>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Hrvoje Klasić: Špiljak je bio vojnik Partije

Vrlo jasno je govorio da i hrvatski nacionalizam šteti Hrvatskoj, baš kao i srpski Srbiji te da postoji cijeli niz načina da se osnaži položaj Srba u Hrvatskoj. Zato je i upozorio da se u Večernjem listu ne može dati oglas na ćirilici

Hrvoje Klasić nedavno je objavio knjigu ‘Mika Špiljak: revolucionar i državnik’ u izdanju Naklade Ljevak. Radi se o biografskom djelu o komunističkom političaru Miki Špiljaku koji je u Jugoslaviji obnašao cijeli niz najviših funkcija. U svom znanstvenom radu Klasić je opisao Špiljakov put od predratnog komunista preko sudjelovanja u Drugom svjetskom ratu do državnika koji se susretao s papama i američkim predsjednicima.

Knjiga o životnom putu Mike Špiljaka dočekana je na nož i prije nego što je izašla. S desnice su na neviđeno konstatirali da je treba baciti kroz prozor, a nije najbolje sjela ni ljevici. Očito su Jugoslavija i Špiljak i dalje teško pitanje?

Iskreno, ne sjećam se kada je o jednoj knjizi izgovoreno toliko toga prije nego što se uopće pojavila. A i nakon što je objavljena, komentiralo ju je puno ljudi koji nisu pročitali ni slova iz nje. Očito je da ne samo Špiljak kao tema, nego i moja malenkost iritiraju određeni dio javnosti. I to ne samo s desnog političkog spektra, gdje nikako ne prihvaćaju da se o Jugoslaviji može razgovarati i drukčije, a ne isključivo kao o tamnici naroda u kojoj su svi političari bili zločinci s rukama do lakata u krvi. Zato za njih svako analiziranje ove teme predstavlja poraz. S druge strane, ne sjećam se ni kada sam se toliko čuvao tuđih interpretacija i vlastitih stavova, posvetivši se prije svega radu u arhivima. Upravo zbog toga sam očekivao kritike povjesničara zbog eventualnih propusta ili grešaka, a ne stav da o ljudima poput Špiljaka ne treba pisati knjige.

Zanimljiva je epizoda kada su ga 1985. godine pitali je li kao gradonačelnik vidio Zagreb preko Save. Iskreno je odgovorio da nije imao tu viziju, nego da se 1946. borio da ljudi imaju što jesti

Kako se Špiljak, kao predratni komunist skromnog obrazovanja, kojem su i otac i majka bili zatvarani zbog njegovog djelovanja, snalazio u najvišim svjetskim krugovima?

Činjenica da je bio predratni komunist vjerojatno je najvažnija. Nakon zabrane rada KPJ je pala na nekoliko tisuća članova koji su u potpunoj konspiraciji, riskirajući vlastite živote, nastavili djelovati. Svi su oni, bez sumnje, zadržali određeni oblik nepovjerenja i kasnije. U partiju se nije učlanjivalo, nego predlagalo za članstvo. Tek nakon sukoba sa Staljinom kreće masovni prijem u KPJ, čime nastaju i problemi. Predratni komunisti nisu postali članovi zbog karijerizma, nego zbog ideala. Špiljak nije skrivao da mu nedostaje obrazovanja i da on nije ideolog. Zato u knjizi naglašavam da ne ulazi u partiju zbog Karla Marxa i Komunističkog manifesta, nego zbog realnosti u kojoj je živio. Zanimljiva je epizoda kada su ga 1985. godine pitali je li kao gradonačelnik vidio Zagreb preko Save. Iskreno je odgovorio da nije imao tu viziju, nego da se 1946. borio da ljudi imaju što jesti. Nije se nikada pravio pametnijim nego što je, ali je zato otvarao prostor mnogim ljudima. Vjerovao je, na primjer, u Antu Markovića.

Ipak je u kolektivnoj memoriji ostao zapamćen kao komunistički aparatčik tvrdih nazora?

