Novosti

Politika

Hrvatska drsko nastoji izbrisati svoje zločine

U vrijeme kada ekstremno desni političari i ideolozi postaju sve odvažniji, ako ne i otvoreno besramni u svojim pokušajima da zločine protiv čovječnosti koje su počinili ustaše izbrišu iz nacionalne povijesti, hrvatska židovska zajednica zaslužuje i poštovanje i međunarodnu podršku

Nw56w71zmal849khsd9z32tdo16

Zlatko Hasanbegović i Jakov Sedlar (foto Anto Magzan/PIXSELL)

Vodstvo male židovske zajednice u Hrvatskoj bojkotiralo je, skupa s predstavnicima srpske manjine, posljednje dvije državne komemoracije holokausta u 2016. i 2017. Pokazujući impresivnu moralnu hrabrost i integritet, odbijaju prijeći preko povijesnog revizionizma s odjecima negiranja holokausta, koji je usmjeren na rehabilitaciju ustaštva, hrvatskog fašističkog pokreta pod vodstvom nacionalističkog diktatora Ante Pavelića, koji je agresivno i svesrdno ubio stotine tisuća Srba i desetke tisuća Židova tijekom Drugog svjetskog rata.

Trenutni sukob između hrvatske židovske zajednice i hrvatske Vlade oko načina obilježavanja — ili neobilježavanja — holokausta i de facto rehabilitacije i veličanja ustaštva dosegnuo je vrhunac nakon nogometne utakmice Izraela i Hrvatske u ožujku 2016. na kojoj su hrvatski gledatelji uzvikivali ozloglašenu ustašku krilaticu ‘Za dom spremni’ u prisutnosti hrvatskog predsjednika Vlade, koji na to nije reagirao.

Tadašnji predsjednik Vlade Tihomir Orešković nakon toga je izjavio da ‘hrvatska Vlada, i ja osobno, osuđujemo zločine ustaškog režima.’ Međutim, ‘revitalizacija ustaškog režima osuđuje se tek iznimno’, izjavio je tada dr. Ognjen Kraus, predsjednik Koordinacije židovskih općina u Hrvatskoj. ‘Ovo je lavina koja se kotrlja već preko godinu dana. To nas podsjeća na ono što se događalo u takozvanoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941. godine.’

Genocid u NDH nisu izvršili Nijemci, nego Hrvati bez usmjerenja ili čak sudjelovanja SS-a ili drugih njemačkih organizatora genocida

Istina je da je hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović na sličan način osudila ulogu ustaša u holokaustu tijekom svog posjeta Izraelu 2015. godine. ‘Izražavam najdublje kajanje zbog svih žrtava holokausta u Hrvatskoj, stradalih od ruke kolaboracionističkog ustaškog režima tijekom Drugog svjetskog rata’, rekla je nakon obilaska Yad Vashema u Jeruzalemu. Na kasnijem putovanju u Kanadu, međutim, predsjednica Grabar-Kitarović odaslala je sasvim drugačiju poruku kada je pozirala sa skupinom hrvatskih emigranata koji su držali zastavu s ustaškim simbolom. Kontroverzna je bila i izjava koju je dala u jednom radijskom intervjuu, kada je rekla da ‘obožava slušati’ jednog popularnog hrvatskog kantautora koji redovito veliča ustaše.

