>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Hortensija

U teškoj i dugoj borbi žena za priznavanje dostojanstva u zajednici, davni govor Hortensijin poslužio je kao uzor i uzorak za veliku pobunu muškaraca, koja se dogodila osamnaest stoljeća kasnije i šest i po hiljada kilometara dalje od Rima, u Bostonu 1770.

I riječ kći je ušla u život kao strana riječ. U mojoj kući, u rodnom selu, u rodnom kraju kći je došla sa školom, sa novinama, sa radijom. Nije je bilo ranije. Bila je uglavnom hćer, bila je i šćer, ponekad bi se čulo i šćerka, možda i hćerka. Pravoslavci su imali i oblik ćer i ćerka. Jedan otac triju kćeri govorio je kako riječ ćerka dolazi otuda što se ona ćera iz kuće. Tek u drugom ili trećem razredu vidio sam u nekoj čitanci riječ kći. Danas, tu i tamo, slušam kako lektori podvlače i upozoravaju da je kći nominativ, a da kćer nije nominativ, nego da je akuzativ. Neka im je, može im biti, ne velim da kći nije nominativ, ali meni je nominativ i kćer. Nije to nominativ samo meni, nego je nominativ i velikom mnoštvu koje se može zvati govorna zajednica, u jednom jeziku za koji su nas učili da mu je osnova narodna.

Da ne bude zabune: meni je kćer i nominativ i akusativ, to jest akuzativ. Molim da se ima na umu i u vidu da sam i otac jedne kćeri. I stavljam na znanje da u govoru i u pisanju rado upotrebljavam oblik kćer, ponekad šćera, a kći ne upotrebljavam rado. Osim što sam je sreo kasno, ne osjećam da je pravilnija no kćer, pa je neka u knjigama, neka je na radiju, neka je onima koji govore pravilno. Osim što mi je nominativ, meni je moja kćer i invokativ i advokativ.

Sad prelazim na Hortensiju, kćer Kvinta Hortensija Hortala, rimskog govornika iz prvog stoljeća prije naše ere. Ona je bila avangarda u ženskom govorništvu. Ona nije bila prva koja se u Rimu bavila pravnim stvarima, ali je najčuvenija sa jednog govora, o kojem svjedoče pisci Valerije Maksim i Apijan. Za to što je bila prva govornica svakako nije bez važnosti što joj je otac bio slavan govornik i takmac Kikeronov. O njoj kod Valerija Maksima, u knjizi osmoj, odjeljak treći, stoji ovako: ‘Hortensija, kćer Kvinta Hortensija, kad su trijumviri nametnuli teške namete rimskim gospođama i kad se niko nije udostojio da ove brani od tih nameta, hrabro se i sa sretnim ishodom pothvatila da pred trijumvirima raspravlja o tim nametima. Pokazujući, dakle, elokvenciju svoga oca, izborila je za žene ukidanje velikog dijela tih nameta. Učinilo se da je u kćeri oživio Kvint Hortensije i da ju je nadahnuo u govorničkom umijeću. Da su potomci muškog roda htjeli slijediti tu njegovu sposobnost, velika baština njegove rječitosti svakako ne bi ostala na samo jednoj ženi.’

Govor je Hortensija održala godine 42. prije naše ere, osam godina poslije smrti oca. Nameti koji su rimskim aristokratkinjama bili propisani predviđali su da 1400 njih plaća vojni porez. Žene su se bunile, tražile advokata da ih oslobodi takvih plaćanja, ali nijedan muški advokat nije htio da se založi za njih. Hortensija se odvažila na nenavadnu stvar, da govori pred trijumvirima, i svojim govorom je uspjela da ih svu trojicu pridobije, te je vojni namet ukinut za hiljadu rimskih matrona, a ostao je da važi za samo njih četiri stotine.

