>

novosti logo

Hrabri Škoro

Kad se 1992. vratio iz SAD-a u Hrvatsku, gdje su tada utihnula ratna djelovanja, Škoro je ušao u sukob sa Zlatnim dukatima koji su, za razliku od njega, njegovu pjesmu ‘Ne dirajte mi ravnicu’ izvodili na ratištima. Škoro je pak tvrdio da ta pjesma iz 1989. nije ratna: ‘Žao mi je što je prihvaćena od naroda kao ratna, domoljubna. Pisao sam je za naše Hrvate u dijaspori’

Prema jednoj svježoj verziji, Miroslav Škoro napustio je Jugoslaviju u rujnu 1989. godine iz političkih razloga. ‘Moj pokojni otac me je učio neke stvari, kao i moj djed, da nekakvu svoju budućnost ne mogu tražiti u toj Jugoslaviji. Meni se ta zajednica nije dopadala, otišli smo graditi svoju obitelj i budućnost u Americi’, poručio je Škoro u nedavnom intervjuu. U drugom, nešto ranijem istupu iz 1993. godine, Škoro je naveo potpuno drugačiji i znatno banalniji razlog. ‘Smatrali smo da ću ja kao građevinski inženjer lakše naći posao u Americi nego moja supruga kao odvjetnica koja ne zna hrvatski, u Hrvatskoj’, rekao je, namećući nam tako konstataciju da je najmanje jedan od dva navedena motiva za napuštanje bivše države gola laž.

‘Da sam i bio ovdje, nisam baš veliki borac, nisam vičan oružju’, kazao je 1995. novinarki Panorame koja je navela i da je čula kako je u Globusu dogovorio izbacivanje teksta s naslovom ‘Škoro je pobjegao, on je kukavica’

Koji je, dakle, pravi Škoro? Onaj koji je otišao zgađen Jugoslavijom ili onaj čovjek u potrazi za pristojnijom egzistencijom? Što je uopće radio između rujna 1989. godine i sredine 1992. godine, kad se konačno, kako kaže, vratio u Hrvatsku? Zašto se u oba slučaja nije vratio ranije, kad je počeo rat? Pitanja su to i dileme koje pristojna ljudska bića nikome ne bi trebala postavljati iz dobro poznatih razloga. No Miroslav Škoro, kao što je poznato, nosi listu Domovinskog pokreta, u čijem se programskom fundamentu nalaze Domovinski rat, negativni odnos prema Srbima i redovno maltretiranje javnosti s pitanjem gdje je tko bio 1991. Postaviti takvo i druga navedena pitanja Miroslavu Škori stoga se nameće kao prvorazredna novinarska dužnost. Gdje je, dakle, Škoro bio ‘91.?

Uzmimo kao hipotezu da je doista otišao zgađen Jugoslavijom s kojom nije želio imati nikakvog posla. Otišao je u rujnu 1989. godine, u trenutku kad je razvoj događaja nalagao svakomu tko drži do nacionalnih sentimenata, koje Škoro i njegovi kandidati zadnjih mjeseci svima utjeruju u kosti, da ostane, osluškuje i djeluje. Toga ljetnog mjeseca iz dana u dan osječki je Glas Slavonije donosio dramatična izvješća koja su bazdila na skorašnji raspad zajedničke države. Slovenija je, primjerice, usvojila ustavni amandman kao prvi formalni znak federativnog raskola. Iz Srbije su stizali zahtjevi za stvaranje autonomije Srba u Hrvatskoj, dok su se neredi širili Kosovom. U fokus je došao i skandalozni intervju Dobrice Ćosića u talijanskim medijima u kojem je tamošnjim nacionalistima ponudio prodaju hrvatskog dijela jugoslavenskog teritorija i predstavio Hrvate kao genocidne zatornike srpstva.

O tome kakva je bila stega i cenzura režima, zbog kojih je Škoro navodno zbrisao u Ameriku, svjedoči i jedan napis u Glasu Slavonije. Zloglasni režim dopustio je da se tamo nabrajaju slučajevi kršenja ljudskih prava diljem Jugoslavije. Za prvu verziju događaja, prema kojoj je otišao jer nije želio imati nikakve veze s Jugoslavijom, nezgodna je i činjenica da je upravo u jugoslavensku glazbenu industriju polagao nade za buduću karijeru. Materijale koje je skladao do 1989. godine u SAD-u donio je, naime, Jugotonu, sa željom da u Jugoslaviji snimi prvi samostalni nosač zvuka.

