>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Hartmut Mayer: Europa u vezi izbjeglica ne čini dovoljno

Europa bi se trebala usredotočiti na humanitarnu krizu, koja se doima bez presedana što se tiče razmjera ljudske patnje. Međutim, naši politički sustavi imaju poteškoća u prihvaćanju te odgovornosti. Na djelu je sekuritizacija, prilaženje humanitarnoj krizi s aspekta sigurnosti, što vodi katastrofi na granici. To za Europu nije trenutak slave, nego sramote

Hartmut Mayer ravnatelj je Centra za europske studije na St. Antony’s Collegeu Sveučilišta u Oxfordu, ravnatelj udruženja vodećih europskih sveučilišta EUROPEAUM, profesor na prestižnim ustanovama u Bologni i Hong Kongu te ravnatelj europskog odsjeka konzultantske tvrtke Oxford Analytica. Usavršavao se i podučavao međunarodne odnose te politiku Njemačke i Europske unije na sveučilištima od Tokija do Washingtona. Koautor više knjiga, duže od deset godina bio je novinar, pišući za ugledne njemačke listove poput ‘Süddeutsche Zeitunga’ i ‘Die Zeita’. Prošlog je tjedna sudjelovao na zagrebačkom seminaru organizacije United Europe, među čijim osnivačima je i bivši austrijski kancelar Wolfgang Schüssel, a cilj je promicanje proeuropskih politika.

‘Europa koja povezuje’ ili ‘Europa koja štiti’ – to su zaista klišeizirani slogani. Ipak, naglasak na uključivanje zapadnog Balkana u Uniju je ključna poruka koju predsjedanje Hrvatske može poslati. Druga bi bila ekonomska – da se isplati investirati u regiju

Kakve će biti posljedice, uključujući ekonomske, epidemije koronavirusa na EU, i što bi bio pravi odgovor?

Kriza nastala uslijed epidemije izazvala je neviđeni pritisak na sve europske zemlje i samu Europsku uniju. Idealno bi bilo postojanje snažne europske koordinacije kako bi se harmonizirao odgovor i demonstrirala europska solidarnost. Nažalost, zadnjih smo tjedana vidjeli suprotno – nacionalne odgovore i otvoreni nacionalizam. Predsjednik SAD-a najgori je primjer, ali i u Europi je altruizma bilo premalo. Siguran sam da će EU dogovoriti zajedničke ekonomske mjere za ključne industrije. Moguće da je na horizontu i europski paket stimulacije, no bojim se da će većina toga biti simbolična. Nacionalne države ponudit će razne ekonomske programe pomoći. Istovremeno se moramo pobrinuti da javna podrška europskom projektu dodatno ne erodira.

Što se tiče najnovije izbjegličke krize na grčko-turskoj granici, Angela Merkel je 2015. poručila: ‘Ako se moramo ispričavati zato što pokazujemo prijateljsko lice u kriznoj situaciji, onda to nije moja zemlja.’ Danas svi europski političari, pa i ona, ponavljaju da se ‘ne smije ponoviti 2015.’ Čini se da je EU izdala ljudska prava na kojima je navodno izgrađena.

Po mom mišljenju, Europa bi se trebala usredotočiti na humanitarnu krizu, koja se doima bez presedana što se tiče razmjera ljudske patnje. Ako pogledamo broj izbjeglica u neeuropskim i europskim zemljama, jasno je da Europa ne čini dovoljno. Međutim, naši politički sustavi imaju poteškoća u prihvaćanju te odgovornosti. Na djelu je sekuritizacija, prilaženje humanitarnoj krizi s aspekta sigurnosti, što vodi katastrofi na granici. To za Europu nije trenutak slave, nego sramote. Treba razumjeti politički kontekst. Turska je shvatila da suradnja s Rusijom ne dovodi nužno do željenih ishoda. Puštanje izbjeglica preko granice dijelom je reakcija Ankare na kritiku njezine politike, ali i poziv u pomoć.

Odgovornost desnog centra

Pod teškoćama da se prihvati odgovornost vjerojatno mislite i na uspon radikalne desnice. Nisu li teškoće izazvane i time što je politički centar preuzeo retoriku tvrde desnice, a to dovodi do pomicanja udesno čitavog političkog spektra i pridonosi sekuritizaciji izbjegličkog pitanja?