Promašena je čak i njena kvalifikacija ustaša kao kolaboracionističkog režima. Ustaše su same inicirale nasilje i masovna ubojstva nad Srbima, Židovima i Romima iz vlastitih perverznih ideoloških razloga. Kako je Saul Friedländer napisao u svojoj knjizi ‘Nacistička Njemačka i Židovi 1939-1945., godine istrebljenja’: ‘U Hrvatskoj, čim se Pavelić vratio iz progonstva u Italiji i uspostavio svoj novi režim — mješavinu fašizma i pobožnog katoličanstva — kako je njemački izaslanik u Zagrebu, Edmund von Glaise Horstenau, izvijestio, ‘ustaše su započele svoj pomahnitali pohod’.’ Poglavnik je započeo genocidnu kampanju protiv 2,2 milijuna Srba pravoslavaca (od ukupnog stanovništva od 6,7 milijuna) koji su živjeli na hrvatskom teritoriju, kao i protiv 45.000 Židova, posebno u etnički miješanoj Bosni. Katoličkim ustašama nije smetala stalna prisutnost muslimana ili protestanata, ali Srbi i Židovi morali su se preobratiti, napustiti zemlju ili umrijeti. Prema povjesničaru Jonathanu Steinbergu, ‘srpske i židovske muškarce, žene i djecu doslovno su sasjekli na smrt. Cijela sela sravnjena su s tlom, a stanovnici natjerani u staje koje su ustaše zapalili. U talijanskom Ministarstvu vanjskih poslova postoji arhiva fotografija mesarskih noževa, kuka i sjekira kojima su srpske žrtve ubijene. Također postoje fotografije srpskih žena kojima su grudi odrezane džepnim noževima, muškaraca kojima su iskopane oči, koji su kastrirani i osakaćeni.’

Postoje i drugi čimbenici koji su doprinijeli odluci židovske zajednice da ne sudjeluje u komemoraciji u Jasenovcu u travnju 2016. Ranije tog mjeseca, ekstremno nacionalistički hrvatski ministar kulture Zlatko Hasanbegović prisustvovao je hrvatskoj premijeri dokumentarnog filma ‘Jasenovac — istina’ hrvatskog filmskog redatelja Jakova Sedlara. U ovom filmu tvrdi se da Jasenovac nije bio koncentracijski logor u kojem su ustaše počinili genocid, nego daleko benigniji radni logor te da je broj žrtava u Jasenovcu zapravo daleko manji nego što se tvrdilo. Hasanbegović je javno pohvalio film, rekavši da je ‘to najbolji put da se konačno rasvijetle brojna kontroverzna mjesta iz hrvatske povijesti’.

U oštrom kontrastu, izraelska veleposlanica u Zagrebu, Zina Kalay Kleitman, koja je također bila prisutna na premijeri, jasno je osudila film. ‘Budući da sam Izraelka i potomak obitelji koju je pogodio holokaust – htjela sam vidjeti i pogledala film koji, po mojem mišljenju, vrlo selektivno prikazuje povijest, pokušava revidirati mnoge povijesne činjenice i vrijeđa osjećaje ljudi koji su izgubili svoje najmilije u Jasenovcu’, napisala je u otvorenom pismu, dodajući da je ‘također primijetila nastojanje da se umanje strašni razmjeri počinjenih zločina ili barem nastojanje da ih se objasni povijesnim događajima koji su do njih doveli’.

Krajem 2016. godine ekstremno desničarske političke ličnosti i veterani Domovinskog rata postavili su ploču u hrvatskoj općini Jasenovac na kojoj je istaknut pozdrav ‘Za dom spremni’. Razlog naveden za postavljanje ploče bio je komemoracija 11 boraca Hrvatske vojske koji su poginuli tijekom Domovinskog rata u 1990-ima. Hrvatski novinar Vojislav Mazzocco kontroverzu je kontekstualizirao u povijesnoj i moralnoj perspektivi. Tvrdi da je postavljanje ploče u Jasenovcu ‘neprihvatljivo’ iz više razloga. ‘Prvi je taj da je neprihvatljivo podići spomenik s takvim pozdravom jer je riječ o ustaškom pozdravu. Riječ je o javnom uzvisivanju domaćeg nacizma. Drugi razlog je taj što se, naravno, radi o Jasenovcu.’

U to vrijeme, neuspjeh hrvatske Vlade da poduzme išta po pitanju uklanjanja ploče, skupa s njenim prikazivanjem ustaša kao nimalo gorim (ako ne i boljim) od komunističkih antifašističkih partizana Drugog svjetskog rata nagnalo je židovsku zajednicu da bojkotira službeno državno obilježavanje Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta 27. siječnja 2017. ‘Ako su crvena zvijezda [službeni simbol Partizana] i ustaško ‘U’ [službeni simbol ustaša] jednaki, nemamo o čemu razgovarati’, objasnio je dr. Kraus.