Glazbu je u bivšu državu dostavio na jednom od svojih putovanja iz Amerike, ali nije poznato u kojem točno razdoblju. Prošloga tjedna izjavio je da se od 1989. godine vraćao ‘jedan-dva puta’ do konačnog povratka, ali je i u tom kontekstu 1994. godine zborio drugačije. ‘Od 1989. godine sam četiri-pet puta letio na relaciji Hrvatska – SAD’, rekao je u jednom tadašnjem intervjuu, što je značajno veća količina obilazaka ovih prostora. Osim pokušaja da stvori glazbenu karijeru u zemlji s kojom, kako odnedavno tvrdi, nije želio imati nikakve veze, Škoro je najmanje jednom bio i u centru političkih promjena.

Došao je 1990. godine, kad je bilo još više razloga za ustupanje svoga nacionalnog bića za tadašnji domovinski pokret. Deset dana prije prvih izbora u Hrvatskoj, 12. travnja 1990. godine, vodio je skup Koalicije narodnog sporazuma. ‘Hrvatska nije ničija vojna oblast, već suverena država svih građana. Želimo se osloboditi ekskluzivne ideologije. Birajte vlast o kojoj ćete slobodno moći govoriti i loše’, rekla je pred mnoštvom Savka Dabčević-Kučar. Nekoliko dana prije skup je u Osijeku održao i HDZ. U intervjuu Glasu Slavonije Franjo Tuđman je ležerno najavio nacionalistički politički program koji je uključivao i pripajanje Bosne. ‘Mi proklamiramo združenje, jer valjda nije sporno da je BiH većim dijelom bila u sastavu hrvatskog kraljevstva’, poručio je.

S tri ordena na prsima, nakon dvogodišnjeg boravka u Mađarskoj, Škoro je 1997. godine došao direktno u Zagreb na mjesto direktora državne firme Orfej, odakle je nakon dvije godine otišao s otpremninom

No umjesto uživanja u trenutku i pripreme za nadiruću slobodu koju je budući predsjednik jamčio na puno većim geografskim prostorima od očekivanih, aktualni vođa Domovinskog pokreta, čovjek koji je HDZ-u nedavno predbacio ‘izdaju stranke i Tuđmana’, tada odlazi preko Atlantika. ‘Pa čovjek je pobjegao u Ameriku kada je Tuđman došao na vlast’, rekao je prošloga tjedna Ivica Vrkić, koji je sa Škorom dijelio pozornicu kao kandidat Koalicije narodnog sporazuma.

‘Smatrali smo da ću ja kao građevinski inženjer lakše naći posao u Americi nego moja supruga u Hrvatskoj’, glasila je ona druga verzija razloga za njegovo preseljenje. Ako je to točno, onda je taj cilj ubrzo doživio fijasko. Škoro, naime, nije mogao naći posao u struci. Odlučio se, stoga, prekvalificirati. Upisao je fakultet i počeo studirati informatiku, u iščekivanju dobrih vijesti iz Jugotona. Zašto se, međutim, nije vratio kad su granate počele padati po Osijeku?

U intervjuu tjedniku Panorama 1995. godine kao razlog je naveo ženinu trudnoću. ‘Smatrao sam da trebam biti uz suprugu’, izjavio je, nakon čega je novinarka konstatirala da su mnogi branitelji imali trudne žene. ‘Da sam i bio ovdje, nisam baš veliki borac, nisam vičan oružju. U životu se nisam potukao’, odgovorio je novinarki koja je navela i da je čula kako je u Globusu dogovorio izbacivanje teksta s naslovom ‘Škoro je pobjegao, on je kukavica’.

