Novosti

Intervju

Hajrudin Hromadžić Zanimanje za osamdesete govori o bijedi današnjice

Čini mi se da popularne medijske konstrukcije i narativi o razdoblju kasnog jugoslavenskog socijalizma više svjedoče o nama danas – o bijedi naše današnje marginalizacije, razvlaštenosti, besperspektivnosti i autokolonijalnom refleksu – nego o vremenu o kojem navodno govore

S Hajrudinom Hromadžićem razgovarali smo u povodu izlaska njegove knjige ‘Medijska konstrukcija društvene zbilje: socijalno-ideološke implikacije produkcije medijskog spektakla’. U njoj autor problematizira odnos između medija i društva, a nas su ponajprije zanimali njegovi komentari aktualnih trendova poput političke nostalgije i događaja na domaćoj medijskoj sceni.

Ima li današnji naglašeni interes za ‘bolju prošlost’ (npr. izložba ‘Osamdesete’ u HDLU-u, TV serije poput ‘Crno-bijelog svijeta’, istraživanja o životu u SFRJ…) isključivo nostalgični karakter ili u sebi krije i neke kritičke potencijale? Je li taj povratak u prošlost samo medijska konstrukcija, ‘spektakularizacija socijalizma’ koja se dade dobro utržiti, ili je toliki interes za prošlost svojevrsni refleks uslijed općeg nezadovoljstva današnjim porecima?

Rekao bih da prilikom kritike takvih uradaka često u njima i od njih tražimo nešto što oni po sebi nemaju i ne nude. To nisu nikakve ‘objektivne’ reprezentacije društvenog svijeta određenog prostora i vremena u njegovim političkim, ekonomskim i kulturalnim dispozitivima, nego prema komercijalno i tržišno definiranim kriterijima producirani proizvodi koji počivaju na eksploataciji nostalgične reminiscencije o ‘starim dobrim vremenima’. Naslanjaju se dakle na konstrukte satkane od očekivanih i prepoznatljivih anegdota, doskočica i pošalica, perpetuaciji stereotipa i pojednostavljivanja, koji kao takvi ne mogu biti putokazom za kompleksnija razumijevanja karaktera društvene zbilje o kojoj je naizgled tu riječ. Još je značajnije, međutim, zapitati se o razlozima dobre prođe i utrživosti priča o osamdesetima iz današnje perspektive, uglavnom u obliku filmskih i dramskih uradaka, počevši negdje s globalnom njemačkom filmskom uspješnicom ‘Zbogom Lenjin’. To se razdoblje danas već poslovično doživljava kao razdoblje sreće i prosperiteta, neke blažene nedužnosti, bez obzira na već tada evidentan raskroj jedne političko-ekonomske paradigme (ili možda upravo zbog toga?), kao i općepoznate poteškoće na razinama egzistencijalne životne svakodnevice u formi raznoraznih restrikcija, nestašica i sličnog. Razlozi za to se vjerojatno mogu pronaći na tragu otvorenih perspektiva i vizija, iznevjerenih nadanja koja su osamdesete, činilo se, nudile, ali i naknadno kreirane slike kroz prizmu katastrofičnosti devedesetih i vremena nakon rata, koje retrospektivni pogled na osamdesete svjesno ili nesvjesno uključuje u svoju recepciju. Stoga mi se čini da popularne medijske konstrukcije i narativi o razdoblju kasnog jugoslavenskog socijalizma više svjedoče o nama danas – o bijedi naše današnje marginalizacije, razvlaštenosti, besperspektivnosti i autokolonijalnom refleksu – nego o vremenu o kojem navodno govore.

Uloga ‘Ferala’ već od kasnih osamdesetih, u devedesetima i tzv. nultim godinama nemjerljiva je. S jedne, sistemske strane, svjedoči o tragu normalnosti i refleksiji zdravog uma u nenormalnim vremenima, a s druge, emotivne reakcije tzv. običnih, anonimnih ljudi pokazuju koliku su važnost te novine i novinari imali na mikrorazinama društvene zbilje

Uloga ‘Ferala’ i ‘Zareza’

U tom pogledu unazad, u nas trenutačno vrlo popularnom, preispituje se i nedavna medijska prošlost: sad je hype ‘Feral’ koji bi, smatraju neki, trebalo oživjeti. Koja je bila uloga tih novina: je li to bila redakcija hrabrih novinara ili je trag koji je iza njih ostao ipak sistemski značajniji od pojedinačne hrabrosti, koju svakako treba respektirati? Ako je ovo drugo, što je to što se promijenilo u domaćem novinarstvu nakon ‘Ferala’?