Krajem rujna ove godine Associated Press izvijestio je da je ploča konačno uklonjena iz Jasenovca te da je hrvatski predsjednik Vlade Andrej Plenković izjavio da je pozdrav njemu neprihvatljiv zbog njegove povezanosti s ustaškim režimom iz Drugog svjetskog rata. Međutim, predsjednik Udruge dragovoljaca HOS-a grada Zagreba izjavio je da se ploča samo premješta na drugu lokaciju. ‘Bit će premještena na drugu lokaciju takva kakva jest’, rekao je Ivan Friščić. ‘Sa svim simbolima i znakovljem, nitko je ne smije taknuti.’

* * *

Opća povijest holokausta u većini Europe pod okupacijom nacista poznata je uglavnom zahvaljujući radovima povjesničara kao što su Raul Hilberg, Saul Friedländer, Yehuda Bauer i David Cesarani te glavnim institucijama posvećenim sjećanju na i istraživanju holokausta, uključujući Memorijalni muzej holokausta SAD-a u Washingtonu, Yad Vashem u Jeruzalemu i Fondation pour la Mémoire de la Shoah u Parizu. Isto se, međutim, ne može reći za holokaust na Balkanu.

Balkanski genocid tijekom Drugog svjetskog rata bilo je teže povijesno bilježiti nego metodično uništenje europske židovske populacije od strane nacističke Njemačke u drugim dijelovima Europe. Velikim dijelom, to je zbog činjenice što je, kako David Cesarani napominje u svom monumentalnom djelu ‘Final Solution: The Fate of the Jews 1933-1949’, nakon raspada Jugoslavije u travnju 1941. nakon invazije sila osovine, ‘oko 40.000 Židova završilo u Hrvatskoj, marionetskoj državi Njemačke; 15.000 u Srbiji, koja je bila tek autonomna pokrajina pod izravnom njemačkom kontrolom; oko 16.000 u Bačkoj, dijelu kopna koji je aneksirala Mađarska; 8.000 u zapadnoj Makedoniji, koju je okupirala Bugarska; te nekoliko tisuća u obalnom pojasu Makedonije pod talijanskom vlašću.’

I Sedlarov revizionistički film i postav u Jasenovcu afirmativno su izobličili i zanijekali temeljnu istinu da su ustaše u tom logoru počinili strahote koje bi se danas nesporno smatrale genocidom

Valja napomenuti da se Nezavisna Država Hrvatska koja je nastala nakon raspada Jugoslavije u 1941. godine zemljopisno razlikovala od današnje Republike Hrvatska jer je uključivala Bosnu i Hercegovinu kao i dijelove Srbije i Slovenije, ali ne i Dalmaciju, koja je dodijeljena Italiji. Tek 24.000 Židova živjelo je u onome što je danas Republika Hrvatska.

Svaka studija o holokaustu na Balkanu zahtijeva zasebne analize svake regije koja je činila Jugoslaviju, prije i nakon rata. U Srbiji, na primjer, njemački vojnici masakrirali su 4000 do 5000 židovskih muškaraca, žene i djece u jesen 1941. godine, a tisuće više židovskih muškaraca, žene i djece, kao i Roma, ubijeno je nakon toga u nacističkom koncentracijskom logoru Sajmište. U Makedoniji, bugarska vlada predala je Židove Nijemcima, čime je ta zajednica ondje desetkovana. U Hrvatskoj je pak ovaj stravični tijek događaja opet bio različit.