U Jugoslaviji se moglo na prste jedne ruke nabrojati one koji su bili vizionari i koji su mogli svoje ideje provesti u djelo. Takvi su bili Tito ili Edvard Kardelj. Većina je funkcionirala u kolektivnom sustavu. Špiljak je sebe prije svega vidio kao vojnika partije i to mu nije bilo teško jer je iskreno vjerovao u taj sustav. Uostalom, njemu je najdraža funkcija od svih na kojima je bio ona predsjednika sindikata, jer je u aktivizam krenuo zbog teškog položaja radnika i sigurno je bio zadovoljan njegovim poboljšanjem. Danas znamo da su pritom napravljene i velike pogreške, ali i puno dobrih stvari poput toplog obroka, vrtića za djecu, godišnjeg odmora…

Špiljak je bio prozivan i kao hrvatski nacionalist, čak i da je osmislio platformu hrvatskog nacionalizma. Vi u knjizi tvrdite da je Špiljak prije svega jugoslavenski federalist?

Takve tvrdnje dolaze obično s ljevice i potpuno su pogrešne. Špiljak, baš kao i nitko iz njegove obitelji, nije bio hrvatski nacionalist. Svi su oni bili Hrvati i nitko ih nije tjerao da idu u borbu protiv NDH. Da su bili iole nacionalisti, pasivizirali bi se, a ne otišli u partizane. Njegova supruga Štefa je do svoje 19. godine zbog komunizma bila tri puta u zatvoru. Važno je naglasiti da optužbe za nacionalizam ne dolaze 1971., kada ga tadašnje vodstvo u Zagrebu smatra jugoslavenskim unitaristom, premda ni to nije nikada bio. Optužbe počinju osamdesetih godina, nakon konfrontacije sa Stipom Šuvarom koji je imao drukčiju viziju Jugoslavije i razvoja samoupravljanja. Špiljak je do kraja vjerovao u Jugoslaviju, ali je prestao vjerovati u Jugoslavene. Smatrao je da je samo jaka Jugoslavija jamac snažne Hrvatske i obrnuto. S druge strane, Šuvar je mislio da se republičko i nacionalno previše ističe i da granice ne bi trebale biti važne. Ta se ideja i meni načelno sviđa, ali ona je prije svega filozofska, a ne politička. Podsjećam da se u to vrijeme svašta valja iz Beograda i da se sa Šuvarovim stavom u to vrijeme nisu slagali ni ljudi poput Predraga Matvejevića, Igora Mandića, lista Danas ili Ante Markovića, a njih se teško može nazvati hrvatskim nacionalistima.

Negdje u to vrijeme Špiljak upozorava i na mogućnost da se Jugoslaviji dogodi ‘libanonski scenarij’.

Špiljak je još 1941. vidio kuda vodi jačanje nacionalizma i da raspad Jugoslavije ne može proći mirno. Nažalost, bio je u pravu. U to vrijeme upozoravao je na Europsku uniju koja se ujedinjuje, a mi se raspadamo. ‘Mali smo, progutat će nas drugi’, govorio je. Smatrao je da je najbolje rješenje za sve male narode na Balkanu zajednička država, ali na ravnopravnim osnovama.

Zanimljivo je, ostajemo u vremenu sredine osamdesetih, da Špiljak javno govori o zapostavljanju ćirilice u Hrvatskoj?

Vrlo jasno je govorio da i hrvatski nacionalizam šteti Hrvatskoj, baš kao i srpski Srbiji te da postoji cijeli niz načina da se osnaži položaj Srba u Hrvatskoj. Primjerice, inicirao je da spomen-domovi srpskim brigadama na Kordunu i Baniji dobiju jednaka sredstva kao i hrvatske brigade. Zato je i upozorio da se u Večernjem listu ne može dati oglas na ćirilici. ‘Što bi nam smetalo da imamo ćirilicu? Dogodit će nam se da će se time početi baviti srpski nacionalisti i koristiti kao dokaz neravnopravnosti Srba’, govorio je, upozoravajući na mogućnost manipulacije.