Usvajanje, odnosno mainstreaming desnih pozicija je pogrešan odgovor na izazov desnice. Svaki političar desnog centra s kojim pričam tvrdi da alternativa znači ne odgovoriti na zahtjev građana i izgubiti izbore, što bi još više potkopalo demokraciju. Međutim, smatram da odgovornost da objasni zašto europske demokracije moraju snažiti ideje solidarnosti i humanitarnosti leži upravo na desnom centru. U praksi to znači podršku graničnim državama poput Italije i Grčke, koje ne mogu problem savladati same, kao i pošten sustav distribucije izbjeglica. To se ne događa, zato što vlade to ne žele. Politika je da se smanji broj migranata koji dolaze u Europu i da se stvaraju prilike za humanitarni pristup izvan Europe. Čini se da je to konsenzus stvoren temeljem zaključka političara o tome što su europska društva spremna prihvatiti. S vanjske točke gledišta, to je katastrofa.

EU nije ispunila obveze iz dogovora s Ankarom. Od 2016. svega je približno 26.000 Sirijaca preseljeno iz Turske, koja je prihvatila 3,66 milijuna Sirijaca. Također, EU nema nikakvog utjecaja na događaje u Siriji, i ne mnogo na one u Libiji.

Nemam jasan odgovor kako pristupiti suštinskim uzrocima krize. Još od početka europskih integracija EU nije bila sposobna biti snažan igrač na polju vanjskih odnosa. Europa je mislila da ima kapacitet za angažman u bivšoj Jugoslaviji. No pretpostavka da je to ‘vrijeme Europe’ – kao što je 1991. rekao tadašnji šef vanjskopolitičkog vijeća Europske zajednice Jacques Poos – pokazala se pogrešnom. Europa povećava vojni i diplomatski angažman, ali u stvarnosti je vrlo slaba, a do neke mjere i ignorantska vezano uz uzroke izbjegličke krize. Realno je očekivati produženje dogovora s Turskom i financijsku pomoć programima za izbjegličke logore. Možda je potrebna suradnja s Rusijom, jer utjecaj imaju velike sile angažirane u regiji.

Europa nastavlja biti promatrač, geopolitički objekt i žrtva događaja na koje nema mnogo utjecaja.

To je logičan zaključak – za žaljenje, no realan.

U siječnju je Hrvatska preuzela predsjedanje EU-om. Ciljevi koje je Zagreb postavio zvuče vrlo općenito, bez konkretnog značenja?

‘Europa koja povezuje’ ili ‘Europa koja štiti’ – to su zaista klišeizirani slogani. Međutim, ne treba precjenjivati mogućnosti bilo kojeg predsjedanja. Nakon Lisabonskog sporazuma smjer Unije više određuje Bruxelles. Ipak, hrvatski naglasak na uključivanje zapadnog Balkana u Uniju je ključna poruka koju ovo predsjedanje može poslati. Druga bi bila ekonomska – da se isplati investirati u regiju. Ako Europa ne investira, možda će to raditi drugi, za koje je manje vjerojatno da će društva voditi u smjeru demokracije i vladavine prava.

Studija think-thanka European Council of Foreign Relations iz 2018. tvrdi da Hrvatska unutar EU-a posjeduje vrlo malen koalicijski potencijal, odnosno prilično je beznačajna.

Hrvatska je marginalni igrač što se tiče direktnog donošenja odluka, no i simbol toga što se u regiji može postići. Ako pogledate razinu demokracije i slično, Hrvatska, sa svim ograničenjima, do neke mjere izgleda kao uzor drugima.

Zastupnici HDZ-a u Europskom parlamentu ne podupiru rezolucije kritične prema Poljskoj i Mađarskoj. Hrvatska se pozicionirala blizu desnom bloku Višegradskih zemalja. Iznutra je prisutan snažan val povijesnog revizionizma koji podupire HDZ. Gosti na javnoj televiziji tvrde kako se ustaški genocid nije dogodio. Kada je Merkel prisustvovala HDZ-ovom skupu za europske izbore, svirala je pjesma pjevača kojemu su zbog desnog ekstremizma zabranjeni koncerti u Njemačkoj. Kako takva zemlja može biti uzor?

