>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Helena Popović Položaj novinara gori je nego devedesetih

Devedesetih se političkim pritiskom insistiralo na pristajanju uz nacionalističku ideologiju, uvjetovanu ratnim zbivanjima. Danas imamo prekarizaciju koja stvara nevjerojatnu nesigurnost kod novinara i pritiske iz različitih društvenih domena. Mehanizmi kontrole, cenzure i autocenzure sada su puno sofisticiraniji

Kakvi su rezultati vašega lanjskog istraživanja novinarske profesije i statusa novinara: kako novinari vide vlastitu autonomiju i profesionalni rad?

Istraživanje medijskog sustava u Hrvatskoj provela sam metodom fokus-grupa s obzirom na tip medija u kojem novinari rade, jer mi se činilo da to uvelike određuje njihovo djelovanje. U jednoj su grupi bili novinari zaposleni u javnom servisu (Hrvatskoj radioteleviziji), u drugoj novinari komercijalnih medija, u trećoj oni iz medija trećeg sektora. Zanimljivo je da su zamalo svi imali krajnje kritičan stav prema djelovanju i radu u komercijalnim medijima i to radi tamošnje brzine produkcije, činjenice da se etički standardi ne poštuju i da se određene teme tabuiziraju. Kad je riječ o javno financiranim medijima, najviše se isticao problem upliva političkih struktura moći na rad novinara i smjena vlasti koja utječe na nova kadroviranja na HRT-u. Pozitivan element unutar javnog servisa je financijska stabilnost, koja im omogućuje da se barem donekle bave istraživačkim novinarstvom, ali i da pokrivaju određene teme manje zastupljene u komercijalnim medijima. Mediji trećeg sektora, dakle oni neprofitno orijentirani, viđeni su kao jedini koji ispunjavaju svoju javnu funkciju i objavljuju različite teme, cenzurirane u drugim medijima.

Novinarsko-političko polje

Struka sve glasnije upozorava na to da su današnje medijske prakse sve sličnije onima iz devedesetih, kada su vladali cenzura i medijski linč. Možemo li to povezati s nedavnim otkazivanjem suradnje kolumnistu Davoru Krili, iznuđenim otkazom Borisu Dežuloviću i ozbiljnoj prijetnji otkazom novinaru Borisu Paveliću?

Korporativni će mediji na političkom spektru zauzeti koju god poziciju, od liberalnog centra do krajnje desnice, samo da bi održali svoju poziciju moći i trgovali utjecajem. ‘Jutarnji list’, koji navodim u studiji, dobar je primjer: vidi se kako izvještava s obzirom na vrlo konkretne interese izdavača

Slažem se da je položaj medija i novinara danas općenito gori nego 1990-ih, što možemo analizirati na političko-ideološkoj razini i poziciji na tržištu rada. Devedesetih se političkim pritiskom insistiralo na pristajanju uz nacionalističku ideologiju, uvjetovanu ratnim zbivanjima. Oni koji su bili u opoziciji i kritični prema tada promoviranome nacionalizmu i fašizmu, bili su izloženi različitim oblicima represije. No tada su, u smislu sigurnosti zaposlenja i statusa na tržištu rada, radni uvjeti bili bolji nego danas, jer su i za opozicijske medije postojali alternativni izvori financiranja. Danas imamo prekarizaciju koja stvara nevjerojatnu nesigurnost kod novinara i pritiske iz različitih društvenih domena, pa je teže uprijeti prstom i reći u čemu je problem. Mehanizmi kontrole, cenzure i autocenzure sada su puno sofisticiraniji. Primjeri koje navodite dobro pokazuju raznolikost različitih sistemskih problema koji utječu na prakticiranje novinarstva. U slučaju Borisa Dežulovića riječ je o komercijalnim pritiscima: bilo kakvo kritičko ili istraživačko novinarstvo, koje je u opoziciji spram dominantno-hegemonijskog diskursa, košta – ono nije komercijalno isplativo što zbog tužbi, što stoga jer se ‘kontroverznim’ sadržajima odbijaju oglašivači. Istraživanje o integritetu medija pokazuje da se to događa u interesu ekonomskih i političkih struktura moći, koje su u klijentelističkom odnosu. Interesna logika državnih struktura i područja ekonomske moći ispremrežena je i međusobno podržavajuća. Javni interes ostaje potpuno marginaliziran, pa oni kritički orijentirani novinari izvlače deblji kraj. Pogledate li strukturalne uvjete unutar kojih novinari djeluju, vidite da su oni uvelike ograničavajući. Ipak, ti slučajevi više govore o stanju medija nego o političkim akterima ili komercijalnim igračima koji imaju neke koristi od toga. Mediji se kompromitiraju s obzirom na svrhu svog postojanja, a to je ponajprije izvještavanje u interesu javnosti. Naravno da će svaki politički lider nastojati utjecati na konstrukciju svoje pozitivne slike u javnosti, pitanje je samo zašto urednici i novinari na to pristaju.

