Deseti dan u mjesecu u svijesti ljudi Ravnih kotara i Bukovice znači samo jedno – Benkovački sajam. Tradicija koja traje sto godina održava se ustrajno, bez obzira jesu li ratno stanje, ekonomska kriza, kiša, snijeg ili tuča. Doći u Benkovac, a ne otići na sajam, isto je kao doći u Rim, a ne vidjeti papu, ustaljena je mantra ponosnih lokalaca.

Kolona auta koja se proteže još od starog hotela Asseria pa preko karinske ceste, podsjetila nas je na onu kroz koju smo se probijali na izlazu iz Zagreba. Podaci govore da je desetog u mjesecu oko sajma načičkano čak hiljadu auta, kombija i prikolica. Jedan od najvećih pazara u bivšoj Jugoslaviji rasprostranjen je na šest hektara zemljišta i borove šume u Benkovačkom Selu.

Trebala je to biti naizgled obična posjeta Benkovačkom sajmu. Čuli smo da se tamo može u potpunosti opremiti kuća, kupiti pas, kokoš, krava, obući se od glave do pete, pronaći raritetna muzička ploča, kvalitetna muzička oprema, peka i razne rukotvorine, a kad se sve to završi, može se sjesti i pojesti odojak ispod šatora. Zvuči kao zanimljiv izlet za malo para. Međutim, pažnja je ovog desetog maja bila preusmjerena na nekoliko poznatih lica čijoj se posjeti nismo nadali. Umjesto obilaženja štandova sa slatkim životinjama koje će završiti kao nečija hrana, prebrojavali smo političare – uglavnom one s desnog spektra, koji su u jeku predizborne trke za Europski parlament. Tako smo odmah na početku sajma pored štanda s janjetinom sreli Mostovog Miru Bulja. Pridružili smo se okupljenima i pozdravili Bulja, ponosno istaknuvši pripadnost redakciji, što ga je osobito razdragalo.

- Dobar dan, prijatelji iz Novosti! Evo sam vam došao u Benkovac vidjeti gdje se vaš Milorad rodio. Šalim se, često sam na sajmu, moram obilaziti naše zapuštene krajeve. A i ja sam čovjek-seljak, jedini veći seljak u Hrvata bio je Matija Gubec - veselo je porazgovarao s nama, razbacujući se nacionalističkim humorom koji to baš i nije.

Dućani su puni svega, ljudi nemaju novaca, samo kartice provlače, a mi samo keš primamo. Kažu; iziđite na glasanje, ma za koga? Džaba im što se šetaju među narodom – prodavačica iz Slavonije

Ako sajmom hodate sami i izgledate kao da ne znate kud idete, sva je prilika da će vas neka od ekipa povući za stol na komadić ‘pečenog’. Nismo ni stigli izgovoriti da nemamo vremena, a već smo sjedili za stolom s četiri penzionera i tanjurom ispred sebe.

- Jedi curo, vidiš kako si mršava. Daj joj Mate čašu vina, sramota je piti vodu s mesom - povikali su uglas kao da je najnormalnija stvar piti u devet ujutro.

Naši domaćini su iz različitih sela, jedan je iz Čiste Velike, dvojica iz Raštevića i jedan iz Poličnika. Nisu bili raspoloženi da govore o historiji sajma. Samo su nam rekli da čuvaju po sto kuna mjesečno kako bi desetog došli na ‘pečeno i vino’.

- Jeste i vi neki političari kad nas tako ispitivate? Biće ste došli s ovima danas, svi su se sjatili pred izbore. Mene to ne zanima - kazao je jedan od veseljaka.

Lijepo smo se pozdravili i zahvalili što su s nama podijelili hranu. Potom smo naišli na štand na kojem su trgovci djeca, a ubrzo saznajemo da je to cijeli razred jedne područne osnovne škole iz benkovačkog kraja. Kutiju kolača koje su pravile njihove mame i bake, prodaju po dvadeset kuna i tako skupljaju za izlet na kraju školske godine. Prodaja zasad ide dobro, kažu, a njihova nam učiteljica prepričava anegdotu koja se dogodila nekoliko minuta prije našeg dolaska.

- Sad nam je bila europarlamentarka Ruža Tomašić, prišla je djeci i oni su joj ponudili kolače za dvadeset kuna. Međutim, gospođa je rekla da ima visok šećer i problem s kolesterolom pa ne smije slatko. Smiješno je što djeci ipak nije dala sitniš za izlet, a što ćemo? - ispričala nam je učiteljica.