Negdje u isto vrijeme, u drugom se istupu hvalio borbom za hrvatsku slobodu u Americi. ‘Mislim da sam bio koristan i u SAD-u’, poručio je u jednom intervjuu, otkrivši da se ‘svim silama trudio suzbiti djelovanje srpske propagande’. ‘Čak sam i CNN zvao da im objasnim kako su u zabludi dok su emitirali neke vijesti’, izjavio je Škoro, koristeći usput birokratske razloge za utišavanje kritika prema kojima nije odgovorio na zov domovine. ‘Ja sam 1989. godine uredno odjavljen odavde i prijavljen u SAD-u. Da sam dobio poziv za mobilizaciju, odazvao bih se, ali ne znam kako bih se ponašao’, poručio je 1995. godine.

Od političkog prvaka hrvatskog nacionalizma očekivalo bi se samoinicijativno javljanje na takvu dužnost. Dapače, koncem 1992., nakon trajnog povratka u Hrvatsku, Škoro je objasnio kako se osjećao u dalekoj zemlji nakon početka rata: ‘Užasno je to kad shvatite da vam razaraju kuću i grad, a vi ste daleko, bespomoćni da bilo što učinite, da s dečkima iz ulice nešto poduzmete za obranu ognjišta, šora i salaša.’ Mogao se Škoro pridružiti ‘dečkima iz ulice’, ali je iz nekog razloga ona silna putovanja u Hrvatsku koristio za druge povode.

No čak i da se kao nezaposleni student u začecima samostalne glazbene karijere dobrovoljno javio u Hrvatsku vojsku, izvjesno je da ga ne bi ni primili. I to ne samo zato što nije vičan oružju. Takva je sudbina zadesila članove tamburaškog sastava Zlatni dukati, kao i brojne druge glazbenike. Početkom devedesetih nadležna tijela u Hrvatskoj poručila su im da su korisniji u glazbenom dizanju morala i borbene gotovosti mladićima s oružjem. Umjesto puške, Dukati su ratišta obilazili tamburicama, a ključni razlog za njihov enorman komercijalni uspjeh bio je prepjev pjesme ‘Ne dirajte mi ravnicu’ koju je napisao Miroslav Škoro. Uz proustašku budnicu ‘Bojna Čavoglave’, taj je glazbeni broj postao ultimativni simbol obrane od agresora.

Tome se nije nadao ni Škoro, koji je ‘Ravnicu’ skladao 1989. s potpuno drugačijom poetskom i karijernom intencijom. ‘Žao mi je što je prihvaćena od naroda kao ratna, domoljubna. Pisao sam je za naše Hrvate u dijaspori i poanta nije u onome ‘Ne dirajte mi ravnicu’, nego ‘ja ću se vratiti”, izjavio je u svibnju 1993. godine. No Jugotonu se njegova glazba očigledno nije svidjela na početku. Tek po objavi rata, dvije godine nakon što je dostavljena iz Amerike, dali su joj smisao koji je kanaliziran prvenstveno kroz izvedbu Zlatnih dukata, a ne Miroslava Škore.

Kad se vratio u Hrvatsku, u kojoj su tada okončana značajnija ratna djelovanja, inicirao je otvoreni medijski sukob s Dukatima i svima koji su po njegovom mišljenju koristili pjesmu bez dozvole, iako je prema medijskim napisima Jugoton imao pravo ustupiti je svojim izvođačima. ‘Spot i pjesmu snimili su Zlatni dukati, pa s njom svi poistovjećuju njih, a za mene se i ne zna. Zato bih sada u promociju svoga projekta morao uložiti puno više i snage i novca da bih tu pjesmu poistovjetio sa sobom’, izjavio je u studenome 1992. godine. Na pitanje zašto su Dukati umjesto njega popularizirali i utržili tu pjesmu, odgovorio je da su mu producenti rekli da ga ‘nisu mogli naći’. Ispostavilo se tako da je čak i pjesma otišla u obranu Hrvatske prije svoga autora.