Također, dok je holokaust u većini dijelova nacistički okupirane ili dominirane Europe pretežno izvršila nacistička Njemačka, iako uz pomoć i često gorljivo sudjelovanje državljana pojedinih zemalja, Hrvatska je u posebnoj kategoriji, skupa s fašističkim režimom Iona Antonescua u Rumunjskoj. Genocid u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, na čelu s ustaškim vođom i ideologom Antom Pavelićem, nisu izvršili Nijemci, nego Hrvati bez usmjerenja ili čak sudjelovanja SS-a ili drugih njemačkih organizatora genocida. Uzgredno, kada je Hrvatska u pitanju, prikladnije je govoriti o ‘genocidima’ u pluralu — umjesto jednine ‘genocida’ — budući da su ustaše prije svega imali namjeru istrijebiti Srbe, uz Židove i Rome. Prema američkom Memorijalnom muzeju holokausta ‘hrvatske vlasti ubile su između 320.000 i 340.000 etničkih Srba koji su živjeli u Hrvatskoj i Bosni tijekom ustaške vladavine; također, ubijeno je više od 30.000 hrvatskih Židova, kako u Hrvatskoj tako i u logoru Auschwitzu-Birkenau’.

Ustaše su uspostavili mrežu domaćih koncentracijskih logora koji su bili ozloglašeni zbog svoje okrutnosti i usporedivi s nečovječnošću njemačkih logora smrti. Najozloglašenija među njima bila je skupina od pet logora pod zajedničkim nazivom Jasenovac, blizu Zagreba, koja se često nazivala ‘Auschwitz Balkana.’ Prema podacima američkog Memorijalnog muzeja holokausta, ondje je ubijeno između 77.000 i 99.000 Srba, Židova i Roma. Spomen područje Jasenovac poimence navodi 83.145 Srba, Židova, Roma i antifašista koji su ubijeni u ovim logorima.

‘Jasenovački logori bili su stratište i grob za više od polovice židovskih žrtava tijekom postojanja [Nezavisne Države Hrvatske] i za više od trećine zagrebačkih Židova koji su nestali u holokaustu između 1941. i 1945. godine’, navode povjesničari Ivo Goldstein i Slavko Goldstein u svom djelu ‘Holokaust u Hrvatskoj’. Međutim, tijekom većine razdoblja nakon Drugog svjetskog rata, malo javne rasprave ili podizanja svijesti posvećeno je holokaustu u zemljama bivše Jugoslavije ili drugdje na Balkanu.

Čelnici hrvatske židovske zajednice izrazili su nezadovoljstvo s načinom predstavljanja povijesti Jasenovca u stalnom postavu na mjestu logora. ‘Jasenovac je prikazan više kao radni logor’, navodi za Balkansku istraživačku mrežu sutkinja Sanja Zoričić Tabaković, predsjednica Izvršnog odbora Židovske općine Zagreb i predstavnica židovske nacionalne manjine u Gradu Zagrebu. ‘Prema onome što je [prikazano] i navedeno u postavu, logor se ne predstavlja kao stratište. U postavu se ne mogu vidjeti fotografije ubijenih ljudi, samo onih koji su spašeni ili koji su zamijenjeni [za ratne zarobljenike] ili onih koji su preživjeli.’

I Sedlarov revizionistički film i postav u Jasenovcu afirmativno su izobličili i zanijekali temeljnu istinu da su ustaše u tom logoru počinili strahote koje bi se danas nesporno smatrale genocidom i pitanjem međunarodnog prava.

* * *

Jedna od najranijih kontroverzija u ovom pogledu dogodila se nakon što je Hrvatska proglasila neovisnost od Jugoslavije 1991. godine, kada je prvi hrvatski predsjednik, tvrdolinijaški nacionalist Franjo Tuđman, izjavio da je općeprihvaćeni broj židovskih žrtava holokausta znatno preuveličan. Tuđman je također poznat po mnogim antisemitskim uvredama, uključujući, posebno: ‘Židov ostaje Židov, pa i u logoru Jasenovac. Oni su u logoru zadržali sve svoje mane no s tim da su one sada vidnije. Sebičnost, lukavstvo, nesolidnost, tvrdičluk, podmuklost i konfidentstvo su njihove glavne odlike.’ Tuđman se s vremenom ispričao — barem dva puta — prvo 1992. u pismu upućenom predsjedniku Svjetskog židovskog kongresa, Edgaru M. Bronfmanu, i ponovo sljedeće godine Kentu Schineru, međunarodnom predsjedniku B’nai B’ritha.