Knjiga Borisa Pavelića pokrenula je pravu lavinu sjećanja, ali i valorizacije mjesta, značenja i uloge ‘Ferala’ u recentnijoj hrvatskoj ali i jugoslavenskoj, danas bismo eufemistički rekli regionalnoj povijesti. Nemam nikakvih dilema i zadrški, smatram i tretiram ‘Feral Tribune’ kao nešto što je u rangu najznačajnijih medijskih, novinarskih, ali i društveno-kulturalnih proizvoda ikad nastalih na ovom jeziku i na ovim prostorima. Posebnost tih novina i ljudi koji su ih uređivali i pisali jest u njihovoj visokoj zanatskoj profesionalnosti, političkoj beskompromisnosti, etičkoj dosljednosti, kreativnoj lucidnosti, duhovitoj originalnosti i osobnoj hrabrosti, ne nužno tim redoslijedom… Uloga ‘Ferala’ već od kasnih osamdesetih, u devedesetima i tzv. nultim godinama nemjerljiva je. S jedne, sistemske strane, svjedoči o tragu normalnosti i refleksiji zdravog uma u nenormalnim vremenima, s učinkom proizvodnje barem minimuma (a počesto i više od minimuma) društvenog antagonizma koji, ako nedostaje, popločava put u autokratsko jednoumlje, čemu je stremio primjerice Tuđmanov režim. Također, emotivne reakcije tzv. običnih, anonimnih ljudi, nekadašnjih čitatelja i čitateljica ‘Ferala’ koji su bili na promociji Pavelićeve knjige u Novinarskom domu u Zagrebu, pokazuju koliku su važnost te novine i novinari, na čelu s trojcem Viva Ludež, imali na mikrorazinama društvene zbilje. A što se tiče okolnosti i uvjeta u kojima egzistira novinarstvo danas, to je važna i obimna tema koja zavređuje poseban razgovor. Tko želi znati više o recentnijim problemima i razinama devastacije ove iznimno važne struke od javnog značenja, neka pročita nalaze analize koju je Helena Popović napravila na primjeru Hrvatske u studiji ‘Značaj medijskog integriteta’.

Kako komentirate ovu zavrzlamu oko dvotjednika ‘Zarez’?

Posljednjih sam tjedana dosta vremena proveo na putu, pa sam ‘slučaj Zarez’ stigao pratiti samo u osnovnim konturama. Čini mi se da tu, s jedne strane, nema puno novih okolnosti – nezavisni i neprofitni mediji oduvijek su na margini i rubu opstojnosti, ali se taj rub, očito, sve više sužava. Kontekstualno, problemi ‘Zareza’ vezani su i uz pojačane trendove i političko-ekonomske pritiske da se takav tip medija preseli u produkcijski jeftiniji digitalni format, što je, naravno, problem s kojim se tisak već dugo suočava. O učincima koje nestanak ili izrazitija marginalizacija jedne medijske forme, konkretno tiska, može imati u socijalnim, političkim, kognitivno-psihološkim aspektima, nemam ovdje prostora govoriti. Kao najveću opasnost u mogućem gašenju ‘Zareza’ – u perspektivi evidentnog nepostojanja adekvatnog kontinuiteta u obliku alternative koja bi ga, eventualno, nadomjestila – vidim kraj jednog važnog medijsko-javnog modela koji je obilježio odrastanje, intelektualno i autorsko sazrijevanje i društveno-javni angažman nekoliko generacija na ovim prostorima unatrag 30-40 godina. Naime, ‘Zarez’ doista treba promatrati u povijesnom kontinuitetu, koji započinje s tzv. omladinskim, studentskim, društveno-kritičkim i popularno-(alternativno)kulturnim tiskom iz posljednjeg desetljeća jugoslavenskog socijalizma. U tom bi smislu društvene posljedice njegova gašenja bile velike.

Medijska strategija

U tijeku je javna rasprava oko nove medijske strategije: kako biste rezimirali probleme u vezi nje, najprije kašnjenje s izradom, pa odugovlačenje s njezinom javnom prezentacijom…?

Da, kada je riječ o medijskoj strategiji, probijeni su svi očekivani i najavljivani rokovi njezine izrade, prezentacije i javne rasprave. To je vrlo osjetljivo područje od javne važnosti, u kojem velik interes vide i raznorazni ‘igrači’ iz privatno-komercijalnog sektora, primjerice po modelu funkcioniranja opskurnog tzv. javno-privatnog partnerstva. Stoga su i pritisci po tom pitanju golemi, što je najbolje došlo do izražaja prije koju godinu, kroz potpuno sulude konstrukcije i neprimjerene napade na Milana F. Živkovića, osobu koja je u Ministarstvu kulture zadužena za vođenje procesa oko medijske strategije, a koji su uglavnom dolazili od komercijalnih medija i ljudi koji su interesno i poslovno vezani uz HRT, poput privatnih producentskih kuća. Trenutačno se u Ministarstvu kulture vode sastanci radnih skupina za medijsku politiku, koji će trajati sve do ljeta, pa ćemo vidjeti čime će to nakraju rezultirati.

Dođe li desna politička struja na vlast, što se može očekivati u medijskoj politici: služenje, otpor ili rezignacija kolega novinara?

