>

novosti logo

Hrvatska cigla u europskom zidu

Predstavnici udruga koje se bave migrantskim pitanjima ističu da Frontexu, Agenciji za nadzor vanjskih granica EU-a, prioritet nisu ljudska prava, zaštita i sigurnost života migranata, nego zaštita ‘tvrđave Europe’. A Hrvatska je, čini se, odabrala upravo onu strategiju koja se svodi na restriktivniji pristup problemu izbjeglica

‘Hrvatska – most Europske unije prema jugoistočnoj Europi’ naziv je konferencije koja je 27. ožujka održana u zagrebačkom Hotelu Esplanade. Uz ostale, gost toga skupa bio je i Fabrice Leggeri, izvršni direktor Frontexa, Agencije za nadzor vanjskih granica EU-a: na čelnu poziciju te organizacije, koja je pod velikim kritikama europske javnosti, došao je početkom ove godine. No na samoj su konferenciji kritički tonovi uglavnom izostali, štoviše, ulazak u šengenski prostor u Hrvatskoj se promovira kao prvorazredni nacionalni interes i prostor slobode za hrvatske građane, premda to za sve druge izvan Unije neće biti nikakav most prema Europi nego, prije svega, zid ili pak more smrti, kako Mediteran već nazivaju.

O tome svjedoči i nedavna nesreća u Sredozemnom moru u kojoj je živote izgubilo nekoliko stotina migranata. ‘Sredozemlje je more, a ne groblje’, apelirao je na europsku javnost talijanski premijer Matteo Renzi nakon nesreće koja se odigrala prije nekoliko dana, a u kojoj se prevrnuo brod koji je prevozio između 500 i 700 migranata. A imao je i zašto jer su podaci i prije nje već bili porazni: u prva tri mjeseca ove godine u Sredozemlju se utopilo gotovo 500 migranata, što je deset puta više nego u istom periodu lani, pa se procjenjuje da bi ova godina mogla biti najsmrtonosnija za one koji se na trošnim i prenakrcanim brodovima pokušavaju domoći Europe. Isto tako, podaci kažu da je na vanjskim granicama EU-a od 2000. do danas poginulo 22.000 migranata, a najveći val izbjeglica očekuje se ove godine.

Ministar unutarnjih poslova pohvalio se smanjenim brojem ilegalnih prelazaka granice; s druge strane, povećao se broj ilegalnih prelazaka na razini EU-a, a enormno je i povećanje broja migranata u Srbiji. Dakle migracije se ne mogu zaustaviti represijom na granicama – kaže Julija Kranjec

O radu Frontexa već se dugo raspravlja, a restriktivne migrantske politike EU-a pod stalnim su kritikama neovisnih intelektualaca i lijevih stranaka i aktivista. No o tome se u Hrvatskoj malo zna, pa su aktivisti i aktivistkinje Centra za mirovne studije, uz nekolicinu neovisnih novinara, bili gotovo jedini izvor kritičkih tonova na spomenutoj konferenciji.

- O transparentnosti Agencije dovoljno govori činjenica da i oni koji je monitoriraju imaju poteškoća u pronalasku javnih i dostupnih informacija o njezinu radu. Ipak, poznato je da se proračun Frontexa povećao sa 6,3 milijuna eura u 2005. na 90 milijuna u ovoj godini. Osim toga, izravna posljedica politike EU-a je i to da i oni koji su prima facie izbjeglice ne traže azil, odnosno ne zahtijevaju zaštitu, iako im je ona potrebna. To što radije odlučuju ostati s nereguliranim statusom golem je problem i dovodi u pitanje funkcionalnost cijelog sustava azila na razini EU-a. Iako tijekom konferencije nismo dobili odgovore na postavljena pitanja, dobili smo ih kasnije istoga dana, kada smo doznali za tragičnu smrt sirijskog migranta koji je 12 sati čekao readmisiju u Srbiju; nije zatražio azil u Hrvatskoj, a došao je iz zemlje za koju se zna da je zahvaćena ratom. Da stvar bude gora, trebao je biti vraćen u zemlju u kojoj je prošle godine, u mizernim uvjetima, živjelo 10.000 tražitelja azila. Naš zaključak je da ljudska prava, zaštita i sigurnost života Frontexu nisu prioritet, prioritet mu je zaštita ‘tvrđave Europe’ - kaže za ‘Novosti’ Julija Kranjec iz Centra za mirovne studije.

