Izbjeglička kriza što već tjednima i mjesecima zaokuplja pažnju javnosti evropskih zemalja, koje se njome bave svaka za sebe i bez nekakvoga izglednijega konsenzusa, nije ni prva ni posljednja zabilježena na ovim prostorima, koji su i u prethodnom vijeku doživjeli brojne i ratne i mirnodopske egzoduse – ponekad se išlo za boljim životom, a ponekad da se život sačuva… O tome smo razgovarali s povjesničarom Hrvojem Klasićem, docentom Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Koliko je u posljednjih stotinjak godina na Balkanu bilo izbjegličkih valova i kriza?

Da izbjegnemo nabrajanje, što bi urodilo podugačkim popisom, valja reći da je Balkan oduvijek prostor velikih migracija. Treba istaknuti da su te migracije ponekad bile prisilne i rezultat ratnih diskriminatornih politika i režima, a ponekad ‘dobrovoljne’, odnosno ljudi bi napuštali svoja ognjišta u potrazi za boljim životom. Kad govorimo o 20. stoljeću, migracije uglavnom moramo promatrati u kontekstu ratova, prije svega Drugoga svjetskog, za kojeg su se zbile brojne seobe, ali i različiti oblici etničkog čišćenja i preseljenja.

Ljudskost u ekstremnim situacijama

Kako se širio Treći Rajh i kako su slavenske zemlje okupacijom ulazile u njegovo područje, tako se slavensko stanovništvo deportiralo na zapad kao roblje i prisilno radništvo. Iz NDH se Srbi u početku deportiraju na istok, u Srbiju, a kako je u toj tvorevini nastavljen i kako je završio obračun sa srpskim stanovništvom, svi znamo. Simbolički, kraj Drugoga svjetskog rata obilježavaju seobe na zapad, jer su mnogi bježali od partizana i Crvene armije. Slično bismo mogli reći i za ratove 1990-ih, kad u različitim fazama dolazi do protjerivanja hrvatskoga, srpskoga i bošnjačkoga stanovništva. S druge strane, početkom 20. stoljeća i nakon Prvoga svjetskog rata brojni su odlasci iz Dalmatinske zagore i Hercegovine u prekomorske zemlje, a nakon 1945. vršene su selidbe iz pasivnih krajeva u plodnije Slavoniju i Vojvodinu. Tijekom 1960-ih odlazilo se na privremeni rad u inozemstvo, pa dobivamo famozne gastarbajtere.

Istaknuo bih da nitko na ovim prostorima nije bio zaštićen od sudbine izbjeglica i migranata. U jednom su trenutku ljudi iz siromašnih krajeva odlazili u bogate, poput Slavonije ili Vojvodine, a onda ih 1990-ih napuštali zbog rata ili zbog egzistencije. Nikad ne znate s koje strane i otkud vam prijeti sudbina migranta, što nas tjera da i sada reagiramo ljudski. Ljudi uglavnom reagiraju samo kad se nešto dogodi njima, bliskom im krugu ljudi ili u njihovu okruženju. Svi koji nam pristižu posljednjih mjeseci godinama žive loše, no u poplavi svakodnevnih vijesti one o izbjegličkim logorima u Africi i Aziji nisu nam bile zanimljive. Postale su to tek kad su došli ovamo, kod nekih iz humanih, a kod nekih, nažalost, iz ksenofobnih razloga.

Volimo se hvaliti time da smo oduvijek primali izbjeglice, ali stoga što su bili ‘naši’, odnosno iste nacije ili vjere?

Uvijek postoji odnos koji ne možemo generalizirati. Naravno da država i društvo svojim politikama mogu pokazati što točno misle, ali to se uglavnom svodi na niz pojedinačnih aktivnosti ili aktivnosti nevladinih organizacija. U svakom ćete društvu čuti stavove koji su vrlo uski i nacionalistički, a ovdje ih gledamo i u nekom vjerskom smislu. Isto tako, naići ćete na ljude spremne pomagati drugima bez obzira na to tko su, koje vjere ili nacije. Dakle ne bih generalizirao, ali ni idealizirao stanje. Zapravo, na ovim prostorima, u Hrvatskoj, Srbiji i BiH, ljudskost se pokaže u ekstremnim situacijama, no nismo imuni od toga da te situacije sami ponekad proizvedemo.

Drago mi je što naša politička elita, za razliku od mnogih drugih u EU-u i izvan nje, nije pokazivala ksenofobiju i šovinizam i nije odmah započela s podizanjem zidova i govorom mržnje. Neke su stvari mogle biti bolje odrađene, ali to su mogle biti i u brojnim drugim zemljama

Srezati ksenofobiju

Koliko izbjeglička kriza potiče govor mržnje, desničarenje i ksenofobiju u predizbornim kampanjama i bi li svega toga bilo i bez izbjeglica?

Moram priznati da nisam primijetio govor mržnje usmjeren prema izbjeglicama. Govor mržnje u hrvatskom društvu postoji već dugo: rezerviran je za određene političke situacije i intenziviran u posljednjih nekoliko godina. Ako danas, u povodu izbjegličke krize, čujemo govor mržnje, on je više usmjeren protiv aktualne političke elite ili postupaka političara, nego što se neke nacionalističke ili šovinističke, ksenofobne izjave upućuju izbjeglicama koje pristižu, što se u nekim zemljama itekako moglo čuti. Za aktiviranje govora mržnje koriste se različite situacije, sada se govori o mogućem narušavanju nacionalnih interesa. Ali ne kritiziraju se izbjeglice kao takve, više se kritizira politika koja bi, eventualno, omogućila narušavanje tih interesa. Ne postoje među nama oni koji ljude što dolaze vide kao prijetnju ili ugrozu.

Koliko je ksenofobija u Hrvatskoj usporediva s onom u drugim članicama EU-a, pogotovo u zemljama Višegradske skupine kojima, po riječima naše predsjednice, trebamo težiti?

Mislim da je vrlo teško očekivati staloženost i organiziranost u ekstremnoj i relativno neočekivanoj situaciji. I puno veće i jače zemlje, snažnijih ekonomija i organiziranijeg društva, pokazale su se nemoćnima u ovoj situaciji, pa Hrvatska ni u čemu nije odskakala. Posebno mi je drago što naša politička elita, za razliku od mnogih drugih i u Uniji i izvan nje, nije pokazivala ksenofobiju i šovinizam i nije odmah započela s podizanjem zidova i govorom mržnje. Neke su stvari svakako mogle biti bolje odrađene, ali mogle su biti odrađene bolje i u brojnim drugim zemljama. Što se tiče odnosa hrvatskog društva prema ksenofobiji i rasizmu, na to mi je teško dogovoriti: često sam znao reći da mi zapravo ne znamo je li naše društvo i u kojoj mjeri ksenofobno i rasističko, s obzirom na to da nije imalo velike prilike da bude takvo. U Francuskoj, Velikoj Britaniji i Njemačkoj ipak je nezanemariv broj ljudi druge rase, nacije ili vjere, što kod nas nije slučaj. Pojedinačni incidenti i napadi na pripadnike drugih rasa pokazuju da među nama postoje oni koji bi možda mogli reagirati na neprimjeren način i možda je to najbolji impuls da se reagira na vrijeme, jer ćemo se prije ili kasnije naći u situaciji da će među nama živjeti i raditi ljudi drugih rasa i boja kože, nacija i vjeroispovijesti. Treba naglasiti da takav oblik odnosa prema njima nije poželjan i prihvatljiv, naprotiv, treba ga u korijenu srezati.