Mukotrpan dvogodišnji rad ministra obrane Damira Krstičevića, koji je doveo do poništenja nabave 12 vojnih aviona od Izraela, daleko je najkorisniji dio njegove političke karijere. Činjenica da je, barem zasad, Krstičevićevo rukovođenje spomenutim postupkom rezultiralo uštedom od tri milijarde proračunskih kuna vjerojatno će ostati jedini blistavi trenutak do kraja njegovog mandata na čelu Ministarstva obrane. Diletantsko koordiniranje javne nabave garnirano muljanjem, lažima i upravo fascinantnom nesposobnošću hrvatskog obrambenog sektora da dogovori ‘posao stoljeća’, priča je koju treba pozdraviti. U stvarnosti lišenoj sarkazma, svedenoj tek na propuste koji su doveli do poništenja natječaja za kupnju modificiranih aviona F-16 od Izraela, situacija je potpuno drugačija. Sa svih strana ministra obrane se žestoko napada zato što nije uspio kupiti skupocjene leteće mašine za nadzor hrvatskog neba i ubijanje neprijatelja. Unazad dvije godine, otkad je najavio historijsko pojačanje u domeni ratnog zrakoplovstva, javni je prostor zagušen raspravama o najboljem odabiru za naše zahtjeve u polju obrane i sigurnosti. Muškarce u vojnim odorama redovno se poziva da potvrde nužnost kupnje aviona, dok većina analitičara, korporativnih lobista i trgovaca oružjem na HRT-u, u ‘Bujici’ i drugim medijima i emisijama objašnjava je li bolje kupiti ganc novu robu od Amerikanaca ili Šveđana. Zbog infantilnog glorificiranja militarizma gotovo da nije postojao disonantan glas koji će postaviti pitanje što će nam uopće skupocjeni vojni avioni. Takvoga glasa, doduše, nije ni moglo biti jer je gotovo cijeli politički mainstream podržao kupnju aviona, dok je dobar dio medija, po običaju, samo pratio tempo.
Prema mišljenju Gordana Bosanca, aktivista za ljudska prava, nevjerojatna je činjenica da parlamentarne stranke unisono daju podršku nabavi borbenih aviona u situaciji dok se ljudi masovno iseljavaju iz zemlje, dok zdravstveni sustav ne može osigurati kvalitetno liječenje čak ni djeci, dok u zemlji postoje velike ekonomske i regionalne nejednakosti, a obrazovni sustav se ne uspijeva reformirati na način da odgovori ne samo tehnološkim, već i društvenim izazovima 21. stoljeća.
- Tek kada je nabava propala zbog amaterski odrađenog posla, politička scena se uzburkala. I dalje se, međutim, ne postavlja pitanje čemu borbeni avioni - kaže Bosanac, dodajući da su politika i dio medija nasjeli na mit o domovinskoj sigurnosti koji je dio ljudi doveo u situaciju da uopće ne propituju tako veliku vojnu investiciju.
Ne postoji nikakva nužnost zbog koje je potrebno obnoviti ratno zrakoplovstvo. S druge strane smo suočeni s manjkom letjelica u medicinske svrhe i u Croatia Airlinesu – ističe aktivistkinja Sandra Benčić
- Jer to svima zvuči jako ozbiljno, a vidjeli smo i sami koliko je sve to skupa neozbiljno i tragikomično - ističe on u izjavi za Novosti, podsjećajući da nijedna međunarodna asocijacija ne obvezuje Hrvatsku na kupnju takve vojne tehnologije.
Sudeći prema posljednjim izjavama iz Vlade, tragikomedija neće stati s poništenjem nabave aviona od Izraelaca. Nakon što je portal Index objavio dokaze prema kojima je američka strana u više navrata, suptilno ili eksplicitno, upozoravala hrvatske vlasti da Izrael nije dobio sve potrebne dozvole za prodaju američkih borbenih aviona F-16, iz Vlade su nastavili negirati odgovornost za propali posao. Dapače, premijer je tvrdio da su do zadnjeg trenutka Amerikanci i proizvođač aviona F-16, megakorporacija Lockheed Martin, obećavali odobrenje za sporazum s Izraelom, svaljujući krivnju na američko-izraelsku stranu čak i nakon što su svima postali jasni razmjeri nesposobnosti i neistinitih tvrdnji hrvatskih nositelja ovoga posla. U epicentru fijaska od početka se nalazi Damir Krstičević, ministar obrane koji bi, unatoč svemu, mogao ostati na dosadašnjoj političkoj poziciji i na taj način sudjelovati u novom natječaju za kupnju vojnih aviona. Često neartikuliran i zbog toga nerijetko predmet javne poruge, Krstičević je precizna mjera Vladinog nauma da kupnju skupe vojne opreme nameće kao egzistencijalnu nužnost, ali i više od toga: da provodi militarizaciju cjelokupnog sigurnosnog sustava. Ministar obrane je ponajveći javni zagovaratelj spomenutog koncepta ‘domovinske sigurnosti’. Koncept je osmišljen u SAD-u, gdje su civilne institucije poput obalne straže, migracijskih ureda, carine i drugih uvezane u jedinstven sustav radi bolje koordinacije. Hrvatska verzija, međutim, u potpunosti se razilazi s američkim uzorom. Ovdje se zadnjih godina vojska uvezuje s hitnom službom, vatrogascima, civilnom zaštitom, policijom, tajnim službama ili gorskom službom spašavanja. Gordan Bosanac podsjeća da je zbog takvog pristupa sustav civilne zaštite nedavno doživio konačni kraj, nakon što ga je vlada odlučila pripojiti MUP-u.