Tuđman je u stvari tek započeo proces prikazivanja ustaša kao hrvatskih domoljuba umjesto kao zločinaca, tvrdeći da fašistički i antifašistički Hrvati zaslužuju jednako priznanje za svoj doprinos zemlji. Kako je New York Times napomenuo 1997. godine, ‘možda nijedna druga zemlja nije podbacila tako otvoreno kao Hrvatska u suočavanju sa svojom fašističkom ostavštinom. Dok Francuzi slave pokret otpora kojeg je često zatirala široko rasprostranjena kolaboracija s vichyevskim režimom i dok se Austrijanci često pretvaraju da se rat nikad nije dogodio, Hrvati su rehabilitirali hrvatske fašističke kolaboracioniste, poznate kao ustaše’.

Iako se sam borio na strani Titovih komunističkih partizana, Tuđman je postavio bivše ustaške dužnosnike na položaje u svojoj vladi. Također je obnovio kunu kao hrvatsku valutu, koristeći naziv monetarne jedinice koja je bila nacionalna valuta u Pavelićevoj ustaškoj vladi. ‘Kao i druge hrvatske Židove, osobno me vrijeđa ova odluka, kao i argumenti vlade, koji su glupost’, rekao je Ivo Goldstein, povjesničar Srednjeg vijeka na Sveučilištu u Zagrebu. ‘To je uvreda za Srbe, Židove i Hrvate, koji su se borili protiv ustaškog režima.’

Pokušaj hrvatskog predsjednika da ublaži zločine ustaša razbjesnio je mnoge Hrvate, koji su pretrpjeli strahote pod tim fašističkim režimom. ‘Ne možete pomiriti žrtve i koljače’, izjavio je Ognjen Kraus, predsjednik Židovske općine Zagreb. ‘Nitko nema pravo pomirivati u ime onih koji su iščeznuli.’

Ustaše nisu tajili svoju želju i namjeru da ubijaju Židove i Srbe zbog njihovog etničkog ili nacionalnog identiteta. Britanski povjesničar Rory Yeomans citira ustaškog vođu Viktora Gutića, koji je na skupu 29. svibnja 1941. izjavio da je ‘donio drastične zakone’ za ‘potpuno ekonomsko uništenje srpske populacije te da slijede novi zakoni kojima će se osigurati njihovo potpuno istrebljenje’. Yeomans također citira hrvatskog ministra vanjskih poslova Mladena Lorkovića koji je 27. srpnja 1941. izjavio da je zadatak ustaške Hrvatske da se ‘očisti od svih elemenata koji predstavljaju nesreću za državu te koji crpe zdrave sile iz naše nacije. To su naši Srbi i Židovi’. Slično tome, profesor Aleksandar Seitz, kojeg Yeomans opisuje kao jednog od ustaških ‘vodećih društvenih teoretičara’ izjavio je u lipnju 1941. da ‘Srbi i Židovi neće postojati, kao ni oni koji su im služili jer to jamče hrvatska vojska i hrvatski ustaše’.

Ivo i Slavko Goldstein detaljno su zabilježili naknadno brutalno istrebljenje hrvatskih Židova od strane ustaša u brojnim koncentracijskim logorima i logorima smrti, posebno u Jasenovcu, u tekstu primjereno naslovljenom ‘Vrhunac strave’. Američki memorijalni muzej holokausta opisuje Jasenovac na sljedeći način: ‘Uvjeti u jasenovačkim logorima bili su užasni. Zatvorenici su dobivali minimalne količine hrane. Prostorije za spavanje i sanitarne prostorije bile su potpuno neadekvatne. Još gore, stražari su svojevoljno okrutno mučili, terorizirali i ubijali zatvorenike.’

