Micanje Titove biste s Pantovčaka predsjednica Kolinda Grabar Kitarović ne prestaje papagajski tumačiti kao da je komad starog Šavrićevog namještaja zamijenila novim Ikeinim. A nije tako, jer ne radi se o zamjeni staroga demodiranog novim i suvremenim, nego o njezinoj intervenciji u povijest, u kojoj je Tito bio i ostao simbol antifašističkog partizanskog pokreta i socijalističke revolucije, a neki od brojnih njegovih antipoda iz tog razdoblja koje je totalno porazio u krvavome ratu i revoluciji bili su Ante Pavelić i ustaški ultranacionalistički pokret. Pavelić i drugi simboli NDH još uvijek, ponajprije zbog svijeta, ne mogu dobiti mjesto u predsjedničkom uredu i drugim institucijama vlasti, pa su njihovi današnji sljedbenici i štovatelji od osamostaljenja Hrvatske sve činili kako bi Tita i njegove partizane također protjerali iz sustava vrijednosti hrvatskog društva, svodeći ih na zločince, jednake ili još veće od ustaša i njihovih njemačko-talijanskih nacističkih i fašističkih gospodara.
Predsjednica Grabar Kitarović priklonila se ustašoidnoj verziji tumačenja povijesti i Josipa Broza Tita svodi na diktatora i vođu autoritarnog i totalitarnog režima kojemu ni simbolički nije mjesto u službenim prostorima današnje i buduće hrvatske vlasti. Tim je činom predsjednica države skoro izjednačila Tita i Pavelića, partizane i ustaše i njihovu ulogu u Drugome svjetskom ratu i poraću. Razlika je tek u nijansama: Tito i partizani mogu dobiti pokoje mjesto u zavičajnim muzejima i sličnim institucijama, a Pavelić i ustaše još uvijek se švercaju u državnim prostorima, ali ih zato ima na svim stranama, od sajmova i uličnih štandova do nogometnih stadiona i drugih masovnih derneka. Pritom su Tito i partizani obilježeni kao Jugoslaveni, antihrvati i komunistički satrapi, a Pavelić i ustaše kao domoljubne korjenike i uzori koje treba slijediti, iako ni oni nisu bili demokratsko cvijeće, ali navodno imaju opravdanje u tome što su se morali, ratujući protiv partizana i komunista, prikloniti njemačkim nacistima i talijanskim fašistima i za njih obavljati krvničke poslove.
U Hrvatskoj su sve brojniji likovi slični njemačkom barunu iz filma ‘Kabare’, koji je bio uvjeren da će liberalno-kapitalistička Njemačka Hitlerove naciste iskoristiti za obračun s komunistima, a onda će ih ukloniti s povijesne scene. Danas znamo koju je strašnu cijenu svijet morao platiti kako bi uništio nacističku neman
Paveliću i ustašama sveti je cilj bila Hrvatska po svaku cijenu, pa se bez obzira na strašne zločine koje su počinili njihovo nacionalističko ‘junaštvo’ promovira u trajnu vrijednost koju treba slijediti i danas, kad hrvatska država traži svoje suvereno mjesto pod globalnim liberalno-kapitalističkim suncem, koje je skoro spržilo i zadnje ostatke nasljeđa komunističkih i socijalističkih revolucija, pa i nasljeđe Titovih jugokomunista i antifašista. Umivanje ustaškog pokreta i njegovo prevođenje na liberalno-demokratsku stranu ulice obavlja se hvaljenjem njegova navodnog nacionalističkog junaštva, ali i njegova antikomunizma koji je i danas nasušno potreban, iako je komuniste i socijaliste staroga kova u današnjoj Hrvatskoj gotovo nemoguće svijećom pronaći. Unatoč toj činjenici, u Hrvatskoj su sve brojniji likovi slični barunu Maksimilijanu fon Hojneu iz filma ‘Kabare’, njemačkom plejboju i bogatašu koji je bio uvjeren da će liberalno-kapitalistička Njemačka Hitlerove naciste iskoristiti za obračun s komunistima, a onda će ih ukloniti s povijesne scene. Danas znamo koju je strašnu cijenu svijet morao platiti kako bi uništio nacističku neman.
U sličnu je formulu povjerovao i prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, Titov partizan, antifašist i komunist koji je i sebe i druge uvjeravao da je samostalnu i suverenu hrvatsku državu moguće ostvariti jedino svehrvatskom pomirbom partizana i ustaša, njihovih potomaka i sljedbenika, a ne samo većinskom voljom i zajedništvom današnjih generacija suočenih s aktualnim povijesnim izazovima koje su im nametnuli pad Berlinskog zida i raspad Jugoslavije. Predsjednica Grabar Kitarović, kao vjerna Tuđmanova sljedbenica, njegov odnos prema Titovu liku i djelu tumači sentimentalnim razlozima, neki drugi razloge traže u ideji pomirbe koju je preuzeo od ustaške emigracije i pokušao nametnuti hrvatskom društvu, a u zbilji na početku ovladavanja HDZ-om Tuđman se suočio s pokušajima ekstremnih ustašoidnih stranačkih nacionalista da ga sruše s predsjedničke funkcije i zamijene njima ideološki bližim stranačkim šefom. Braneći Tita i partizanski pokret, u tim prvim mjesecima predvođenja HDZ-a Tuđman je branio i dio svoje biografije koji su HDZ-ovi jastrebovi pokušavali iskoristiti kako bi ga uklonili iz vrha stranke. Tito mu je služio za unutarstranačko podmirivanje računa i obranu liderske pozicije, a donosio je i pozitivne poene u svijetu i kod velikog dijela birača koji su Titovo vrijeme pamtili i po dobru, a ne samo po zlu, kao njegovi ljuti protivnici. Kad je pak bio na vrhuncu vlasti, Tita se držao rutinski, svjestan da bi odricanjem od njega širom otvorio vrata ustaškim avetima koje su mu priznavale zasluge za stvaranje hrvatske države, ali mu nisu oprostile pripadnost partizanskom i komunističkom pokretu, i danas ga smatrajući najvećim krivcem za propast NDH, a ne njezinu zločinačku bit koja ju je unaprijed osudila na propast.
Simboličkim uklanjanjem Tita iz službene Hrvatske predsjednica Kolinda Grabar Kitarović i Karamarkov HDZ skidaju taj zaštitni plašt koji je Tuđman navukao na hrvatsku državu, braneći je od prevlasti ustašoidnog poimanja države, čija bit danas zbog međunarodnog okruženja ne može biti rasistička i zločinačka, ali još uvijek se može u velikoj mjeri fašizirati i razvijati kao kroatocentrična država u kojoj nacionalistička ideologija i politika imaju trajnu i potpunu prevlast, a svi koji joj ne pripadaju ili je ne slijede imaju status podstanara koji svoje neslaganje i protivljenje mogu iskazivati i konzumirati unutar svojih podstanarskih zidova, a ako to čine na javnoj sceni, bit će progonjeni i kažnjavani. Drugim riječima, i oni će biti pospremljeni kao eksponati u zavičajne muzeje, odnosno zatvore, a ustašoidi i nacionalisti svih boja svoje će rigidno ideološko hrvatstvo demonstrirati i prakticirati preko leđa svih građana diljem Lijepe Njihove, jer oni priznaju samo takvu Hrvatsku – za Lijepu Našu u njihovim glavama i srcima nema mjesta.