Nije uzor liberalne demokracije koju do neke mjere predstavljaju zapadnoeuropske zemlje. No s članstvom dolaze ekonomski izgledi i dijalog unutar europske obitelji, što može imati veći utjecaj nego da je zemlja izvan EU-a i da nije obvezana zajedničkim vrijednostima i pravnim poretkom. Hrvatska nije sama, spomenuli ste Poljsku i Mađarsku. Borba liberalne i iliberalne demokracije jedan je od najvećih izazova europskog projekta. No je li bolje tu borbu voditi unutar ili izvan Unije? Smatram da bi budućnost zapadnog Balkana trebala biti u EU-u. Izvan Unije možemo manje reagirati na teme kao što su prava manjina, demokracija, korupcija i vladavina prava. Također, do neke mjere ne pomaže da Europa dijeli lekcije, pretpostavljajući da su stvari u zapadnoj Europi ružičaste.

Situacija u Hrvatskoj je donekle bila bolja prije pristupanja Uniji, dok je trajao monitoring.

Pitanje transformativne moći Europe vrlo je važno, kako ona može utjecati i disciplinirati pojedina društva. Na zapadu je postojala naivna vjera da je riječ o ireverzibilnom procesu, da on može ići samo u jednom smjeru. Kako da tome pristupimo unutar Unije? Ove godine raspravljat će se o mogućnosti da se korištenje regionalnih i kohezijskih fondova veže s vladavinom prava, općim slobodama ili diobom vlasti. Mislim da slijede teške rasprave o tome koliko je to uvjetovanje realno.

Unija u regiji podupire vlasti koje nisu poznate po demokratičnosti, kao u Srbiji ili Crnoj Gori. Razočaranje liberalnih krugova izaziva to što se čini da je EU-u važnija stabilnost od demokracije?

Vanjska politika nikada nije lagan izbor između ideala i rješenja. Jedno od ključnih pitanja jest razmjer u kojem podupirete disidente – čije su vrijednosti slične zapadnoeuropskim – naspram surađivanja s vladama u ime stabilnosti. Sa snagama na vlasti uvijek treba razgovarati, suprotno nije opcija. No Europa bi mogla učiniti mnogo više po pitanju pristupa civilnom društvu.

Očekujem da će velika koalicija u Njemačkoj dovršiti svoj mandat, no već bih sutra mogao biti u krivu. Postoji strah da s odlaskom Merkel nestaje stabilnost, ali i nada da je sve bolje od nastavka velike koalicije, osim desne opcije

Krajem 2019. francuski predsjednik Emmanuel Macron blokirao je otvaranje pristupnih pregovora s Albanijom i Sjevernom Makedonijom. Naročito je Skoplju to bio hladan tuš, zemlja je promijenila i ime kako bi uklonila grčku blokadu.

Jedna od središnjih slabosti vanjskih odnosa EU-a je da su članice u nekoj mjeri još uvijek nezavisni akteri, a zajednički europski pristup je kombinacija stavova članica i europskog odlučivanja. Francuska, Danska i Nizozemska guraju zaustavljanje ili smanjivanje proširenja. Njemačka vlada misli drugačije – slično je mislila i britanska, ali oni više nisu ozbiljan faktor. Blokada nije nužno posljedica Macronove strateške vizije, nego potez za domaću upotrebu, da bi smanjio strah da će članstvo pokrenuti dodatne migracije iz regije, što jača ksenofobnu, anti-EU retoriku i Marine Le Pen. Ne mislim da je francuski stav konačan, ali jest signal nezadovoljstva napretkom ovdašnjih zemalja.

Brexit je oslabio Europu

Trgovinski deficit šest zapadnobalkanskih zemalja s Unijom u posljednjih deset godina iznosi oko sto milijardi eura. Dakle, regija se u europsku ekonomiju integrira kao tržište za zapadne industrije, gotovo u kolonijalnom odnosu. Nema snažnog ekonomskog razvoja, a unutar EU-a nema volje za nekom vrstom Marshallovog plana za strukturno slabe regije?