Povjesničari se ne spore oko uvjeta u Jasenovcu — ili oko namjene logora. Raul Hilberg je jasenovačke kampove nazvao ‘logorima smrti’, a Saul Friedländer ‘istrebljivačkim logorima’. Komentirajući jedan od mnogih incidenata minimalizacije i potpunog negiranja holokausta koji su sada, čini se, isprepleteni sa sveobuhvatnim negiranjem povijesne stvarnosti, sutkinja Zoričić Tabaković izjavila je: ‘Smatram da je ovo skandalozno na međunarodnoj razini. Ova razina negiranja svega što se dogodilo u Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu je nevjerojatna.’

* * *

Ovdje je potrebno napomenuti da u brojnim bivšim komunističkim zemljama Istočne i Srednje Europe postoje kampanje kojima se nacizam i komunizam nastoje moralno izjednačiti ili čak staljinizam i razne poststaljinističke verzije komunizma prikazati kao gore — više zle, takoreći — od nacizma. Bez namjere da se ugnjetavanje i patnja koje su stanovništva pod komunističkim režimima pretrpjela na bilo koji način minimiziraju, neupitno je da nijedan komunistički režim poslije Drugog svjetskog rata nigdje u Europi nije počinio i nije pokušao počiniti genocid. Nesumnjivo su postojala politička zatočeništva velikih razmjera, dalekosežna uskraćivanja građanskih i ljudskih prava, kao i politički motivirana ubojstva. Međutim, kako je Yehuda Bauer elokventno odgovorio na Rezoluciju Europskog parlamenta iz 2009. kojom se 23. kolovoza, obljetnicu potpisivanja nacističko-sovjetskog pakta o nenapadanju, proglašava datumom sjećanja na žrtve oba režima, ‘uspoređivanje toga s ubojstvom mnogih milijuna Europljana od strane nacističkog režima i posebno s državno planiranim genocidom Židova (holokaustom) u kontekstu nacističkih zločina općenito … predstavlja iskrivljavanje povijesti’. Usporedba je posebno odbojna, kako Bauer objašnjava, jer je ‘određeni broj’ onih koje su komunisti progonili ‘zapravo bili nacistički kolaboracionisti’.

Bez namjere da se ugnjetavanje i patnja koje su stanovništva pod komunističkim režimima pretrpjela minimiziraju, neupitno je da nijedan komunistički režim poslije Drugog svjetskog rata nigdje u Europi nije počinio i nije pokušao počiniti genocid

To je svakako bio slučaj u Hrvatskoj, u kojoj je poslijeratni Titov režim bio uključen u ubijanje ustaša velikih razmjera, ali to je predstavljalo osvetu i odmazdu za zločine — a doista je riječ o zločinima — koje su ustaše počinili tijekom svoje vladavine. Ovakvi politički motivirani ispadi, ma koliko užasni, ne mogu se uspoređivati, a kamoli izjednačavati s genocidima koje je ustaški režim počinio protiv Srba, Židova i Roma. ‘Svakako je potrebno čuvati sjećanje na žrtve sovjetskog režima’, zaključuje Bauer, ‘i postoji svako opravdavanje za postojanje posebnih spomenika i događanja kojima se to čini. Međutim, izjednačavanje ova dva režima i obilježavanje tih različitih zločina istim obljetnicama potpuno je neprihvatljivo’.

Inicijative kojima se uzvisuju nacistički kolaboracionisti poduzete su i drugdje u bivšoj Jugoslaviji. U Srbiji je pokrenut postupak, unatoč prigovorima srbijanske židovske zajednice, da se rehabilitira Milan Nedić, kolaboracionistički predsjednik vlade nacistički okupirane Srbije, koji je aktivno surađivao u progonu srbijanskih Židova. ‘Ova rehabilitacija predstavljala bi obezvređenje neospornih povijesnih činjenica i uvredu svim žrtvama i preživjelima. Srbija bi također pretrpjela moralnu i političku štetu’, objašnjava Haris Dojc, član Židovske zajednice u Beogradu. ‘Nedić i njegova vlada bili su izravno uključeni u oduzimanje židovskih nekretnina, kao i u identifikaciju i uhićenje Židova u okupiranoj Srbiji, čime je potvrđena njegova uloga u provedbi holokausta u Srbiji.’

