U dnevnim novinama prigodni tekstovi o holokaustu, na javnim tribinama i u školama preživjeli iz nacifašističkih logora smrti dijele svoja iskustva pripadnicima mlađih generacija, na programu nacionalnih televizija iz dana u dan, sve do 27. siječnja, Dana sjećanja na holokaust, bilo dokumentarci, bilo igrani filmovi što govore o tom – jedinstvenom u povijesti čovječanstva – zločinu industrijskog zatiranja cijeloga jednog naroda. Nešto vam je čudno u ovom opisu? Ništa od toga niste primijetili u Hrvatskoj ili barem u najvećem dijelu Hrvatske? Čuđenju nema mjesta. Opisali smo Njemačku, zemlju koja je pod vladavinom nacista, ali uz potporu ili u najmanju ruku šutnju i okretanje glave na drugu stranu većine, provela taj zločin, kako na svojem području tako i u okupiranim dijelovima Evrope (i svugdje uz aktivnu suradnju mjesnih kvislinga, kolaboranata).
Ono što se u vrijeme Drugoga svjetskog rata zvalo hrvatskom državom, tzv. Nezavisna Država Hrvatska bila je dio nacifašističkog ‘novog poretka’, sljedbenik i pokorni vazal nacističke Njemačke i fašističke Italije. Za račun toga što joj je bilo dozvoljeno ‘progutati’ Bosnu i Hercegovinu (čak je planirala Banju Luku, umjesto Zagreba, proglasiti svojim glavnim gradom), mirno je prepustila najveći dio obale i svojih otoka Italiji, prihvatila mađarsku okupaciju sjeverozapadnih dijelova svojega teritorija, uvela – ne pod pritiskom, nego iz uvjerenja – rasne zakone po uzoru na one nacističke iz Nirnberga, te proširila progon ‘drugih i drugačijih’ od Židova i na Srbe i Rome. I bila je po nečemu jedinstvena. Širom okupirane Evrope, naravno i u Rajhu, nacisti (SS) su bili ti koji su upravljali logorima smrti, tvornicama masovnog ubijanja. Iznimka je bila samo i jedino NDH. Jer samo u državi ustaškog poglavnika isključivo su domaći kvislinzi (ustaše) upravljali logorima (a bilo ih je, u različitom trajanju, više od šezdeset!) i odlučivali o životu i smrti zatočenika. Kao što su divljački, primitivno ubijali – maljem, nožem, metkom, vješanjem – tako se nisu potrudili ni da zapisuju koga su i koliko ljudi pobili. Pa je zato Hrvatska, od godine 1990., u stalnom prijeporu oko toga koliko je bilo žrtava u najvećem ustaškom logorskom kompleksu – Jasenovcu. Nacisti su radili metodično i podaci o žrtvama holokausta (oko šest milijuna) nisu, kako će ovih dana ustvrditi hrvatska novinska agencija Hina, iz izvora Centra Simon Vizental u Jeruzalemu, nego iz originalnih nacističkih dokumenata. Počevši od zapisnika s famozne konferencije na jezeru Vanze kod Berlina, gdje je donijet i odobren plan o sustavnom uništavanju pripadnika židovskog naroda, pa do izvještaja pojedinih postrojbi zaduženih za likvidacije (Zonderajnzacgrupe) i zapovjednika logora; najprije su precizno navodili koliko je pobijeno ili ‘poslano u plin’ muškaraca, žena i djece, onda su stvar pojednostavili i izvještavali naprosto o tome da je likvidirano toliko i toliko Židova.
I trebalo je i Nijemcima dosta dugo da se suoče s istinom o svojoj prošlosti i to iz jednostavnog razloga što je proces denacifikacije (obračuna s nacistima i onima koji su ih podržavali, odnosno aktivno sudjelovali u ostvarenju njihovih zločinačkih planova) naglo zaustavljen kada je započela konfrontacija između ratnih saveznika, Zapada i Sovjetskog Saveza. Išlo je to dotle da se njemački državni odvjetnik Ernst Bauer, kada je dobio podatak gdje se skriva Adolf Ajhman, SS-ovac zadužen za planiranje transporta Židova iz svih dijelova Evrope u logore smrti, nije usuđivao s tim podatkom operirati u Njemačkoj, jer je znao da će doći do nekoga od bivših nacista koji će Ajhmana upozoriti. Zato je u strogoj tajnosti ono što je saznao povjerio izraelskoj tajnoj službi. Kako je sve završilo, dobro je poznato. Ajhmana su Izraelci oteli u Argentini (utočištu i mnogih ustaša), doveli u Jeruzalem, javno mu sudili i nakon izrečene presude – pogubili.