Iako na konferenciji nije bilo riječi o tome, predstavnici udruga koje se godinama bave migrantskim pitanjima smatraju da se Hrvatska vidi kao most na kojem se izbjeglice ne zadržavaju i da zapravo želi za njih ostati tranzitna država.

- Narativ o Hrvatskoj kao tranzitnoj zemlji, kojom migranti na svom putu samo prolaze, drugdje je određen i ispričan i kroz javnopolitički diskurs. Migracije su stvarno kompleksan fenomen: migranti se za određenu destinaciju odlučuju na temelju niza razloga i čimbenika koji bi mogli utjecati na njihovu priliku za uspjeh i integraciju. Činjenica je da je u Hrvatskoj relativno mali broj migrantskih zajednica koje bi pridošlicama mogle pomoći u integraciji, kao i to da se malo toga poduzima kako bi se i oni malobrojni koji su već ovdje uključili u društvo. Neovisno o tome je li riječ o radnoj ili prisilnoj migraciji, ne provode se ili ne funkcioniraju politike vezane uz njih, iako one načelno postoje. I to je vrsta političkog odabira, kojim se indirektno učvršćuje mit o Hrvatskoj kao tranzitnoj zemlji. Ministar unutarnjih poslova pohvalio se na konferenciji smanjenim brojem ilegalnih prelazaka granice; s druge strane, povećao se broj ilegalnih prelazaka na razini EU-a, a enormno je i povećanje broja migranata i tražitelja azila u Srbiji. Dakle migracije se ne mogu zaustaviti represijom na granicama. Pitanje je samo što se događa sa svim tim ljudima - obrazlaže Julija Kranjec.

Nasuprot tezama i predstavnika Frontexa i drugih europskih dužnosnika da je najveći broj migranata to postao iz ekonomskih razloga, globalno je uglavnom riječ o onima koji bježe pred ratom, a najčešće dolaze iz Sirije.

- Pogleda li se iz kojih to zemalja dolaze tražitelji azila, vidi se da su to države zahvaćene ratom, unutarnjim sukobima i nemirima… to su mahom nefunkcionalne države, u kojima je nemoguće pronaći zaštitu. Nažalost, u hrvatske medije vijesti o njima nerijetko dolaze direktno u crne kronike, ne prolazeći kroz političke rubrike. Naime, o migrantima i tražiteljima azila najčešće se izvještava na jako negativan način, a njihov se status ističe samo ako su povezani s nekim prekršajem ili kaznenim djelom - pojašnjava Mitre Georgiev, pravnik Centra za mirovne studije.

Kroz projekt Schengen Facility Fund Hrvatska se odlučila za gradnju tranzitnih centara i opremu za nadzor granica kako bi ih se učinilo neprobojnijima, no u slučaju većeg dolaska migranata tražila bi neka ad hoc rješenja, koja nisu ni optimalna ni ekonomična, niti štite dostojanstvo migranata – govori Mitre Georgiev

- U posljednje vrijeme jačaju želje vladajućih da Hrvatska što prije uđe u šengenski prostor, a to bi se u dogledno vrijeme moglo i ostvariti. Oko tog pitanja postoji nacionalni konsenzus, barem na stranačkim razinama, i rijetko se mogu čuti kritike politike Bruxellesa. U hrvatskom javnom prostoru ulazak u Šengen prisutan je gotovo isključivo kao mogućnost za korištenje EU-fondova, a o drugim aspektima koje donosi uglavnom se ne govori. Ipak, mogućnost dolaska većeg broja migranata određena je situacijom u susjednim zemljama, ratovima, oružanim sukobima, ali i siromaštvom i klimatskim nepogodama. Ono što nas brine jest činjenica da Hrvatska nije pripremljena za takav priljev migranata i da to ne planira biti. Kroz projekt Schengen Facility Fund Hrvatska se odlučila za gradnju tranzitnih centara i opremu za nadzor granica kako bi ih se učinilo neprobojnijima, no u slučaju većeg dolaska migranata opet bi tražila neka ad hoc rješenja, koja nisu ni optimalna ni ekonomična, niti štite dostojanstvo migranata - dodaje Georgiev.