U bugarskom glavnom gradu Sofiji, desničarski ekstremisti održavaju godišnju povorku u čast antisemitskog bugarskog generala, koji je predvodio pronacističku uniju bugarskih nacionalnih legija. Također u Bugarskoj, ultranacionalistička antisemitska, antimuslimanska, antiromska i antiturska stranka Ataka, koja je svoj naziv preuzela od nacističkog lista Josepha Goebbelsa, ‘Der Angriff’ (Napad), osvojila je mjesta na svim parlamentarnim izborima od 2005. godine. Vođa Atake, Volen Siderov, opisan je u New York Timesu kao ‘bivši novinar koji je postao ksenofobični nacionalist’ i javno holokaust obezvrijedio nazvavši ga ‘takozvanim holokaustom’. U 2011. godini, bugarski Helsinški odbor osudio je ponovno objavljivanje Siderovih ‘krajnje antisemitskih i huškačkih knjiga, ‘Bumerang zla’ i ‘Pravilo Mamona’’ kao ‘sramotu koja se ne smije zanemariti’.

Još jedan primjer uzvisivanja antisemitskih fašista iz razdoblja holokausta, između ostalih, može se pronaći u Slovačkoj, u kojoj ultranacionalistička Kotleba - Narodna stranka-Naša Slovačka (imenovana prema vođi stranke, Marianu Kotlebi koji je svojevremeno nosio uniforme nalik nacističkima) osvojila je 14 od 150 mjesta na parlamentarnim izborima 2016. Britansko-kanadski novinar Tom Nicholson opisao je za BBC sljedbenike Kotlebe kao ‘skinheade koji javno uzvikuju ‘Sieg heil’ i u Bratislavi organiziraju skupove na kojima se okuplja između 1500 i 2000 ljudi koji uzvikuju parole mržnje protiv izbjeglica i migranata s Bliskog istoka’. Kotleba i druge ekstremno desničarske skupine u Slovačkoj aktivno promiču rehabilitaciju Yozefa Tise, predsjednika kolaboracionističke prve Slovačke Republike, koja je svesrdno promovirala deportaciju slovačkih Židova u nacističke logore smrti i koji je obješen kao ratni zločinac 1947. U otvorenom pismu predsjedniku slovačkog parlamenta, Narodna stranka–Naša Slovačka nazvala je Tisu ‘mučenikom suvereniteta Slovačke i braniteljem kršćanstva od boljševizma’.

Baltičke zemlje i Ukrajina također su bili plodno tlo za slične inicijative rehabilitacije pojedinaca koji su sudjelovali u deportaciji i ubojstvu svojih židovskih susjeda. Takve manifestacije uključivale su demonstracije kojima se uzvisuju domaće jedinice Waffen-SS-a i imenovanje ulica prema nacističkim kolaboracionistima.

U Mađarskoj, budimpeštanski spomenik žrtvama njemačke okupacije (a) namjerno zanemaruje deportaciju i naknadno masovno ubojstvo mađarskih Židova 1944.; (b) prikazuje Mađarsku kao žrtvu nacizma umjesto kao, što je bio slučaj za vrijeme većine Drugog svjetskog rata, voljnog saveznika nacističke Njemačke; i (c) prikazuje cijelu mađarsku državu i narod u žrtvu stranog zla, potpuno zanemarujući činjenicu da su prije svega mađarski policajci, a ne Nijemci bili ti koji su okupljali Židove za deportaciju. Također u mađarskom glavnom gradu, muzej nazvan Kuća straha, otvoren 2002. godine, postavlja nacizam na istu moralnu razinu kao i poslijeratni komunistički režim, de facto izjednačavajući tajnu policiju potonjeg režima s ozloglašenim nacističkim SS-om. Jednako ako ne i više uznemirujuće, Kuća straha posvećuje daleko više prostora komunističkim zločinima nego genocidu mađarske židovske populacije tijekom holokausta. Štoviše, uložen je posebni trud da se istakne židovsko podrijetlo nekih ličnosti odgovornih za komunističke zločine. U isto vrijeme, neofašistička stranka Jobbik postala je trajna pojava na mađarskoj političkoj sceni sa svojom antisemitskom i antiromskom retorikom.

