>

novosti logo

Društvo Društvo

Hram nadživio dva potresa

Crkva Preobraženja Gospodnjeg u centru Zagreba, građena 1865./66. po projektu Franje Kleina, nakon potresa 1880. obnovljena je po nacrtima Hermana Bollea. I u nedavnom su potresu ona i druge zgrade SPC-a pretrpjele oštećenja. ‘Statičari su obišli crkvu pa kad stignu izvještaji, moći ćemo planirati obnovu’, kaže starješina hrama Duško Spasojević

Nedavni potres u Zagrebu u većoj ili manjoj mjeri oštetio je niz građevina u centru, uključujući i crkve, a među njima i sabornu crkvu Preobraženja Gospodnjeg, duhovno stjecište srpske i pravoslavne zajednice u gradu. Prvi izvještaji su spominjali štetu i prikazivali zaprašenu unutrašnjost posutu šutom, no o crkvi se kasnije nije mnogo govorilo.

Kad čovjek obiđe kompleks između Ilice i Cvjetnog trga, koji čine crkva i zgrade u kojima su prostorije parohije, Srpske pravoslavne crkvene opštine i Eparhijskog muzeja, ali i one Eparhijskog upravnog odbora Mitropolije zagrebačko-ljubljanske, na prvi pogled ne nalazi mnogo tragova, osim manjih pukotina na nekim zidovima i oštećen krov na istočnoj strani zgrade. Na asfaltu se vide tragovi skupljene šute, a tu su i neizostavne trake koje priječe približavanje crkvi, čija su vrata zaključana. U crkvenom dvorištu, kod ulaza, nalazi se hrpa šute iz crkve.

Na mjestu današnje crkve bila je Margaretska kapela, koja je kupljena 1794. za 4.000 forinti. Nakon isplate cjelokupnog iznosa, Pravoslavnoj crkvenoj opštini izdana je svečana povelja uz obavezu da crkvu nikad ne prodaju, ostave ili daju pod hipoteku

- Crkva i druge građevine važne za SPC, prije svega zgrada u Ilici 7 koja se dijelom naslanja na crkvu, pretrpjele su oštećenja, a visina štete se sada utvrđuje. Statičari su obišli crkvu i sagledali stanje, pa kad stignu izvještaji, moći ćemo planirati mjere obnove. U danima nakon potresa očistili smo crkvu od šute, pa u samoj unutrašnjosti nema mnogo tragova potresa – uglavnom se radi o otpalim freskama - rekao je za Novosti protojerej stavrofor Duško Spasojević, starješina hrama i arhijerejski namjesnik zagrebački.

A dok se sagledava stanje, podsjetimo se na historijat srpsko-pravoslavne zajednice u Zagrebu i njihovo nastojanje da imaju svoju bogomolju. Takva se nastojanja javljaju tek u drugoj polovini 18. vijeka, kad se u Zagrebu nastanjuje više pravoslavnih trgovaca, koji se isprva suočavaju s otporom svoje katoličke konkurencije. Ali nakon donošenja patenta o vjerskoj toleranciji kojim je austrijski car Josip II. omogućio ravnopravnost vjeroispovijesti, stvara se povoljnija klima. Prema zapisima, zagrebački pravoslavci ne žive unutar zidina Gradeca, već u Dugoj ulici i na području današnjeg Donjeg grada. Dok je 1780. u Zagrebu bilo 28 pravoslavaca, uglavnom muškaraca koji su vodili poslove, prema popisu iz 1785. u gradu od 7.000 stanovnika živi osam pravoslavnih porodica s 40 članova, a u narednih desetak godina njihov broj se udvostručio na 89 duša u 12 domova.

