Budimpešta početkom rujna: ulicom Rakoczi (za hrvatske prilike avenijom) idemo prema željezničkom kolodvoru Keleti, gdje već danima žive stotine bliskoistočnih izbjeglica. Mađarske su vlasti zaustavile promet na tom međunarodnom željezničkom čvorištu, nabile stotine i stotine ljudi na mali prostor i sa svih strana zatvorile izlaze. Stižemo dan prije još jednog briselskog sastanka na temu izbjeglica. Nekoliko stotina metara prije našeg odredišta, atmosfera nogometnog derbija: sve više policije, sa svih strana dopiru prodorne sirene policijskih vozila i nekakvo skandiranje. Ubrzo shvaćamo kako je riječ o izbjegličkom protestu, koji je zaustavio promet u jednom smjeru, pa auti stoje, a policajci pod punom ratnom opremom, s pendrecima, okružuju prosvjednike i izbjeglice što viču. Situacija miriše na nesreću, mnoštvo novinara i snimatelja sve bilježi… Prilazimo čovjeku od kojih 45 godina, gol do pasa urla na policiju. U čemu je problem, pitamo ga.
- Jedna mlada žena krenula je kupiti hranu djetetu, policajci su je zaustavili. Kad ih je pokušala zaobići, počeli su je odgurivati i nakraju je odveli tko zna kuda. Nama možete raditi što hoćete, ali naše su žene crvena linija, ne može ih se gurati i hapsiti! Postoje razlike između naše i evropske kulture, možda je to u Evropi OK, kod nas nije - tumači nam.
Policija upravo kreće u akciju. Nasreću, izbjeglice ne pružaju otpor, povlače se s ceste, ali skandiranje ne prestaje. Naš sugovornik nastavlja priču:
- Imam u džepu kartu za vlak, u Njemačkoj me čeka obitelj. Mjesec dana sam u ovoj zemlji i ne mogu više. Imam pasoš, zašto nas ne puste… U Siriji sam imao trgovinu i radio. Dosta mi je svega, cijeli svijet ovo gleda, cijeli svijet zna što nam se ondje događa. Gledaju i smiju se, gospodin Obama kaže: ‘Asade, to je opasno, stani!’ Što stani? Asad nas i dalje ubija, svakog trena, sata, dana nastavlja nas ubijati…
U središtu zbivanja je i mladić iz Damaska, koji na izvrsnom engleskom pregovara s policajcem. Pitamo ga o čemu su pričali.
- Samo sam mu rekao da se ne treba bojati, mi Sirijci nismo huligani, kad ste čuli da je netko od nas udario nekog policajca? - odgovara nam Nawras Ali, pa nastavlja sa svojom životnom pričom.
- Tu sam danima, prljav sam, gladan i nesretan. Kad sam prešao mađarsku granicu, strpali su nas u nekakav pritvor zajedno sa ženama i djecom. Bili su nemogući uvjeti. Bili smo gladni i žedni, djeca su plakala. Završio sam fakultet, a ovdje me tretiraju kao nekakvog prosjaka. Imam svoj dignitet i ljudsko dostojanstvo… Došao sam kupiti kartu za vlak, okružilo me 12 policajaca, kao kriminalca. Tretiraju me kao terorista, a ja od njih bježim. Ne shvaćam što ova zemlja želi od nas? Mi ne želimo biti ovdje, ne želimo prljati vaše ulice, ne želimo nikome uzimati posao. Samo nas konačno pustite - istresa u hipu svoju nevolju.
Prosvjed protiv policijske brutalnosti ubrzo je završen. Mnogi nastavljaju povremeno skandirati, više iz očaja. Glavnu kolodvorsku zgradu čuva policija, na perone ne smije nitko od izbjeglica, prepušteni su im tek hodnici ispod razine zemlje. Spuštamo se dolje, gdje nas dočekuje drugačija slika: djeca nezaustavljivo jurcaju na sve strane, a mnoštvo mladih, iscrpljenih žena sjedi na podu. Obilaze ih volonterke i donose pomoć, dvije mlade Mađarice organiziraju dječju igraonicu – dvadesetak mališana uhvatilo se u kolo usred toga kaosa, plešu oko ‘tete’ koja im pjeva na engleskom…
Građani Budimpešte donose pomoć, ali je vidljivo da organizacije nema: oko nekakve sabirne prostorije održava se kakav-takav red, ali jagma za hranom, prekrivačima i prostirkama mnoge nervira. Upoznajemo Sirijca iz Homsa, 44-godišnjaka koji se predstavio kao Muhamed.