Ako je već postalo normalnim da novinski urednici bespogovorno provode naloge vlasnika medija, nenormalna je činjenica da ti nalozi navodno dolaze od ljudi bliskih vrhu HDZ-a?

Političko i novinarsko polje su (od)uvijek blisko povezani. U cijeloj regiji, pa i cijeloj južnoj Europi, mediji se politički polariziraju. U bivšoj državi novinari su bili društveno-politički radnici koji su, i prema zakonu, trebali izvještavati angažirano i odgovorno – u svrhu promocije socijalizma. Povezanost medija s državnim strukturama bila je ključna i u devedesetima, kada su mediji trebali sudjelovati u državotvornom projektu. Ne vidim zašto bi međupovezanost tih domena odjednom nestala. Razlog i funkcija postojanja medija u kontekstu liberalne demokracije opet su povezani s domenom politike, pri čemu je, normativno gledano, funkcija medija da nadgledaju što rade legalno izabrani predstavnici vlasti. Zanimljiv je rad sociologa medija Patricka Champagnea koji se temelji na Bourdieuovoj teoriji polja, a prema kojem mediji nisu zasebno polje, nego se govori o jedinstvenom novinarsko-političkom polju. Uglavnom, premreženost medija i politike vidim kao apsolutni kontinuitet u regiji, jedina je razlika u tome što se deklarativno od početka tisućljeća naovamo (a posebno u kontekstu ulaska u EU) to deklarira kao nelegitimno i nelegalno. Ali praksa je potpuno drugačija.

Profitna logika i govor mržnje

Koliko ćemo još trpjeti šutnju o sve većoj fašizaciji društva, što se dijelom vidi i u prilagodbi korporativnih medija, koji svoju infrastrukturu i produkciju stavljaju u službu uspona ekstremne desnice, što je pravo ime za trenutačnu političku oporbu?

Mislim da će korporativni mediji na političkom spektru zauzeti koju god poziciju, od liberalnog centra do krajnje desnice, samo da bi održali svoju poziciju moći i trgovali utjecajem. ‘Jutarnji list’, koji navodim u studiji, dobar je primjer: vidi se kako izvještava s obzirom na vrlo konkretne interese izdavača, Europapress holdinga. U trenutku kada EPH osniva ili pokušava osnovati visoku novinarsku školu, difamira se javno obrazovanje; u trenutku kada osniva osiguravajuće društvo, difamira se HZZO. Interesna i profitna logika korporativnih medija jasno je vidljiva. S obzirom na vlastitu pozicioniranost, oni ulaze u različite odnose s političkim strukturama moći. To nije nužno, ali je moguće povezivati s fašizmom. Štetno je to što se od devedesetih naovamo kontinuirano tolerira i legitimira nacionalistički i fašistički diskurs, s kojim nijedna dosadašnja vlada nije bila u stanju raskrstiti. Iako je govor mržnje legalno zabranjen, on je i dalje legitiman i reaktivira se s obzirom na potrebe različitih interesnih grupa. Tipičan primjer možemo naći u slučaju prosvjednika u Savskoj 66 i antiprosvjednika, a posebno se po slučaju aktivistice Mirjane Mirt vidi koliko je sužen prostor alternativnih i kritičkih diskurzivnih konstrukcija. To je nešto što, nažalost, neće nestati, jer su stasale generacije koje su prošle socijalizaciju (dakle i školstvo i medije) u institucijama 1990-ih. Kako se s takvim praksama još nijedna vlast nije obračunala, one su uz ekonomsku i socijalnu politiku i jedan od razloga delegitimacije SDP-a kao navodno lijeve stranke. Jedina razlika u odnosu prema oporbi može se vidjeti u određenim identitetskim politikama.

Dakle fašistički diskurs ipak legitimiraju korporativni mediji?

Da, ali to je ponajprije stoga što im je interes opstanka ili profitne logike usmjeren prema onima koji potencijalno mogu ili će tek zauzeti vlast. Kapital u tom smislu nema jasno definiranu političku poziciju, njegova je politička pozicija promjenjiva, od liberalne do krajnje desne pozicije, sve može proći – pod uvjetom da se ne dira fundamentalna tržišna logika. Povijest pokazuje da se bez problema može kretati između fašizma, nacionalizma i liberalizma.

Kolega Viktor Ivančić je fotografiju na kojoj zagrljeni poziraju Tomislav Karamarko i Velimir Bujanec, voditelj opskurne emisije lokalne TV postaje koja unatoč brojnim upozorenjima i dalje kontaminira javni prostor govorom mržnje, prepoznao kao onu koja opisuje hrvatsku medijsku perspektivu: slažete li se s njim?

