se bacio u građevinsko-turističke avanture, u Splitu odlučio izgraditi ‘hotel u zraku’. To čudo imalo bi se nalaziti u Dioklecijanovoj ulici broj 1 nedaleko od Peristila. U Dioklecijanovog palači, spomeniku nulte kategorije zbog čije bi vrijednosti i ranjivosti po njemu trebalo hodati u čarapama.
U susjedstvu budućeg hotela nalazi se, pak, gradski prostor koji već 15 godina unajmljuje umjetnička udruga Adria Art Annale, apsolutni antipod svemu što u ovoj drami predstavljaju Miladin i institucije koje mu čvrsto čuvaju leđa u njegovoj prljavoj raboti. Jer osim što se bavi različitim umjetničkim praksama, AAA je i udruga koja nastoji očuvati upravo one vrijednosti čije sustavno zatiranje simbolizira recentni nasrtaj na javno dobro i ljude koji to dobro svim silama nastoje zaštititi.
- Naša je udruga surađivala sa studentima za vrijeme blokada, a kroz projekt Mreža solidarnosti pomagali smo radnicima tvornica kao što su Dalmacijavino, Jadrankamen, Uzor, Monter i Jadranska Pivovara da se povežu u borbi protiv otimačine i dominacije principa profita - rekao nam je Jelenić u periodu između dva napada na njegov fizički integritet.
Udruga je 15 godina uredno od Grada unajmljivala i plaćala režije za dvije prostorije, odvojene vratima, od kojih je jedna naslonjena na Miladinov budući hotel. Te prostorije spadaju u nešto što se zove ‘općenarodna imovina’ i formalni im je vlasnik Republika Hrvatska, no uvriježena je praksa da je gradovi i općine na čijem se teritoriju takva imovina nalazi iznajmljuju i tako ostvaruju prihode.
Jednoga dana, prije otprilike šest mjeseci, Miladin je udrugu zamolio da se privremeno iseli kako bi mogao obaviti neke radove te im je zauzvrat ponudio 500 eura za zamjenski prostor i obećao da će po završetku radova sve vratiti u prvobitno stanje. Za to vrijeme, rekao nam je Jelenić, gradilištem su se vrzmali ‘neki čudni ljudi, agresivni i nasilni’. Kada su prošlog tjedna napokon ušli u svoje prostorije, umjetnici su ustanovili da im je Miladin oteo pola prostora; vrata između dvije prostorije bila su doslovno zazidana – betonom, čije je korištenje strogo zabranjeno u kući izgrađenoj od kamena – a u betonu našao se i pokoji obrađeni kamen, po svemu sudeći otuđen iz Palače.
Umjetnici su uzeli u ruke primitivno oružje – čekiće i dlijeta – pa krenuli razbijati beton. Zvali su policiju, obavijestili sve relevantne gradske službe, konzervatorski ured, građevinsku inspekciju i Ministarstvo kulture, ali nitko nije reagirao. Kroz rupu koju su uspjeli probiti u zidu svakoga dana snimali su investitore koji su se udomaćili u uzurpiranom prostoru, pa sve snimke stavili na internet, za one koji u real timeu žele gledati kako izgleda uzurpacija društvenog vlasništva golom silom. S druge strane zida hajdukovac je radnicima naredio da oteti prostor ne napuštaju ni noću te da betonski zatvor ojačaju metalnom pločom. Prilikom varenja, Jeleniću je u bjeloočnicu doletjela iskra pa je završio u bolnici, ali policija nije reagirala. No zato su se na mjesto zločina po prvi put sjatili novinari, od kojih su neki nasjeli na Miladinovu laž da članovi udruge AAA probijanjem njegovog betona krše zakon jer navodno nemaju ugovor o najmu prostora.
Za objašnjenje formalno-pravnog aspekta ovog slučaja Novosti su stoga upitale splitsku arhitekticu Marianu Bucat, koja je uključena u bitku za sporni prostor i koja nam je rekla da Miladin ‘definitivno radi ilegalno’ jer nema nijednu potrebnu dozvolu.