Ovo ne znači sa pokušaji mađarske vlade da revidira povijest nisu naišli na reakcije. U posljednjih nekoliko godina, različite inicijative mađarskih dužnosnika da se rehabilitira admiral Miklós Horthy, ratni namjesnik Mađarske i Hitlerov suradnik pod čijom paskom je oko 440.000 mađarskih Židova deportirano u Auschwitz između svibnja i srpnja 1944., naišle su na oštre kritike. U lipnju 2017. nakon što je mađarski predsjednik vlade Viktor Orban Horthyja javno nazvao ‘iznimnim državnikom’, predsjednik Svjetskog židovskog kongresa Ronald S. Lauder izjavio je da ‘nema izgovora ni isprike za užase koje je admiral Horthy nanio židovskoj zajednici Mađarske oduzevši im njihova prava i čovječnost i za njegovu ulogu u deportaciji i ubojstvu stotina tisuća Židova’.

Upravo u ovom širem kontekstu uznemirujućeg trenda umanjenja ili potpunog zanemarivanja zločina protiv čovječnosti koje su tijekom godina holokausta počinili domaći nacistički kolaboracionisti, kako pojedinci tako i pokreti, konfrontacija hrvatske židovske zajednice s hrvatskim vlastima poprima poseban značaj. Prikazivanje kao narodnih junaka i uzora ima zlokobne konotacije u zemlji i regiji u kojima su etnička mržnja i etnički sukobi imali katastrofalne posljedice, ne samo tijekom Drugog svjetskog rata, nego i recentnije tijekom ratova u regiji u 1990-ima.

Publikacija minuciozno istraženog djela ‘Holokaust u Hrvatskoj’ Ive i Slavka Goldsteina 2001. godine onemogućila je hrvatskim vlastima da ignoriraju izravnu odgovornost ustaša za genocid Srba, Židova i Roma između 1941. i 1945. Doista, ova knjiga, koju je 2016. na engleskom jeziku objavila tiskara Sveučilišta u Pittsburghu u suradnji s američkim Memorijalnim muzejom holokausta, trebala bi biti obvezno štivo u svim hrvatskim školama i sveučilištima.

U vrijeme kada ekstremno desni političari i ideolozi poput gore navedenog bivšeg hrvatskog ministra kulture, Zlatka Hasanbegovića, postaju sve odvažniji, ako ne i otvoreno besramni u svojim pokušajima da zločine protiv čovječnosti koje su počinili ustaše izbrišu iz nacionalne povijesti, hrvatska židovska zajednica zaslužuje i poštovanje i međunarodnu podršku. Ta potpora ne bi trebala doći samo od međunarodnih židovskih organizacija i drugih židovskih zajednica, nego i od institucija i agencija diljem svijeta koje su posvećene očuvanju sjećanja na holokaust i druge genocide. Ovi mali i zakašnjeli koraci neophodni su za sprečavanje ponovnog stvaranja ksenofobičnog okruženja mržnje koji je i doveo do holokausta i drugih genocida.

Menachem Z. Rosensaft je glavni pravni savjetnik Svjetskog židovskog kongresa te predaje pravo o genocidu na pravnim fakultetima na sveučilištima Columbia i Cornell. Urednik je nedavno objavljene knjige ‘Svjetski židovski kongres, 1936-2016.’ Njegov tekst prenosimo iz američkog internetskog časopisa Tablet, u prijevodu Lea Štedula.

Politika

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više