Nedugo nakon što se vratio, njegova supruga ovdje je našla posao puno brže od njega u SAD-u. Iz razloga i okolnosti koje nismo uspjeli dokučiti do zaključenja ovoga teksta, zaposlena je u Ministarstvu vanjskih poslova. Tamo je na koncu završio i Škoro, koji je bio i u prvom naraštaju Diplomatske akademije Ministarstva vanjskih poslova. Prema pisanju Jutarnjeg lista iz 2008. godine, postao je i resorni ministar-savjetnik. U imaginariju ekstremne desnice, koja je isturena na listi Škorinog Domovinskog pokreta, upravo je ministarstvo sa sjedištem na zagrebačkom Zrinjevcu devedesetih bilo rasadnik odnarođene kvazidesnice, leglo karijerista iz mandata Mate Granića koje utjelovljuje aktualni premijer Andrej Plenković. Tamo je, dakle, sa suprugom bio i Miroslav Škoro.

‘Volio bih znati gdje su devedesetih bili Plenković, Milanović i Jandroković’, rekao je u ovotjednom intervjuu na HRT-u, iako mu je poznato da su bili tamo gdje je bio i on. Tako je odgovorio na kritike o ratnim godinama, predbacujući licemjerje drugim političkim glavešinama. No to ga nije omelo da se u veljači ove godine posprdno osvrne na političku klasu iz koje je i sam iznikao. ‘Očito, vesela družina iz Ministarstva vanjskih poslova, u dogovoru i štiteći jedni druge, radi što hoće, ali neće još dugo’, napisao je na svom Facebook profilu.

Takve poruke, koje sugeriraju prezir prema klijentelizmu i političkoj eliti, došle su od čovjeka koji je potom 1995. godine dobio posao konzula u Mađarskoj zato što se Tuđmanu svidjela njegova pjesma ‘Ne dirajte mi ravnicu’. Tuđman je tu odluku osobno potpisao krajem lipnja 1995., sprečavajući tako Škoru da za nešto više od mjesec dana u akciji ‘Oluja’ ugrabi zadnju priliku za istinski patriotski integritet na kojem počiva njegov aktualni program. Nedugo prije akcije Tuđman mu je dodijelio i ‘Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića’, spomenicu za osobite zasluge za kulturu. Bilo je to prvo od tri odličja koje je Škoro dobio za trogodišnje služenje domovini, koliko je dotad boravio u Hrvatskoj. Godine 1997., po završetku dvogodišnjeg rada u Pečuhu, dobio je i Spomenicu domovinske zahvalnosti, koja se dodjeljuje hrvatskim državljanima za časnu i uzornu službu. Istoga dana postao je nositelj Reda hrvatskog trolista. Potonja medalja je posebno značajna, zato što odiše ratnom epopejom koja je Škori uskraćena u stvarnosti. Trolist se, piše u odluci, dodjeljuje ‘hrvatskim i stranim državljanima te postrojbama i drugim ustrojstvenim jedinicama Oružanih snaga Republike Hrvatske i Ministarstva unutarnjih poslova za osobite zasluge za Republiku Hrvatsku stečene u ratu, izravnoj ratnoj opasnosti ili u iznimnim okolnostima u miru’.

S tri ordena na prsima, nakon dvogodišnjeg boravka u Mađarskoj, Škoro je 1997. godine iz Mađarske došao direktno u Zagreb, na mjesto direktora državne firme Orfej. Od tamo je, pisali smo u više navrata, nakon nepune dvije godine mandata otišao s otpremninom, iako je prema nalazima Državne revizije nije smio primiti. Zato su se otpremninom bavili financijska policija i Državno odvjetništvo, no epilog istrage ostao je nepoznat.

Tako je Škoro, ultimativni kandidat velikih Hrvata, proveo rat i uopće prvu dekadu hrvatske neovisnosti. Gledano iz perspektive ekipe s kojom se okružio na izbornim listama i politike koju promovira, gotovo da ne postoji epizoda u kojoj nije zauzeo pogrešnu stranu. Da nisu u zajedničkom projektu, njegovi aktualni politički suborci – antisrpski šoveni, ratni huškači, nacistički medijski promotori i ustaški revizionisti – vjerojatno bi mu rekli da je pobjegulja, prvorazredni licemjer, politički uhljeb, oportunist i notorni proračunski parazit. Rekli bi, ali neće. Zato što je hrvatski nacionalizam opasna laž, sa Škorom kao tipičnim izdankom.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/1