Historičar Apije piše kako je Hortensiji uspjelo da pridobije trijumvire, te navodi da je ona govorila ovako: ‘Već ste nam uzeli roditelje i djecu, braću i muževe, koje pak optužujete da su vam priredili nevolje. Ako nam sada uzmete još i imovinu, onda ćete nas dovesti do stanja nedostojnog našeg rođenja, našeg načina življenja, naše ženskosti. Ako kažete da smo prema vama bile loše kao što su to bili naši muževi, propišite i nama isto što ste njima. Ali, ako mi žene nikoga od vas nismo proglasile javnim neprijateljem, niti smo vam srušili kuću, niti vam kvarili vojsku niti vam prizvali kakvu drugu, niti smo vam uskratili da steknete neku javnu dužnost ili bilo koju čast, zašto onda moramo dijeliti kazne, ako nismo učestvovale ni u čemu kad ste vi činili greške? Zašto moramo plaćati mi, koje ne učestvujemo u javnim dužnostima, u počastima, u zapovijedanju vojskom, u životu političkom, koji vi vodite s tako nesretnim učinkom? Zato što je, kako kažete, rat? A kako je bivalo kad nije bilo ratova? A kad su to žene plaćale poreze? U svih naroda žene oslobađa njihov položaj. Naše majke su, uprkos svojim mogućnostima, plaćale samo jednom: onda kad ste bili u neprilici i kad je nad vama bila prijetnja da ćete izgubiti svaku moć, to jest kad je cio grad bio pod navalom Kartaginjana. U tim prilikama su one rado davale svoj prilog, i to ne u zemlji, u posjedima, u mirazu, kućama, bez čega slobodne žene ne mogu živjeti, već samo u nakitu koji su imale u kući, i taj nakit nije bio procjenjivan, dakle išlo je bez doušnika ili tužioca, bez prinude i nasilja. Dale su ono što su htjele. A koji vas je to strah sada spopao za vlast i za domovinu? Neka se sad zarati sa Keltima ili Partima, i mi se za spas Grada nećemo libiti da učinimo išta manje od onoga što su činile naše majke. Ali za građanski rat, neka se nas poštedi svakog priloga da vas huškamo jedne na druge! Nismo plaćale u vrijeme Kajsara i Pompeja, nisu nas na plaćanje prinuđivali ni Marije ni Kina ni Sula, onaj koji je bio tiranin domovine. A vi još tvrdite kako namjeravate da povratite poredak u državi!’

Tako je govorila Hortensija, kćer Kvinta Hortensija Hortala, prva žena advokat, moglo bi se možda reći. Ove su riječi došle poslije višestoljetne vladavine prezira prema ženi, u jednoj kulturi u kojoj se ženomržnja razvila u zasebnu književnu vrstu. Ta vrsta ima žesne predstavnike u brojnim pjesnicima i literatima, dugo bi bilo nabrajati ih. Neka ne ostanu nespomenuti Hesiod i Fokilid, a i Teofrast i Herodot su navukli podobre lučevine za lomaču. Semonid iz Kiklada spjevao je dugu pjesmu u jambima u kojoj broji i nagrđuje cijelih deset vrsta žena. Prilog misoginiji lakorječivo su davali mnogi epigramatičari. Jedan od njih, Lukilije, u prvom stoljeću naše ere, odvraća od ženidbe:

Dogod neoženjen ti si, Numénije, tebi na svijetu

Ima da izgleda sve ljepše od ljepšega svud.

Ako pak oženiš ti se, e onda će tebi na svijetu

Brzo izgledati sve crnje od crnjega svud.

‘Ama zbog djece to činim.’ Numénije, imaš li novca,

Imaš i djecu; bez njeg, nemaš ni ljubav za njih!

U jednom drugom epigramu isti pjesnik ima drugu metu, ustremljuje se na kćer kao takvu:

Tereta većega nema, Euktémone, no što je kćerka!

Mniš li da lak je to teg, onda me slušaj i čuj:

Kilu na trbuhu imaš, a kćerku ja imam u kući:

Kila mi dadni i sto – jednu odvedi mi kćer.

Stotinu hernija podnositi samo da se ne podnosi kćer, o tome je izlišno nagađati razloge. Zakonska ili običajna obaveza davanja miraza mogla bi biti samo dio muškoga otpora prema ženskom djetetu u vremenima i društvima kad je biti žena bilo mučno i tegobno. (Čujem, i vidim, dosta žena kako govore: šta, bilo, i sad je!)

U teškoj i dugoj borbi žena za priznavanje dostojanstva u zajednici, davni govor Hortensijin poslužio je kao uzor i uzorak za veliku pobunu muškaraca, koja se dogodila osamnaest stoljeća kasnije i šest i po hiljada kilometara dalje od Rima: U Bostonu su se 1770. pobunili američki kolonizirani građani zbog uvođenja velikih nameta od strane engleskih kolonizatora. Tražili su da imaju svoje zastupnike u britanskom parlamentu. No taxation without representation bila je rima pobune i povika u onome što će povijest nazvati Bostonska čajanka, a što će koju godinu kasnije prerasti u Američku revoluciju i označiti stvaranje Sjedinjenih Država Amerike. Bila kakva bila mišljenja o toj revoluciji i o tim državama, može se reći da neizrecivom igrom povijesnog ponavljanja, začetak te pobune drži jedna Rimljanka: Hortensija, kćer Kvinta Hortensija Hortala.

1/2