Moja je teza da informativni mediji uopće ne bi trebali biti privatni i komercijalno orijentirani: onoga časa kada se informativni mediji podvrgnu logici profita, potpuno mijenjaju svoj karakter. Ni od Hanžekovića ni od Styrije nećete dobiti kritički orijentirano novinarstvo

Iako mi se takva detekcija čini relevantnom i važnom, ne bih se s njom u potpunosti složila, jer mislim da je to samo jedna dimenzija problema medija i medijskog sustava. Ona je razumljiva iz perspektive nekoga tko prakticira novinarstvo i tko je u kontinuiranoj političkoj medijskoj opoziciji, gdje razvijate drugačiji odnos prema struci i prema različitim političkim opcijama unutar nje. Čini mi se da je to efemerno u kontekstu historijskog razvoja ili načina na koji se uopće politički i medijski diskurs razvija, što mi je zanimljivo, ali i strašno. Za primjer bih uzela rezultate analiza intervjua objavljenih u srednjostrujaškim medijima, koje su novinari radili s političkim liderima tijekom posljednjih triju izbornih kampanja. Njihov je diskurs potpuno ispražnjen bilo kakvog sadržaja od javnog interesa. Novinari u tim odnosima nisu postavljali pitanja koja bi iole bila usklađena sa svrhom i razlogom njihova postojanja. U analizi se točno vidi da se u medijima političko polje diskurzivno konstruira kao polje partikularnih interesa i sukoba, koje funkcionira slično tržišnoj matrici ponude i potražnje, pri čemu se često postavljaju pitanja i daju odgovori koji se kose sa zdravom logikom. Takav oblik političke i medijske komunikacije, koji ne karakterizira samo naš medijski prostor, čini mi se problematičnijim.

Uniformniji više nego ikad

Vlasnik medija danas je njegov apsolutni gazda, koji je do vlasništva došao ili utjerivanjem ovrha (poput vlasnika EPH-a, odvjetnika Marijana Hanžekovića) ili upropaštavajući poduzeća (poput poduzetnika Alberta Faggiana koji je Novi list doveo do predstečajne nagodbe, povukavši pritom u propast još nekoliko poduzeća). Koruptivne prakse u medijskom sustavu, koje su povezane s vlasničkom strukturom medija, time dobivaju svoju potvrdu. Ako se složimo da je takav vlasnički model krajnje štetan, bismo li mogli identificirati neki drugi, zdraviji?

U postojećoj strukturi vlasnik medija može biti bilo tko s financijskim zaleđem – nerijetko je to netko izvan profesije, tko o profesionalnim standardima nema blage veze, ali zato donosi odluke. Moja je teza da informativni mediji uopće ne bi trebali biti privatni i komercijalno orijentirani: onoga časa kada se informativni mediji podvrgnu logici kapitala i profita, potpuno mijenjaju svoj karakter. Od Hanžekovića nećete dobiti kritički orijentirano novinarstvo, kao ni od Styrije, vlasnika ‘Večernjeg lista’ i ‘24 sata’. Model korporativnih medija problematičan je svuda u svijetu, jer potpuno subvertira ulogu medija koja im se pripisuje u demokraciji. Uz zdravstvo i školstvo, i informativni mediji bi trebali biti financirani iz javnog budžeta, kroz različite programe potpora i subvencija.

Kakve medijske politike predviđate u budućnosti? U posljednje se vrijeme počesto romantizira ideja o ponovnom pokretanju ‘Feral Tribunea’?

U Hrvatskoj ih svakako trebamo, pogotovo stoga jer nemamo kvalitetnih dnevnih novina. Problem je i paradoks da se s uvođenjem liberalno-demokratskih institucija – koje insistiraju na pluralizmu medija koji će, navodno, osigurati procvat različitih mišljenja i pozicija – zapravo čini da su mediji uniformniji više nego ikad. Hrvatskoj nedostaju kritičko orijentirani mediji koji bi se bavili istraživačkim novinarstvom, iako i takvih ima među medijima trećeg sektora, uglavnom portalima: oni su ti koji, usprkos maloj ali zato vjernoj publici, obogaćuju ovdašnje medijsko polje.

Što mislite bi li u Hrvatskoj bila moguća opća medijska blokada – da novine jedan dan ne izađu, kako bi se time upozorilo na problem struke, što su svojim primjerom već pokazali talijanski novinari?

To bi me zaista obradovalo, ali mislim da se neće dogoditi. Zbog različitih pozicija na tržištu rada i unutar samih organizacija i sektora, ne postoji homogenost struke i solidarnost među članovima profesionalne zajednice. Također, mislim da uopće ne postoji konsenzus o ulozi novinarstva u društvu, a samim time i o etičkim standardima, koji se eventualno zagovaraju na deklarativnoj razini, dok se u praksi počesto pribjegava suprotnome. Ipak, nadam se da će budućnost pokazati da griješim.

1/1