Hava Baruh niz godina radi u Internacionalnoj školi studija holokausta pri izraelskom Jad Vašemu. Njezino istočnoeuropsko porijeklo i izraelsko iskustvo dobra su osnova za rad s profesorima i profesoricama povijesti te ostalim prosvjetarskim kadrom diljem Rumunjske, Mađarske, Češke, Slovenije, Srbije i Hrvatske. U svome radu, poput svojih kolega, koristi didaktička sredstva lingvistički i kulturološki prilagođena pojedinim zemljama; zapravo, u Jad Vašemu raspolažu udžbenicima i drugim medijima poučavanja na čak 20 jezika. Razgovarali smo povodom njezina predavanja ‘Pedagoška filozofija Jad Vašema’ koje je nedavno održala u zagrebačkoj Srpskoj pravoslavnoj općoj gimnaziji Kantakuzina Katarina Branković.
Naglasak na borbi za život
Koja je, po vašem mišljenju, najvažnija odrednica Jad Vašema?
Jad Vašem je ponajprije memorijalna ustanova, koja čuva i prenosi sjećanje na žrtve holokausta. Osnovan je 1953. kao svjetski centar koji dokumentira, istražuje, educira i komemorira holokaust, a danas je izuzetno dinamično mjesto međugeneracijskog i internacionalnog susreta.
Predavanje povijesti bez preživjelih, posebice poučavanje o holokaustu, najvažniji je obrazovni izazov u 21. stoljeću. Društvene mreže nude nevjerojatne mogućnosti dijeljenja informacija, ali informacija nije znanje, dostupnost ne garantira i njezino razumijevanje
Koje su osnovne odrednice pedagoške filozofije Jad Vašema i što se sve promijenilo od prvog udžbenika o holokaustu, objavljenog još 1963., do danas?
Pedagoški koncept koji razvijamo od Gutmanova udžbenika do danas temelji se na nekoliko ključnih determinanti. Holokaust tumačimo i definiramo kao neodvojivi dio ljudske povijesti na temelju kojeg možemo proučavati i razumijevati svu složenost ljudskog ponašanja. Tako možemo analizirati ljudske dileme i izbore s pozicije žrtve, promatrača, odnosno pasivnog svjedoka zločina, počinitelja zločina, ali i s pozicije pravednika, odnosno onih koji u određenom trenutku pokušavaju spasiti ljudski život usprkos posljedicama s kojima bi se pritom mogli suočiti. U radu ističemo važnost pitanja zašto se holokaust uopće dogodio, ne samo to kako se dogodio, i to poučavanjem različitih procesa moderne historije koji su za svoju krajnju posljedicu imali Aušvic. Uz insistiranje na borbi za život umjesto na detaljnim prikazima smrti, važan nam je interdisciplinarni i dobno prilagođen pristup poučavanju holokausta. Također, zalažemo se za minimalnu upotrebu fotodokumentacije nasilja, uz kontinuirano metodološko oslanjanje na pouzdane povijesne izvore, na susrete s preživjelima i iščitavanje svjedočanstava, što u operativnom smislu podrazumijeva obogaćivanje didaktičkih sredstava.
Mijenja li se odgovornost i uloga obrazovanja o holokaustu u vremenima u kojima ostajemo bez preživjelih?
Predavanje povijesti bez preživjelih, posebice poučavanje o holokaustu, svakako je najvažniji obrazovni izazov u 21. stoljeću. Društvene mreže nude nevjerojatne mogućnosti prosljeđivanja i dijeljenja informacija i po svojoj su prirodi prilagođene mladima. Ipak, informacija nije znanje, dostupnost ne garantira i njezino razumijevanje. Profesori imaju drugačiju, ali veoma važnu ulogu u posredovanju između viralno dostupnih informacija i njihovog značenja. Naposljetku, uvijek ćemo se moći koristiti dokumentarnim filmovima, ali je odgovornost profesora upravo u odabiru koji se, nažalost, vrlo često svodi na popularnost. Film mora biti dobro sredstvo kojim se učenicima mogu prezentirati vjerodostojne historijske činjenice, ali na način koji omogućuje empatiju i poistovjećivanje. Kao jedno od najvažnijih sredstava uvijek nam ostaje čitanje knjiga, koje iziskuje puno više od sveprisutnoga internetskog manirizma.
Relevantno za svaku zemlju
Je li realno očekivati da pedagoški pristup Jad Vašema zapravo osposobi učenike i studente da u svom neposrednom i društvenom okruženju razumiju i prepoznaju fašističke elemente koji su jednom doveli do holokausta?
Poučavanje holokausta apsolutno uključuje suočavanje i osvještavanje stereotipa, mehanizama političke manipulacije i eksploatacije predrasuda i straha od ‘drugoga’. Obrazovanje o holokaustu mora ohrabrivati kritičko mišljenje, umjesto automatske subordiniranosti i poslušnosti. Ipak, utjecaj i dosezi obrazovanja uvijek su omeđeni konkretnim društvenim kontekstom, obiteljskim naslijeđem i dominacijom suvremenih medija.
Dobro vam je poznato istočnoeuropsko i mađarsko iskustvo suočavanja ili, ako hoćete, nesuočavanja s prošlošću. Kako sagledavate situaciju u postjugoslavenskoj regiji i koje bi bile vaše preporuke kada je riječ o obrazovanje o holokaustu i genocidu koji su se dogodili u Drugome svjetskom ratu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj?
To je pitanje, dakako, relevantno za svaku zemlju. Najveći je izazov kako poučavati najvažnije povijesne procese a istovremeno ne zanemariti lokalnu historiju: riječ je o izuzetno zahtjevnom zadatku, koji traži puno hrabrosti, volje i vremena. Ali čini mi se da je, usprkos svim poteškoćama, taj proces ipak započet. Promišljajući o tome, uvijek se sjetim židovske tradicije koja kaže: ‘Moraš znati odakle dolaziš da bi znao kamo ideš.’ To je, naravno, korisno svakome.