Pravoslavna zajednica tražila je dopuštenje za uređenje kapele gdje bi mogli obavljati bogosluženja, a i prije dobivanja dozvole pakrački episkop Pavle Avakumović imenovao je lepavinskog jeromonaha Gerasima Markovića za duhovnika, čime započinje službena historija Pravoslavne crkvene opštine u Zagrebu. Njene početke obilježili su protesti s Kaptola u liku zagrebačkog biskupa Josipa Galjufa, koji su rezultirali zabranom bogoslužja i izgonom Markovića iz grada. No pravoslavci su bili uporni, pa je uz pomoć cara 1786. odobreno privatno služenje vjerskih obreda. Te su godine oformljene matice rođenih i umrlih, dvije godine kasnije i matica vjenčanih, a 1795., nakon višegodišnjeg čekanja, duhovnik Petronije Stefanović imenovan je za paroha.

Iz tog vremena datiraju i podaci o prvoj zagrebačkoj kapeli na današnjem Trgu bana Jelačića, koja je bila posvećena svetom Petru i Pavlu, a danas na tom mjestu stoji dvospratnica podignuta oko 1829. po projektu Bartola Felbingera. Stručnjaci pretpostavljaju da je inventar, uključujući i matične knjige, prebačen u Margaretsku kapelu koja se nalazila na mjestu današnje crkve, a kupljena je početkom 1794. za 4.000 forinti. Nakon isplate cjelokupnog iznosa, u februaru 1795. godine Pravoslavnoj crkvenoj opštini izdana je svečana povelja uz obavezu da crkvu nikad ne prodaju, ostave ili daju pod hipoteku.

Zgrada Srpske pravoslavne crkvene opštine u Ilici 7, inicijalno građena 1820-ih, dobila je 2005. novi, bitan sadržaj – na prvom katu smješten je Eparhijski muzej SPC-a s 250 vrijednih eksponata. Muzej, srećom, nije pretrpio veće štete

Spasojević podsjeća da se Margaretska kapela, smještena južno od današnje Ilice, spominje od prve polovine 14. vijeka, kad je bila sjedište župe (parohije) i lokacija održavanja 14-dnevnog ljetnog sajma oko praznika svete Margarete (13. jula). Zbog smanjenja stanovništva sveta Margareta je izgubila status župne crkve i postala je kapela oko koje se nalazilo groblje, gdje su se pokapali oni koji su umrli van gradskih zidina. Polovinom 18. vijeka počinje njeno zatvaranje i propadanje, groblje je zatvoreno, a posmrtni ostaci prebačeni na Jurjevsko groblje sjeverno od Gradeca. Nakon kupnje i preuređenja, kapela je posvećena Preobraženju Gospodnjem, pa ju je na hramovnu slavu osveštao tadašnji pakrački episkop Kiril Živković.

S obzirom na loše stanje crkve, koja se pokazala vlažnom, trošnom i mračnom, ali i premalom za vjernike, vrlo brzo se počelo razmišljati o gradnji nove, a dodatni poticaj za to su dali događaji 1848./49. godine i važna uloga Srba u događajima u monarhiji, uključujući i polaganja zakletve bana Jelačića pred srpskim patrijarhom Josifom Rajačićem. Inicijativa o gradnji pokrenuta je u proljeće 1861., a Upravnim odborom predsjedavao je Anastas Popović, novi predsjednik Crkvene opštine koji je narednih godina nadzirao gradnju crkve i dogradnju opštinske zgrade. Po projektu arhitekta Franje Kleina, crkva je građena 1865./66. sredstvima skupljenim od vjernika, a osvećena je 21. oktobra 1866., iako su i tokom 1867. vršeni manji radovi.