Ako HDZ s partnerima preuzme vlast, mogli bismo vidjeti svojevrsnu simbiozu neokonzervatizma i neoliberalizma. To bi moglo poprimiti obilježja izrazitijih političko-identitetskih konstrukcija nacionalno-konfesionalnog tipa, dok bi se iza takve kulise dovršavalo krčmljenje preostalih resursa javnog dobra i državnog vlasništva

S obzirom na politički profil i ideološki karakter desne opozicije koja pretendira osvojiti vlast na sljedećim izborima, mediji bi se doista mogli naći pod još snažnijim pritiscima i udarima. Ako HDZ s partnerima preuzme vlast, mogli bismo vidjeti svojevrsnu simbiozu neokonzervatizma i neoliberalizma. To bi, u smislu dominantnih srednjostrujaških medijskih narativa, moglo poprimiti obilježja izrazitijih političko-identitetskih konstrukcija nacionalno-konfesionalnog tipa, dok bi se iza kulise tako adrenalinski isfabricirane zbilje pojačano nastavili i dovršavali započeti procesi tranzicijske privatizacije, to jest krčmljenje preostalih resursa javnog dobra i državnog vlasništva u ime ideologije ‘povijesne neminovnosti’. Od novinara je teško očekivati ‘revolucije’, posebice u ovakvim radnim uvjetima pojačane prekarizacije profesije, premda bi to možda bili, povijest nas tako uči (‘Nemate ništa za izgubiti doli svoje okove’), pravi razlozi za jači otpor ove struke. No sjetimo se kako je neslavno završio štrajk novinara u ‘Večernjem listu’ prije nekoliko godina.

Možemo pretpostaviti da će prva preslagivanja biti na nacionalnoj televiziji. Koliko je trenutačna garnitura napravila, odnosno je li bilo pomaka u tom mediju (uvođenje trećeg, kulturnog programa, produženje Dnevnika i dr.)? Bilo je i otkaza, od kojih su posljednja dva, uručena Elizabeti Gojan i Hloverki Novak Srzić, vrlo problematična?

HRT je medijska institucija od najvećeg značenja u Hrvatskoj, stoga su takve pretpostavke potpuno logične. Takvu i toliku instituciju nemoguće je promatrati jednoznačno, uvijek je premrežena dobrim i lošim stranama. Primjeri koje navodite govore tome u prilog: dok HTV3 vraća nadu i pruža primjer mogućnosti da jedan medij – štoviše, televizija – bude nešto više od pukog okvira za jeftinu zabavu koja služi kao okvir za reklamno-oglašivačko nasilje u ime oplodnje profita, dotle mi se promjena koncepcije centralnog Dnevnika čini poprilično neuspješnim pokušajem da se parira dvjema konkurentskim nacionalnim komercijalnim televizijama.

Koncept spektakla

Možete li nam ukratko reći koja je osnovna teza vaše knjige i što je bila motivacija za nju?

Kada sam se osvrnuo, na jednom mjestu sakupio i dodatno razradio dio onoga što sam o medijima pisao i objavljivao u posljednjih 12-13 godina te tome dodao za studiju ključne nove dijelove (koji sve to teorijski i analitički objedinjuju), došao sam do nosive teze o medijskoj konstrukciji društvene zbilje. Ona se, s jedne strane, naslanja na dobro poznatu i uvriježenu tradiciju sociološkoga konstruktivizma, a s druge na pionirske korake prilikom oblikovanja agende medijskih studija pod okriljem kulturalnih studija od 1970-ih godina nadalje. Medijski su studiji pritom napravili iskorak u odnosu na dotad dominantne komunikacijske studije, jer su pitanja medija postavili u šire sistemske, političke, ekonomske, kulturalne i općedruštvene kontekste, pri čemu su se poslužili neomarksističkom i (post)strukturalističkom aparaturom. Ja sam se pak odlučio testirati tezu o medijskoj konstrukciji društvene zbilje kroz koncept spektakla koji je tijekom proteklih nekoliko desetljeća postao, parafrazirajući Douglasa Kellnera, jednim od vodećih organizacijskih načela u ekonomiji, politici, društvu i životu općenito. Zanimao me dakle spektakl, ne tek kao puka, naizgled benigna, banalna i trivijalna refleksija ili reprezentacija artikulirana nizom danas sveprisutnih medijskih i društvenih formi u domeni medijske komercijalne zabave (poput realityja, tzv. kvizova znanja, raznoraznih natjecateljskih šou-emisija itd.), nego kao matrica proizvođenja specifične ideologije i socijalno-ekonomske produkcije u okvirima medija i društva. U teorijskom sam smislu, pored spomenute medijsko-kulturalne studijske tradicije, slijedio opća mjesta (poput kritičke teorije društva i francuskih situacionista), ali sam pokušao izvesti i analizu nekoliko tzv. studija slučaja u domenama različitih medija nekoliko zemalja.

Intervju

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više