>

novosti logo

Kultura Kultura

Heroji koji su odbacili nacionalizam i rat

Boris Pavelić, ‘Kad glave igraju – svijetla strana devedesetih’ (Kuća ljudskih prava, Zagreb 2019): Boris Pavelić donosi portrete onih koji su u zadnjem ratu ustali protiv dominantnog nacionalističkog narativa, zločina i nasilja, kako bi njihovu poruku oteo zaboravu. Jer o tim ‘divnim gubitnicima’, stvarnim antiratnim herojima, ne uči se u školama, a njihova imena ostat će zapisana tek na marginama službene povijesti

‘Kad glave igraju – svijetla strana devedesetih’ naslov je elektroničke knjige novinara Borisa Pavelića nedavno objavljene u izdanju Kuće ljudskih prava. U njoj autor portretira ljude, individualce koji su u vrijeme rata u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini ustali protiv dominantnog nacionalističkog narativa, zločina i nasilja iz te mračne epohe ovih područja. Aktivist Zoran Pusić, kojeg Pavelić naziva ‘vitezom vedrog lika’, ‘drugarica iz boljeg svijeta’ Staša Zajović, novinar Drago Hedl, aktivist Duško Kondor i dramaturginja Borka Pavićević tek su neki čije djelovanje, ali i osobne priče, čak i onda kada o njima ne žele govoriti, Pavelić ocrtava s namjerom da njihovu poruku otme zaboravu koji mu je namijenila službena povijest. Jer o tim ljudima, stvarnim antiratnim herojima, ne uči se u školama, a njihova imena ostat će zapisana tek na marginama službene povijesti. A na tim rubovima nalazi se ‘divno gubitništvo’, kako u predgovoru piše Pavelić, kao zajednički nazivnik koji se prelama kroz sve priče. U njima autor pokušava skicirati otpor koji su tih godina samo rijetki bili spremni pružiti.

- Otpor usprkos okolnostima – to je zajednički nazivnik. Svi ljudi koje sam opisao imali su sve uvjete da zaključe kako je otpor uzaludan: imali su protiv sebe rat, države, vladajuće ideologije, masovno raspoloženje nacionalističkih revolucija, otvoreno nasilje i prijetnje, mnijenje većinskih medija, katkad čak, kao u slučaju Hrvatske koja je u ratu napadnuta, možda i neke shvatljive razloge. Usprkos svemu tome, oduprli su se jer su imali mudrosti i snage da sačuvaju svijest kako svatko od nas ima odgovornost da, i u najtežim okolnostima, sačuva humanost. I da to, što je najvažnije od svega, učini javno. To je najvažnija poruka djelovanja tih ljudi. A najporaznija je ta da su vrijednosti koje oni utjelovljuju danas, na službenoj razini, prezrene i obezvrijeđene - rekao je Pavelić za Novosti.

Sačuvati vrijednosti koje su preko noći pogažene mogli su tek rijetki, tako da autor traži što ih je vodilo i zašto, unatoč opasnosti po vlastite živote, nisu odustajali.

- Najbolje je to izrazila Latinka Perović, kada sam je pitao o hrabrosti. ‘Ali šta je hrabrost? Pa to su ljudi koji prosto rade nešto jer drukčije ne mogu’, odgovorila je. Iskoristio sam tu njezinu izjavu kao jedan od epigrafa u knjizi. I još jednu, onu Filipa Davida. On je rekao: ‘Mi smo više spasavali sopstvene duše.’ Svi su ti ljudi djelovali iz onog poznatog uvjerenja da nije hrabar onaj koji ne osjeća strah, nego onaj koji zna da ima važnijih stvari od njegovog osobnog straha. Neka to ne zvuči patetično: o tome se ne govori, ali svatko od nas zna koliko je strah važan faktor u javnom životu u zemljama bivše Jugoslavije. Rekao bih čak najvažniji: strah uvjetuje rezultate izbora, strah uvjetuje osobne izbore svih nas, i to u najdoslovnijem smislu - kaže Pavelić, dodajući da je upravo zato važno govoriti o ljudima koji se znaju izboriti s vlastitim strahom.

- Želimo li postati slobodno društvo, moramo istjerati strah iz javne sfere. Devedesetih se, namjerno i programatski, činilo upravo suprotno, a ni danas, nažalost, nismo posve lišeni suptilnog potpirivanja straha - ističe Pavelić.

Njegovi antiratni junaci platili su visoku cijenu za svoj angažman: neki su ubijeni, poput Duška Kondora, jednog od osnivača Helsinškog odbora u Republici Srpskoj, neki su umrli, a neki, poput novinara Drage Hedla i Viktora Ivančića, bili su mobilizirani i, kako Pavelić primjećuje, vjerojatno su samo intervencijom odozgo izbjegli likvidaciju.

- Mnogo je onih – sugovornici u knjizi spominju ‘stotine ljudi’ – koji su vlastitim životima platili odluku da javno pruže otpor. Gdje su ti preživjeli danas? Gdje je sjećanje na mrtve danas? Kao da ih nema – sposobnosti živih sramotno su podcijenjene, životi ubijenih zaboravljeni. Besramno, ali namjerno je tako postavljeno - tvrdi Pavelić.

Na pitanje kako danas žive i na taj period gledaju on i njegovi protagonisti koji su živi, Pavelić kaže:

- Mirno i zadovoljno. Svjesni su da su činili dobro, usprkos tome što društvo uporno šalje suprotne signale.

Svi ljudi koje sam opisao imali su sve uvjete da zaključe kako je otpor uzaludan: imali su protiv sebe rat, države, vladajuće ideologije, masovno raspoloženje nacionalističkih revolucija, otvoreno nasilje i prijetnje. Oduprli su se usprkos svemu – kaže Pavelić

No to ne znači da njegovi sugovornici i sugovornice današnja društva gledaju s optimizmom.

- Premda su osobno zadovoljni, što se ovdašnjih društava tiče, ti su ljudi od optimizma odavno odustali. Imali su, s pravom, velika očekivanja, a danas smo zadovoljni već i time što se ne puca. Zar je to razlog za optimizam? Međutim, u njima nema cinizma, niti su ogorčeni: altruizam je ljekovit stav, koji čovjeka čuva od ogorčenja. Svi su oni izvorni altruisti, orijentirani na pomoć konkretnim ljudima, a ne na velike i prazne priče - kaže Pavelić i dodaje da je od tri zemlje na koje je koncentrirana njegova knjiga, od Srbije, BiH i Hrvatske, ova potonja najperspektivnija.

- No ta je perspektiva krhka, ako ne i puko Potemkinovo selo, ne samo zato je što situacija u regiji gora nego prije rata, nego i zato što je za takvo stanje i Hrvatska uvelike odgovorna - ističe Pavelić.

A i Hrvatska i BiH i Srbija svoje perspektive još uvijek u velikoj mjeri grade na nacionalizmu, ne priznajući zločine i zanemarujući suočavanje s prošlošću. Na pitanje može li se to mijenjati, na koji način u budućnosti stvarati zdravija društva i tko to može učiniti, Pavelić ne dvoji:

- Ako itko, samo ljudi poput ovih koje opisujem. Establišment na svim stranama složen je tako da perpetuira i okamenjuje nacionalne, partikularne istine. Razlozi koji su uzrokovali rat danas su pretvoreni u nove, odvojene ‘povijesti’. Hoće li to jednom poslužiti kao okidač za neki novi rat, ne znamo i nadamo se da neće, ali da bi moglo, o tome, nažalost, nema sumnje. Zato su ti ljudi svijetla strana, jer su odbacili rat.

1/1