Nakon što je Zagreb 1880. pogodio potres, čuveni arhitekt Herman Bolle izradio je projekt unutrašnjeg uređenja crkve koja je u njemu bila oštećena. Crkva je obnavljana tokom 1883. i 1884., kad je u nju postavljen veliki ikonostas s ikonama slikara Epaminodasa Bučevskog. Bolle je izradio i projekt pravoslavne opštine, ali je u svijetu arhitekata i historičara umjetnosti poznatiji po nerealiziranom projektu potpunog redizajna crkve iz 1897. godine, po kojem je predložio izgradnju znatno veće centralne crkve kvadratnog tlocrta s velikim polukružnim svetištem, monumentalnom kupolom i visokim tornjem odvojenim od korpusa crkve. Od svega toga, po njegovom je projektu 1899. preuređena samo kupola tornja.

Do značajnijeg uređenja crkve dolazi 1914., kad su preoblikovana pročelja, koja su dekorirana suptilnom arhitektonskom plastikom i mozaicima, a crkva je ograđena ogradom. Otada se njen vanjski izgled do danas nije bitnije mijenjao, ali je u narednim decenijama došlo do brojnih statusnih i društvenih rekonstrukcija.

Osnivanjem Zagrebačke eparhije u rangu mitropolije 1931. godine crkva postaje saborni hram. Prvi mitropolit zagrebački bio je Dositej Vasić, koji je u vjerski život uključio i ruske emigrante. Ustaše su 1941. Vasića uhapsili i mučili, da bi ga kasnije deportirali u Beograd, gdje je od posljedica mučenja 1945. i umro. NDH, osim toga, raspušta SPC i plijeni njihovu imovinu. Ali suočen sa sve jačim otporom i ustankom zbog počinjenih zločina i genocida nad Srbima, Židovima i Romima, Ante Pavelić 1942. nastoji smiriti situaciju osmišljavanjem tzv. Hrvatske pravoslavne crkve. ‘U pravoslavlje ne dira nitko, ali u hrvatskoj državi ne može biti srpske pravoslavne crkve. Ako crkvena organizacija nije internacionalna, ako je partikularna, onda može biti samo nacionalna hrvatska i pod nadzorom hrvatske države i njezinih oblasti’, govorio je Pavelić 28. februara 1942. u Hrvatskom državnom saboru, da bi 6. juna proglasio HPC, na čije je čelo postavljen bivši mitropolit novomoskovski Germogen, sa sjedištem u crkvi sv. Preobraženja Gospodnjeg. Izbjegli belogardejci činili su većinu od 80-ak svećenika te tvorevine, koja je nakon oslobođenja raspuštena, Germogen i dio klera strijeljan, a crkvena jurisdikcija vraćena SPC-u.

Godine 1947. zagrebački mitropolit postaje episkop banatski Damaskin Grdanički. On je umro 1969. i nakon toga eparhija nije imala svog mitropolita; 1977. povjerena je tadašnjem episkopu lepavinskom Jovanu Pavloviću, koji je 1982. izabran i za mitropolita zagrebačkog, a naredne godine mitropolija je preimenovana u Zagrebačko-ljubljansku. Nakon njegove smrti 2014., dolazi sadašnji mitropolit Porfirije Perić.

Nakon Drugog svjetskog rata nacionalizirane su nekretnine, prije svega stanovi, pa se repovi oko povrata imovine, statusa zaštićenih stanara i otkupa vuku do danas, kao i u drugim eparhijama SPC-a. A do danas se vuče i ideja o HPC-u, čiji malobrojni zagovornici kopiraju Pavelićeve riječi, a jednom su se na pravoslavni Božić i okupili kod hrama.

Konačno, do danas se vuku i rasprave koliki je u sistemu socijalističkog samoupravljanja bio pritisak na vjernike, i pravoslavne i katoličke, uz česte teze kako je prisustvo bogoslužjima bilo zabranjeno, a sami vjernici šikanirani. Raniji paroh zagrebački Milenko Popović, jedan od onih koji nije napustio svoje vjernike u zadnjem ratu, znao je reći da ih ni prije rata nitko nije sprečavao da dođu. ‘Vrata crkve su uvijek bila otvorena i ljudi su se skupljali; tko je htio, došao je’, govorio je.