- Bio sam zanatlija, izrađivao sam namještaj i time prehranjivao obitelj. Žena i djeca su ostali u gradu. Nije cijeli srušen, u mom kvartu nema previše borbi. Pucaju nasumice, prije no što ću otići pogodili su benzinsku stanicu dvjestotinjak metara od moje kuće i ubili mi prijatelja. Nisam znao da su neki moji sunarodnjaci ovakvi. Gledam ih kako se guraju i tuku za sve što se dijeli. To me vrijeđa. Moramo se ponašati dostojanstveno, bez obzira na okolnosti. Mi predstavljamo Siriju - govori nam, ogorčen onim što vidi oko sebe.
Pada noć i mnogi pokušavaju zaspati na prljavom kolodvorskom podu. Majka s jedne, otac s druge strane, a jedno, dvoje ili troje mališana oko njih, sanjaju nešto s blaženim izrazom na licu. Mnogi bdiju i u pola glasa kuju očajničke planove o tome kako izbjeći Orbanovu policiju. Spominje se i Hrvatska, kao zemlja kroz koju se može na zapad. Jutro donosi odličnu vijest. Konačno se policija miče, vlakovi kreću! Masa ljudi na peronu, stravična gužva na ulazu u vlak, scene kakve smo viđali u Đevđeliji. Mađarski policajci kao da su se namjerno povukli, da izazovu stampedo. Kreće prvi vlak, mnogi su odahnuli. Potom službenim razglasom stiže obavijest da se sav promet obustavlja do daljnjega zbog sigurnosnih razloga i da će vlakovi voziti samo do mađarskih odredišta. Stiže još jedan vlak, na njemu velika slika rušenja željezne zavjese 1989., koje je spojilo evropski komunistički istok i kapitalistički zapad – ima li veće ironije i cinizma? Izbjeglice se guraju i u tu kompoziciju, a onda shvaćaju da ih ona neće odvesti u željenu Njemačku, pa jedan po jedan izlaze iz nje… Ubrzo stiže informacija da je i onaj prvi vlak zaustavljen nedaleko Budimpešte, kako bi policija njegove putnike pokušala odvesti u jedan od logora, koje od milja zovu prihvatnim centrima.
Svi koji su procjenjivali da će mađarski premijer Viktor Orban u Bruxellesu podviti rep i ublažiti politiku prema izbjeglicama šokirani su raspletom situacije. Orban drži predavanje poput zločinca Mladića (koji se u Srebrenici ‘svetio Turcima zbog bune protiv dahija’), govori o ‘negativnim mađarskim iskustvima s Osmanlijama’, najavljuje petogodišnje zatvorske kazne za one koji će se usuditi prijeći ogradu podignutu na granici sa Srbijom. Štoviše, najavljuje i izgradnju ograde prema Hrvatskoj krenu li izbjeglice iz nje u većem broju prema njegovoj zemlji. Pritom, dakako, nadahnuto zbori i o tome kako Mađarska brani kršćanske korijene Evrope.
Dva dana kasnije događa se ono što se moralo dogoditi: izbjeglice, nakon desetak dana trpljenja i iživljavanja od strane mađarskih vlasti, ruše barijere, probijaju tanke policijske obruče oko vlaka zaustavljenog pored Budimpešte, u kampu Roszke na granici sa Srbijom i na drugim mjestima te pješice, uz autoput, kreću prema Austriji i Njemačkoj. Ako su i pomišljali na represiju prema njima, mađarski policajci, pod pritiskom brojnih novinara koji im prate svaki korak, odlučuju stati i skloniti se u stranu, upravo onako kako su se graničari svojedobno sklanjali kad su Mađari, kidajući bodljikave žice poput Sirijaca danas, hitali prema tako žuđenoj Zapadnoj Evropi…