- Zamislimo na trenutak sustav ‘domovinske sigurnosti’ u čijem je centru Hrvatska gorska služba spašavanja - kaže Bosanac, dodajući da je takvom politikom cjelokupni sustav potpuno krivo postavljen.
- Kada sustav okrenete na način da su vam prioritet ljudi, a tek onda apstraktni pojam domovine, onda govorimo o sustavu ljudske sigurnosti. Štoviše, u njemu vam na prvo mjesto iskaču realni sigurnosni prioriteti kao što je iseljavanje ljudi, politička korupcija, blokirani građani, pristup zdravlju, obrazovanju i sl. Te sigurnosne izazove ne može otkloniti niti jedan borbeni avion i dok god su oni veći od tradicionalnih sigurnosnih ugroza kao što je oružani sukob, do tada moraju imati prednost. Posebno treba naglasiti da to ne znači odustajanje od potreba za vojskom, ali stvari stavlja u realan okvir, vođen javnim interesom i stvarnim potrebama ljudi - veli Bosanac.
Suprotno tome, hrvatska vlada kao realnu potrebu nameće ‘domovinsku sigurnost’ u čijem se centru nalazi vojska ili ‘pobjednička hrvatska vojska’, kako često zna kazati Damir Krstičević. Dok se u stvarnosti ministrovi diletantski naumi, garnirani jeftinom patriotskom patetikom, razilaze s istoimenim američkim sustavom, hrvatska priča o nabavi aviona dijeli mnoge sličnosti s tamošnjom uvezanosti privatnog sektora i donositelja javnih politika. Upravo je Lockheed Martin kao proizvođač aviona F-16 mjerna jedinica za višedesetljetno bogaćenje preko utjecaja na američku obrambenu politiku. Dojučerašnji državni dužnosnici, promotori interesa američkog vojno-industrijskog kompleksa, često su prelazili na vrhunski plaćena mjesta u toj i sličnim korporacijama. Postupak ponekad ide u obrnutom smjeru, pa su korporativni menadžeri iz vojne industrije odlazili u državni sustav, nastavljajući raditi u interesu bivšeg poslodavca.
U hrvatskom se kontekstu valja prisjetiti da su još početkom 2018. godine mediji počeli pisati o firmi iz koje je Damir Krstičević otišao na poziciju ministra obrane. Otkriveno je da je hrvatska kompanija King ICT bila u partnerskom odnosu s izraelskom tvrtkom Israel Aerospace Industries koja je s druge strane uključena u nabavu 12 borbenih letjelica. Sve do ulaska u politiku Krstičević je tamo obavljao ključne funkcije. Natječaj za nabavu vojnih aviona pripremao je pak umirovljeni general Josip Čuletić, koji je ujedno i predstavnik izraelske tvrtke Elbit, partnera kompanije Israel Aerospace Industries u poslu s vojnim avionima. Gordan Kolak, bivši prokurist King ICT-ja, također je bio član Savjetodavnog vijeća za odabir vojnih zrakoplova. U više navrata King ICT je oštro negirao sve navode o mogućem pogodovanju tvrdeći, uz prijetnju tužbama, da nemaju nikakve veze sa spomenutom nabavom i da ni na koji način nisu povezani s aktualnim ministrom obrane.
Prije nekoliko dana Živi zid je kazneno prijavio Krstičevića zbog sumnje da je u poslu s Izraelom pogodovao poznanicima i poslodavcima iz privatnog sektora. Aktivistkinja i stručnjakinja za javne politike Sandra Benčić kaže da bi Vlada za početak trebala ispitati je li bilo propusta takve vrste.
- Cijela nabavka aviona je kontaminirana u samom procesu, bilo da je riječ o sumnji da postoje privatni interesi u poslu s Izraelcima ili zbog činjenice da preplaćujemo avione s obzirom na američko utvrđivanje cijene, i to sve u postupku za koji se preko dopisa iz američke ambasade znalo da će ga na kraju biti nemoguće sklopiti. Trebalo bi dakle utvrditi zašto se, unatoč svemu, forsirala baš izraelska strana - kaže Benčić, koja se slaže da je neuspjela nabava zapravo ‘prst s neba’ za Hrvatsku.
- Sada smo u prilici da se kroz javnu raspravu pokrene pitanje smislenosti kupnje ovakve vojne tehnologije. Ne postoji nikakva nužnost ni ratna situacija zbog koje je potrebno obnoviti ratno zrakoplovstvo. S druge strane, suočeni smo s manjkom letjelica u medicinske svrhe i u Croatia Airlinesu. Prijeko su potrebne investicije u zdravstvo, od inovativnih terapija nadalje. Umjesto pravične zdravstvene zaštite za sve građane, prioritet ovoj Vladi je nabava polovnih vojnih aviona, i to na kakav način - kaže Sandra Benčić.
Slično razmišlja i Gordan Bosanac, koji smatra da u Hrvatskoj i dalje prevladava mit o vojsci kao najvažnijem nositelju sigurnosti te ratu kao veličanstvenom poglavlju naše povijest. Hrvatska, po njemu, još uvijek više voli slaviti rat nego mir. Zato joj je, kaže, i važnije nabaviti borbene avione nego npr. medicinske helikoptere. No iako je dobar dio politike i medija ostao zarobljen u tom mitu, kao pozitivnu činjenicu navodi da su se mogli čuti glasovi takozvanih običnih ljudi protiv nabave vojnih aviona.
- Pogotovo onih preko čijih se života prelamaju pogrešne odluke. Vidjeti na ulici roditelje s djecom koji traže lijekove umjesto borbenih aviona trebalo bi svakoj političkoj opciji širom otvoriti oči - zaključuje Gordan Bosanac.