Današnja Njemačka, međutim, drugačije diše. Hoće li to vrijediti i za onu sutrašnju, sve je veće pitanje, jer desnica jača do te mjere da je njezin istaknuti član, a da zbog toga nije izbačen iz stranke, spomenik holokaustu u Berlinu proglasio sramotom. No, rekosmo, danas je Njemačka još svjesna zločina počinjenih pod njezinim imenom i zna kako se treba postaviti uoči Dana sjećanja na holokaust – onako kako smo opisali na početku teksta. A Hrvatska?
Današnja Hrvatska, opčinjena plitkom i povijesno neutemeljenom tezom o zajedničkoj osudi ‘svih totalitarnih ideologija’ (što je eufemizam za izjednačavanje nacifašizma i komunizma), ustreptala u očekivanju toliko dugo najavljivane lustracije koja će se, ne treba o tome imati nikakvih iluzija, pretvoriti u brutalni obračun s neistomišljenicima, ta i takva Hrvatska pravi se kao da se nje holokaust ne tiče, odnosno odaje počast njegovim žrtvama u Saboru i polaže vijence u Jasenovcu (uz bojkot židovske zajednice). Od žrtava spominju se samo Židovi (koji, u okvirima okupirane Evrope, i jesu bili primarni cilj i glavne žrtve), ali se ni slučajno ne spominju Srbi i Romi, a pogotovo ne Hrvati antifašisti (jer oni su takvu sudbinu i zaslužili, to je jasno, zar ne?). Čak i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti objavljuje posebnu izjavu u povodu Dana sjećanja na holokaust, ali izbjegava u toj zaista jedinstvenoj (a za jednu Akademiju sramotnoj) izjavi spomenuti tko su bile žrtve, na temelju čega su odabrane da budu likvidirane i – tko su bili ubojice. Javna televizija na sam Dan odšuti, no dan ranije u ranoprijepodnevnom terminu prikaže igrani film o bojkotu židovskih sportaša na berlinskoj Olimpijadi 1936., da bi ‘dan poslije’ u kasnovečernjem terminu prikazala film ‘Egzodus’ koji govori o stvaranju države Izrael i u kojemu se holokaust provlači kao jedna od tema. O samome holokaustu, međutim, ništa.
Čak nije bilo ni dovoljno pameti (vjerojatno je više u pitanju hrabrost) da se prikaže ‘Šindlerova lista’, o hrvatskom filmu ‘Deveti krug’ da i ne govorimo. Današnja Hrvatska obilježila je Dan sjećanja na holokaust kao da je se to uopće ne tiče, uživajući pritom u davnoj snimci koja prikazuje Stjepana Mesića, dokazanog i uvjerenog antifašista, kako – kao HDZ-ov visokorangirani dužnosnik – tamo negdje 1990. i 1992. harangira o mraku u kojemu je Hrvatska živjela pod komunistima punih 45 godina i o tome kako Jasenovac ‘nije bio logor smrti’, jer ustaše nisu imali krematorije. No bivši je predsjednik o tim svojim istupanjima rekao što je imao reći i nije nam namjera njima se baviti. Ali jest namjera upozoriti na krajnju licemjernost ponašanja današnje hrvatske države i ljudi koji je vode (a koji su upravo uoči Dana sjećanja na holokaust položili vijenac i izrekli ono što treba reći, ali u Izraelu). Tako dugo dok u Hrvatskoj budu trajali prijepori oko karaktera NDH, tako dugo dok se sve žešće osporavanom Titu, nedvojbeno svjetski priznatom vojskovođi i državniku, bude pridavao epitet ‘Židov’ kada ga se želi dodatno poniziti, tako dugo dok se budu skidale izložbe o Ani Frank jer su ustaše prikazani onakvima kakvi su bili, tako dugo dok ne stasa generacija koja će imati snage i volje suočiti se s istinom o prošlosti svoje zemlje i svojih predaka, osuđeni smo vrtjeti se u začaranom krugu predrasuda, laži i mržnje. Od jednoga Dana sjećanja na holokaust do drugoga. I tako unedogled?