- Miladin je gradnju započeo prema Pravilniku o jednostavnim građevinama, kako mu i piše na tabli gradilišta, pa tvrdi da se radi o sanaciji i adaptaciji, za što mu nije potrebna građevinska dozvola. Međutim, takve radove prijavili su samo na jednoj čestici, a ispostavilo se da radi na dvije, pa je samim tim za takve radove potrebna građevinska dozvola. Dozvola je potrebna i ako se radovima mijenjaju bilo kakvi bitni elementi građevine, recimo statika, kao što je ovdje slučaj. I treće, ako Miladin uistinu radi hotel, tada građevinska čestica mora biti zasnovana i ne smije ih biti više - rekla nam je Bucat, koja naglašava da je ‘pokušaj razbijanja betonskog zatvora od strane aktivista potpuno legitiman jer se njime ne narušava stabilitet građevine, već se prostor vraća u prvobitno stanje’.
Dodatno je sporno, kaže ona, ‘to što se ne radi o odvojenoj kući, već o građevini čije etažne udjele dijele drugi stanari, zbog čega je bilo potrebno izraditi projekt kojim bi se zaštitili susjedi, što Miladin nije učinio’.
S druge strane, udruzi Adria Art Annale uistinu nije produžen ugovor, no kako nam je rekao Jelenić, radi se o vrsti ugovora koji automatizmom nastavlja važiti ukoliko se ne zatraži izmještenje, čega u slučaju AAA-a nije bilo. Udruga je stoga formalno još uvijek najmoprimac, o čemu svjedoči činjenica da su im računi za režije uredno stizali i za vrijeme dok nisu koristili prostor koji je Miladin u međuvremenu oteo.
‘Status AAA-a u cijeloj ovoj priči zapravo je nebitan’, rekla nam je Mariana Bucat, ‘jer je stvarni vlasnik prostora Grad Split, koji se ponaša kao loš gospodar i koji je očigledno, na način koji još nije sasvim jasan, vlasništvo nad tim prostorom odlučio prebaciti na firmu Lino d.o.o. u vlasništvu Darka Miladina’.
Da je Grad doista tako odlučio uvjerili su se i sami članovi udruge, kada ih je pročelnik za gradsku imovinu Ivica Pavić pokušao nagovoriti da se odreknu prostorija koje su godinama koristili i presele se u atelje jednog kolege, što su oni odbili.
Ipak, ova je otimačina svog ironijski vrhunac dosegnula kada se ispostavilo da je prvi susjed Miladinovog budućeg hotela i prostorija koje koristi AAA ni manje ni više nego Radoslav Bužančić, pročelnik Konzervatorskog odjela Grada Splita. Pod pretpostavkom da redovito ide na posao, gospodin Bužančić dvaput dnevno, pet puta tjedno prolazi pored mjesta zločina. No gospodin pročelnik ne samo da u svemu ovome ne vidi ništa sporno, već je upravo on taj koji je u dva navrata Miladinu izdao odobrenje za njegovu intervenciju. Štoviše, kako Novostima javljaju svjedoci s terena, Miladin je Bužančiću već iskazao zahvalnost tako što je i njegovu nekretninu obuhvatio novim novcatim krovnim odvodom vode izrađenim od bakrenih, najskupljih cijevi.
Stoga ne treba čuditi da je Antej Jelenić, a ne Radoslav Bužančić onaj koji će reći da ono što radi Miladin ‘ne bi bilo u redu čak ni da on ima sve potrebne dozvole jer se na taj način cijeli grad pretvara u hotel’.
‘Prostor o kojem govorimo nalazi se točno u osi simetrije Dioklecijanove palače’, rekao nam je još splitski umjetnik, ‘a kada se na to mjesto postavi još jedan krevet, bit će to čin ubojstva grada i u simboličkom i u realnom smislu i zato ćemo se protiv toga boriti svim snagama’.
