>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Hajko mila

Po tko zna koji put se pokazalo da kult državnosti i nesloboda ne mogu jedno bez drugoga, štoviše, da državotvorstvo i nije ništa drugo nego praktična implementacija dogmi koje će slobodu srozati do razine pjevane mise

Pošto se aplauzi i ovacije u publici nakon smjene Dejana Jovića nisu stišali sve do Dana hrvatske neovisnosti, kada nastaje ovaj tekst, možemo mirno konstatirati da se ritual odvija u prikladnome ambijentu. Na simboličkoj razini stvari su se gotovo idealno poklopile, jer nema dvojbe da su hrvatska državna neovisnost i hrvatska intelektualna i politička nesloboda sudbinski povezane, nastupaju sljubljene poput trobojnice i grba, ili poput rogova i lubanja onih volova što su se masovno vrtjeli na ražnju daleke i slavne 1991. godine.

Elegantna gesta kojom je predsjednik države Ivo Josipović odrubio glavu svojem savjetniku, zbog članka objavljenog u znanstvenome časopisu, predstavlja jedan od kardinalnijih udara na slobodu govora još od Tuđmanovih vremena. Jovića pritom ne treba žaliti zbog gubitka funkcije, jer mu u dvorskoj intelektualnoj sviti ionako nije bilo mjesto, a ako i dalje smatra kako je tamo pripadao, možda će mu svježe iskustvo – rumeni otisak vladareva đona na stražnjici – pomoći da se ubuduće riješi poneke iluzije.

Poruka smjene, međutim, uvelike nadilazi karijerne traume bivšega predsjedničkog savjetnika: ona glasi da je svatko dužan 'hrvatski misliti' ukoliko želi na bilo koji način aktivno participirati u hrvatskome političkom životu ili se vezati uz iole rentabilne društvene strukture. U protivnom će biti tamjanom istjeran iz hrama, zasut kletvama prvosvećenika i prepušten bijesnoj pastvi na daljnju obradu.

'Hrvatski misliti', naime, znači njegovati konfesionalni pristup hrvatskoj državnosti. 'Hrvatski misliti' znači bez ostatka podupirati takvo idejno i socijalno postrojavanje gdje će se kompletno hrvatsko društvo profilirati kao vjerska zajednica okupljena oko države kao vrhovnog božanstva. 'Hrvatski misliti', dakle, znači opsluživati religiju države – promicati konzumiranje državotvornih vrednota na molitvenoj osnovi – a to će reći kleknuti prije no što se mozak stavi u pogon, prekrižiti se i izrecitirati propisane psalme, a zatim plutati u polju mistične iracionalnosti, gdje u pravilu nema mjesta ni za zdrav razum ni za u stvarnosti utemeljeno iskustvo.

Jović je u inkriminiranom članku, oslanjajući se na Gellnerov uvid o nacionalističkoj opsesiji istovjetnošću političkih i nacionalnih jedinica, odnosno državnih i etničkih granica, na primjeru škotskog referenduma demontirao standardni nacionalistički narativ da svaki narod želi svoju samostalnu državu i da jedino stvaranjem države nacija postiže svoje 'oslobođenje', te usput izložio na notornu činjenicu kako su referendumi o nezavisnosti na prostorima bivše Jugoslavije, uključujući onaj hrvatski – a za razliku od škotskog – aranžirani u uvjetima takvih političkih pritisaka da se ne mogu smatrati ni liberalnim ni demokratskim.

Nezgodna je okolnost za Dejana Jovića što ga je specifičan tip ambicije gurao u profesionalni odnos s političkim vlastima, inače bi bio rutinski žigosan i pospremljen na društvenu marginu, dovoljno daleko od struktura koje modeliraju javni život da bi se na njega trošila energija hajke

To je, očekivano, izazvalo lavinu optužbi za nacionalnu izdaju, tj. za 'potkopavanje hrvatskoga državnog suvereniteta', svetinje nad svetinjama, pa je i dojučerašnji Jovićev poslodavac, manirom okorjele kukavice, naglasio kako je iznošenje takvih stavova 'štetno' – a 'štetno' može biti samo za 'Hrvatsku' i fikciju pod kodnim nazivom 'nacionalni interes' – da bi kasnije licemjerno prigovarao HDZ-ovoj desnici što Jovića etiketira kao državnoga neprijatelja.

S desne strane scene predsjedničkog su savjetnika još ranije obilježili kao jugofilsku crvenu krpu, čak i 'sigurnosnu prijetnju', a nakon nove ture svetogrđa već su se javili glasovi koji traže da mu se uskrati mjesto predavača na fakultetu. U liberalnom središtu pak degažman je jednodušno pozdravljen, s argumentacijom koja se svodi na to da Jović kao intelektualac i znanstvenik ima pravo slobodno iznositi svoje stavove, čak i kada su oni 'ekstremistički' i 'svima neprihvatljivi', pošto je Hrvatska jedna nadasve demokratska zemlja, ali kao takav ne može činiti dio intelektualne posluge predsjednika države. Premda je konkurencija bila izuzetno oštra, uvjerljivo najgluplji u artikulaciji pokazao se komentator 'Novog lista' ('Legitimno je žaliti za Jugoslavijom, ali ne u Uredu predsjednika'), ističući kako je takvo što 'jednostavno protuprirodno', jer – na primjer – 'u uredu Baracka Obame ne rade pripadnici Ku Klux Klana'.