Slažem se s tom analizom, ipak, vlade ne mogu zaustaviti tvrtke u donošenju odluka i profitnih kalkulacija. I u Poljskoj smo vidjeli da zapadne tvrtke koriste nove članice kao tržište i dijelom za izgradnju proizvodnih linija. Međutim, profiti i inovacije ostaju u zemljama u kojima su sjedišta tvrtki. Isto je važilo i za Marshallov plan – mnoge američke tvrtke profitirale su jednako koliko i društva u kojima su djelovale. Ako je riječ o općem pravilu ekonomskih investicija, možemo se zapitati je li za stanovništvo bolje da multinacionalne tvrtke i strane investicije stvaraju bogatstvo ili bi bilo bolje da zemlje pokušaju same inovirati i postati kompetitivne. Odgovor je da ne znamo. Svakako, političke implikacije mogu koristiti oni koji tvrde da je riječ o preuzimanju od strane kapitalističkog carstva. Teško je naći pravi balans, no unutar Unije postoje fondovi, kao i dijalog, pa je tim putem moguće do neke mjere utjecati na ekonomske posljedice. Stvarni je problem odljev mozgova. Zemlje gube sav inovacijski potencijal zato što njihovi građani mogu bolje zarađivati u Bruxellesu ili Berlinu. Ipak, novac koji šalju natrag pomaže do neke mjere regijama koje inače ne bi imale koristi. Ne postoji konačno rješenje, no bojim se da ostanak izvan Unije ne bi potaknuo inovacije više nego članstvo.

U Njemačkoj je nedavno izbila politička kriza izazvana izborom političara liberalne Slobodne demokratske stranke (FDP) Thomasa Kemmericha za premijera Tiringije, sa zajedničkom potporom tirinške Kršćansko-demokratske unije (CDU) i radikalno desne Alternative za Njemačku (AfD). Posljedica su ostavka šefice CDU-a Annegret Kramp-Karrenbauer i stranački izbori.

FDP je jasno dao do znanja da je riječ o odluci jedne osobe, a ne stranačke centrale. No svejedno je riječ o taktičkoj i političkoj katastrofi. To je katastrofa i za CDU, kao i činjenica da je na događaje morala reagirati kancelarka iz Afrike, umjesto šefice stranke. To pokazuje da je CDU raskoljen po pitanju suradnje s AfD-om. Stranačka linija je da nema suradnje ni s AfD-om ni s Ljevicom, no regionalni stranački ogranci stvari vide drugačije. To je izazvalo krizu i CDU-u će trebati neko vrijeme za oporavak. Istovremeno, to pokazuje da i najstabilniji politički sustavi mogu odjednom zapasti u krizu, što zabrinjava.

Novo, ljevije vodstvo nedavno su izabrali socijaldemokrati. Hoće li velika koalicija izdržati do narednih izbora i je li prisutan strah što će biti nakon Merkel koja je simbol stabilnosti, ali se više neće natjecati za položaj kancelarke?

Iako je novo vodstvo SPD-a izabrano na platformi protiv velike koalicije, mislim da će ona izdržati do 2021. Obje stranke boje se izbora. I CDU i SPD u anketama padaju iz dana u dan. Njemačka u drugoj polovici godine predsjeda EU-om. Donosit će se ključne odluke, poput budućnosti financija EU-a ili finalizacije Brexita. Ne bi koristilo zemlji da bude u unutrašnjem previranju. Očekujem da će velika koalicija dovršiti svoj mandat, no već bih sutra mogao biti u krivu. Postoji strah da s odlaskom Merkel nestaje stabilnost, ali i nada da je sve bolje od nastavka velike koalicije, osim desne opcije.

Brexit je možda najveća kriza EU-a ikada. Do koje mjere je oslabio Uniju? Hoće li odlazak Britanije možda gurnuti EU ka federalizaciji?

Nema sumnje da je Brexit oslabio Europu. Hoće li kriza izazvati nove inicijative, kao što su Macronove? Slabost Francuza je da iznose prijedloge koje drugi vide kao preradikalne, a pogreška je njemačke vlade da nije pokušala deradikalizirati te prijedloge. Trebamo nastaviti ekonomsku integraciju eurozone, trebamo razmišljati o bankovnoj uniji i narednoj ekonomskoj krizi. Bit će to drugačija Europa. Realna je višeslojna integracija, ali središnje zemlje moraju učiniti više. Nažalost, na globalnom planu Europa će gubiti utjecaj, a živimo u geopolitičkom okruženju u kojem će se ta slabost iskorištavati.

1/1