Posebno glasan i radostan bio je prodavač i proizvođač Vito Gulić iz Zapužana kod kojeg su pazarili SDSS-ovi Boris Milošević i Anja Šimpraga, također prispjeli na sajam u okviru predizborne kampanje. Milošević se nije cjenkao za obrađeni štap vinove loze, kako se to obično radi na pijaci, a Gulić je uzeo sto kuna i pogladio se zadovoljno po bradi.

- Bože mu pomozi ko mi dade išta, sve mu cvalo, evo ti na, jedne Novosti gratis! - ponudio je svojim primjerkom našeg tjednika Miloševića i Šimpragu, na što su mu oni odgovorili da ga sačuva za nekog drugog.

Boris Milošević komentirao je druženje s povratnicima koji imaju svoje štandove na sajmu.

- Ljudi se trude, ali danas posao na sajmu ide slabije u odnosu na period prije deset godina. Kažu da im je drago što vide mene i kolegicu Anju na sajmu jer su primijetili puno predstavnika desnice - rekao je.

Ispod šatora u kojem se prodaju čobanske cipele, jedan gospodin isprobava gumaše ili trike-trake, kako ih još nazivaju. Naziva za ovu obuću ima koliko i ljudi, kaže nam prodavač iz Bruške koji ih sam proizvodi. Govori nam da pamti sretnije dane kad je potražnja za gumašima bila masovna, no danas tek pokoji starac dolazi po njih. Na istu temu žali se Ozan iz Zagreba koji prodaje zavjese. Na sajmu je dvadeset godina, od svoje sedme; kaže da je iz godine u godinu sve lošije.

- Nije baš neki interes, posao je dosta pao. Bilo je najbolje prije deset godina, znali smo cijeli jedan kamion prodati. Idemo po cijeloj Hrvatskoj od Dubrovnika do Vinkovaca. Materijali su iz Turske, a zavjese šivaju u Bosni, reklo bi se polu-domaći proizvod. Nekad su to ljudi znali cijeniti, a danas su nam trgovački centri velika konkurencija - priča nam.

Prodavačica slavonskih suhomesnatih proizvoda na sajmu je svaki mjesec zadnjih devet godina. Razmišlja da odustane od jer joj više nije isplativo.

- Dućani su puni svega, ljudi nemaju novaca, samo kartice provlače, a mi samo keš primamo. Ovdje je još i dobro kako je u Slavoniji. Meni su djeca vani, a ja živim samo od ovih sajmova. Kažu; iziđite na glasanje, ma za koga? Džaba im što se šetaju među narodom - govori ljutito. Nekoliko metara dalje od naših sugovornika koji su se požalili na težak položaj, zaorila se pjesma preko zvučnika. Probijamo se kroz živi zid da vidimo što je to toliko zanimljivo, kad – imamo što i vidjeti. Zlatko Hasanbegović s jedne, a Željko Glasnović s druge strane, između njih pjeva lokalni narodni pjevač i guslar Frane Jurić. Stihove Jurićeve poeme s historijskom tematikom čitate na vlastitu odgovornost:

Kad su Srbi Radića ubili, Pavelića ovdi su stvorili, grad Vukovar kad su razorali već tada su Oluju spremali/ Da nam ne bi Bljeska i Oluje ne bi bilo Alije ni Muje, nit bi bilo zemlje Kroacije, plan je takav bio od Srbije/ Što je Vučić u Glini odsvira, u Zagrebu to je demantira/Jedan čovik Tito on se zvao lipu našu pivat nije dao.

Zadnji stih izazvao je pljesak okupljenih i osmijeh na licu predstavnika liste Neovisni za Hrvatsku.

- To, legendo! - začulo se iz mase.

Ponesen dobrom atmosferom, guslar je malo i fristajlao, improvizirajući u hodu poput iskusnog repera: Pozdravit ću milom Bogu hvala / Glasnovića našeg generala!

Kako je pjesma privedena kraju, tako je i naš entuzijazam opao. Na izlasku iz gužve sreli smo Milenka Jokića iz Bukovića. Pitamo ga kako ide.

- Prodajem, sinko, neku čuvarkuću u kamenu, zero lavande, vina, ništa, eto, ‘nako! Da ne bi sto, dvista kuna uvatio. Svakog desetog sam tu, a pravo da vam rečem više neću. Puno naroda, u svakog malo para - kazao je, pozdravio nas i nastavio guliti jabuku u svom starom golfu jedinici.