S istom su primišlju televizijski izvjestitelji, javljajući se u večernjim satima 's lica mjesta', ispred zamračene utvrde na Pantovčaku, obavještavali pučanstvo kako je 'Ured predsjednika kičma hrvatske državnosti' i kako – shodno tome – 'Ured predsjednika ne može biti debatni klub'. A zašto, molit ćemo, ured predsjednika ne bi bio debatni klub? Što je u tome toliko strašno? Zbog čega bi to bilo nešto odiozno? Zato jer 'kičma hrvatske državnosti' ima utjeloviti vrline same države, a hrvatska je država, eto, znamenita po tome što 'ne može biti debatni klub'. Država u kojoj je pitanje kralježnice trajno riješeno naprosto ne podnosi diskusiju, naročito takvu koja bi se ticala njezina porijekla. U finalnoj materijalizaciji nacionalne sreće treba uživati s jezikom za zubima i ne spominjati božje ime uzalud.

Po tko zna koji put se pokazalo da kult državnosti i nesloboda ne mogu jedno bez drugoga, da ih sjedinjuje isti karirani pogled na svijet, štoviše, da državotvorstvo i nije ništa drugo nego praktična implementacija dogmi koje će slobodu srozati do razine pjevane mise. Stoga je najupečatljiviji efekt javnoga strijeljanja predsjedničkog savjetnika u tome što ono potvrđuje osnovnu tezu Jovićeva članka. Njegovim riječima: 'Što je manje demokracije i slobode, to je veće jedinstvo i veća jednoglasnost.' Ista je stvar, dakako, s rezultatom famoznoga hrvatskog referenduma o nezavisnosti, koji je u procentima blizak ishodima demokratskih izbora u Sjevernoj Koreji, a otprilike je takva bila i mjera njegove liberalnosti.

Nezgodna je okolnost za Dejana Jovića što ga je specifičan tip ambicije gurao u profesionalni odnos s političkim vlastima, inače bi bio rutinski žigosan i pospremljen na društvenu marginu, dovoljno daleko od struktura koje modeliraju javni život da bi se na njega trošila energija hajke. U crkvi – unutar koje obitava čitavo hrvatsko društvo – još se i može podnijeti poneko nelojalno čeljade zatureno u pravovjernoj masi, ali ne i među svećenstvom, zaboga, ne među osobljem koje svakodnevno izvodi liturgijski obred, makar bezbožnik obnašao dužnost sitnog ministranta.

To je razlog zbog kojeg su Ivo Josipović i Kolinda Grabar Kitarović – pošto je Jović oboma iznajmljivao intelektualne usluge – ovu etapu predizborne kampanje pretvorili u seriju bizarnih egzorcističkih seansi, natječući se tko će dalje od sebe hitnuti Nečastivoga i pridonijeti raskuživanju nacionalnog staništa od neugodnog zadaha jugoslavenstva. Tekući šef države u tome je osobito degutantan, i to na potencijalno tragičan način, jer kao oportunist koji iskazuje privrženost imaginarnoj 'volji naroda' – a preko toga i apstrakciji obogotvorene države – bez imalo zazora, tek da bi oprao ruke, preuzima koncept fundamentalističkog hrvatstva i rabi tvrdu nacionalističku matricu koja će mu, bude li sreće, i samome doći glave.

'Slučaj Jović' utoliko je samo jedan od simptoma hrvatske političke religioznosti koja već četvrt stoljeća ne gubi na intenzitetu. Sve vrijeme se i radi o glorifikaciji kompaktne 'volje naroda' kao organske sile koja tobože upravlja povijesnim događajima. Međutim (opet Gellner): hrvatski nacionalizam proizvodi hrvatsku naciju, a ne obratno, pa tako i njenu neupitnu 'volju' kao glavnu polugu manipulacije. Jedino što taj manevar jamči je kvalitetna uskrata slobode.

Tamo gdje se ujedinjenim snagama 'hrvatski misli' nema ničega osim nasilnih odgovora na izmišljene prijetnje, tamo ne posustaje opsjednutost unutrašnjim i vanjskim neprijateljem, na djelu je stalni osjećaj ugroženosti, permanentna sigurnosna kriza, a budući da se zborno kleči i da odjekuju psalmi, da zvona zvone i da plamte lomače na kojima će umjesto volova skončavati nevjernici, radi se o križnom stanju. Takvome da i onaj komentator 'Novog lista' može već sada skinuti krinku i svoju idiotsku dosjetku o 'protuprirodnosti' približiti istini mijenjajući raspored figura, ustvrditi naime da 'u uredu Ku Klux Klana ne radi Barack Obama'.

1/1