Najnovija velika intervencija u crkvi provedena je u prvoj deceniji ovog vijeka na inicijativu tadašnjeg mitropolita zagrebačko-ljubljanskog Jovana, koji je doveo ruskog ikonopisca, umjetnika Nikolaja Muhina, da oslika hiljadu kvadrata unutrašnjosti crkve. Radovi su počeli u decembru 2005., a završeni su nakon 15 mjeseci. Sam Muhin odao je priznanje mitropolitu koji mu je u radu dao potpunu slobodu, uz želju da u pokrajnjoj kapelici na koru oslika ruske svece u spomen na prvi pjevački zbor crkve koji su početkom 1920-ih osnovali ruski emigranti. Nažalost, dobar dio oslikane površine u potresu je otpao sa zidova i stropa, a nakon procjene štete planira se ponovno oslikavanje oštećenih dijelova crkve.

A još u vrijeme dok nije sagrađena sadašnja crkva, krenulo se s izgradnjom palače Srpske pravoslavne crkvene opštine u Ilici 7. Nakon gradnje jednokatnice 1820-ih po projektu Bartola Felbingera, do Prvog svjetskog rata vršeno je više dogradnji, uključujući i onu iz 1870-ih po Kleinovom projektu, kad je postala četverokrilna dvokatnica s unutrašnjim dvorištem, te onu iz 1895., kad je po projektu Martina Pilara dograđeno do tada jednokatno južno krilo uz samu crkvu.

Zgrada je od samih početaka djelomično korištena za potrebe opštine i škole, a većim je dijelom iznajmljivana, čime je osiguravan prihod kojim su članovi opštine plaćali paroha i učitelja, kao i uzdržavanje zgrade i crkve, što je nastavljeno do danas, kad se sredstvima najma tih i drugih prostora financira, između ostalog, i rad Srpske pravoslavne gimnazije.

I ta je zgrada u prvoj deceniji ovog vijeka dobila novi, bitan sadržaj – u njoj je smješten Eparhijski muzej SPC-a. Taj je muzej ranije bio u sjedištu mitropolije u tadašnjem Prilazu JNA (danas Prilazu Gjure Deželića), no ona je minirana u kasnim večernjim satima 11. aprila 1992. Zajedno s nekolicinom parohijana i zagrebačkih muzealaca, protonamesnik Milenko Popović izvukao je iz šute crkveno-umjetničke predmete i smjestio ih u metalne sanduke. Dio dragocjenosti je nestao, a neke su znatno oštećene. Sačuvani predmeti smješteni su u odgovarajuće prostorije SPCO-a u Zagrebu, a zbog ratnih prilika sedam puta su seljeni. Komisijskim pregledom u jesen 2003. utvrđeno je da je stanje dragocjenosti uglavnom zadovoljavajuće i da se mogu smjestiti u crkveni muzej u Zagrebu, za čiju je lokaciju određen prostor na prvom katu Ilice 7. Muzej SPC-a Eparhije zagrebačko-ljubljanske s ukupno 250 vrijednih eksponata, od kojih su neki skupljeni po tada napuštenim crkvama na području zagrebačke eparhije, otvoren je 2005., s tim da se muzejska dvorana koristi i kao dvorana za predavanja i okupljanja. Prema Spasojevićevim riječima, muzej nije pretrpio veće štete, kao ni druge prostorije na prvom katu zgrade koje su u upotrebi.

Ostaje pitanje kako riješiti oštećenja krova i najviše etaže i ono najbitnije, što učiniti kako bi vjernici ponovno mogli dolaziti u crkvu Preobraženja Gospodnjeg i kako bi se duhovni život mogao nastaviti, uz zvuk zvona koja su, kako kaže Spasojević, u ispravnom stanju. A možda će zadnji potres dopisati još neko poglavlje monografije o ovoj crkvi, koju priprema profesor Dragan Damjanović s Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.

1/4