Da je ulazak u šengenski prostor političko pitanje pokazuje i slučaj Bugarske i Rumunjske koje, iako godinama ispunjavaju sve standarde, i dalje nisu njegovim dijelom. U međuvremenu su, poput Grčke, postale tampon-zonom za istočni balkanski koridor, kojim migranti pokušavaju stići do razvijenijih država EU-a. Time predstavljaju ozbiljnu prepreku kretanju ljudi, koje se i putem Dablinskog sporazuma i drugim načinima želi zaustaviti na europskoj periferiji. No primjer Bugarske istovremeno pokazuje i to da je migrantska kretanja nemoguće zaustaviti, makar i gradnjom 40-kilometarskog zida: takvim se restriktivnim politikama samo povećava broj žrtava na vanjskim granicama EU-a.

Iako se ministar Ranko Ostojić hvali manjim brojem migranta u Hrvatskoj, istina je da je većina izbjeglica izbjegava iz prostog razloga što ih nakon srpsko-hrvatske granice čeka i ona šengenska, sa Slovenijom. Tek će se vidjeti hoće li i na koji način Hrvatska postati tampon-zonom europske periferije.

- Zidovi i ograde, nažalost, nisu samo simboličke prirode, prepreke kojima je cilj obeshrabriti migrante sve su veće, opasnije i smrtonosnije. A takvim se odnosom njihov broj ne smanjuje, nego se samo povećava broj žrtava na granicama. To se uočava i u nacrtima prijedloga Zakona o strancima i Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti koji će zamijeniti Zakon o azilu, gdje je kao jedna od motivacija za donošenje restriktivnih rješenja navedena navodna zlouporaba sustava azila. I tu Ministarstvo unutarnjih poslova predlaže stvarno restriktivna rješenja, a uopće se ne referira na dijelove sustava koji ne funkcioniraju i ne nude odgovor na postojeće probleme. A nastavno na šengenski prostor kao mogućnost za iskorištavanje EU-fondova, ne bi nas čudilo da se u budućnosti neki zid predstavi kao investicijski i strukturni projekt. Premda, takvi se zidovi već i sada podižu, na ovaj ili onaj način - objašnjava Mitre Georgiev.

Čini se da je Hrvatska već odabrala strategiju koju imaju i druge zemlje, a koja se svodi na restriktivniji pristup pitanju izbjeglica, unatoč tome što se to u brojnim slučajevima nije pokazalo kao pametno rješenje. No ponovno se pokazuje da smo izuzetno dobri kada je riječ o zadovoljavanju formalnih kriterija. Nije dovoljno odobriti nekoliko statusa ako to neće biti popraćeno istinskim i efikasnim integracijskim mjerama, koje bi uključivale i veću senzibilizaciju javnosti i promjenu prakse institucija. U hrvatskom je javnom prostoru rat još prisutan, ali se o posljedicama takvih sukoba, poput raseljenih ljudi, ne priča. Hrvatski su građani u značajnom broju potražili utočište negdje drugdje, pa barem ovdje ne bi trebalo posebno objašnjavati utjecaj rata na ljudske živote, zajednički je zaključak aktivista i novinara koji su pratili zagrebačku konferenciju. Zato svi oni koji smatraju da su migranti periferno ljudskopravno pitanje koje s Hrvatskom ima malo dodirnih točaka zapravo ne razumiju što znače trijažni centri na periferiji EU-a, a nisu svjesni ni razine humanitarnog problema koji je pred Hrvatskom. Jer činjenica je da se podižu nove granice i novi zidovi – a zid nikada ne može biti nešto što nije, pogotovo ne most koji povezuje ljude.

1/3