Kako stoji stvar s Franjom Tuđmanom? Neki koji su proučavali to razdoblje išli su toliko daleko da su čak tvrdili da je Tuđman Špiljakov projekt?

Tvrdili su to, ali bez dokaza. Neki kolege su mi rekli da sam imao šansu od Špiljaka napraviti ‘djeda domovine’, ako je Tuđman već ‘otac’, ali to bi bila laž. Njih dvojica su se našla na Tuđmanovu inicijativu posredstvom Špiljakovog bratića koji je Tuđmanu bio školski kolega. Da odmah razriješimo misteriju: Tuđman je tražio da mu se vrati pasoš i da se premjesti grob njegovih roditelja iz Zagorja na Mirogoj, da ga može lakše posjećivati. Ne postoji niti jedan dokaz na koji sam naišao koji bi govorio da je Tuđman tražio pasoš kako bi okupljao emigraciju i da mu je u tome Špiljak pomogao ne bi li ovaj preuzeo vlast. Tuđman želi u inozemstvo jer mu se knjige ne smiju prodavati u Jugoslaviji pa se prodaju samo vani. Točnije govoreći, nije bio zadovoljan načinom kako su riješeni autorski ugovori. Želio je na licu mjesta riješiti problem s agentima, poput Mate Meštrovića, i održati pokoje predavanje. Po svim dokumentima, njemu te 1987. godine ni u peti nije bio politički angažman. Uostalom, tada je Špiljak već u penziji. O razgovoru je obavijestio partiju i rekao im da je ovaj i dalje nacionalno opterećen i da je ‘Tuđman po uvjerenju ostao Tuđman’. Nema nikakvih naznaka da mu je pomogao da dobije pasoš. Treba znati da tada Dobrica Ćosić već putuje po svijetu i da oko ovog pitanja nema mjesta nikakvoj teoriji zavjere. Također, u to vrijeme šef partije je hrvatski Srbin Stanko Stojčević, pa mi je teško povjerovati da bi Stojčević zajedno s Tuđmanom i Špiljakom išao stvarati nezavisnu hrvatsku državu uz pomoć emigracije. Takva tvrdnja potpuno je besmislena i do nje je došlo samo zbog toga jer su se informacije poklopile. Iskreno, ne mogu zamisliti da Špiljak zamišlja Hrvatsku u kojoj bi Gojko Šušak sa svojima iz Kanade bio na vlasti.

U Hrvatskoj cvjeta povijesni revizionizam, a prije par dana pojavila se ideja u HDZ-u da se Dan antifašističke borbe ukine kao praznik. Pozvali su vas da govorite o tome u njemačkom parlamentu?

Situacija u Hrvatskoj po pitanju odnosa prema prošlosti jako je loša. Najgore je što smo polako normalizirali nenormalno. Razgovaramo na način kao da je normalno raspravljati o Jugoslaviji i NDH kao jednakim državama. Ili da su ustaški i partizanski pokret jednaki. S vremenom nam je postalo normalno da se u državi koja se kune u antifašizam i kojoj je antifašizam u Ustavu sruši tri tisuće spomenika antifašistima i žrtvama fašizma, da antifašisti gube imena ulica, a dobivaju ih Mile Budak i Julije Makanec, da je ustaški pozdrav ‘Za dom spremni’ postao normalna pojava, da se Jure Francetić naziva hrvatskim patriotom koji je možda neke stvari napravio krivo. Očito je da smo otišli predaleko. U svakoj državi postoje ekstremno radikalne skupine koje tvrde da je Hitler bio patriot i da se u Auschwitzu nije ništa dogodilo, ali takvi ostaju na margini i njima se, kada progovore, ne bave povjesničari nego sudovi. Kod nas takvi sjede u Saboru i Vladi, drže slike Ante Pavelića i veličaju NDH. Zato smatram da Dan antifašističke borbe u Hrvatskoj u ovom trenutku treba ukinuti. Hrvatska se nema zašto sramiti svog antifašizma, ali antifašizam ima puno razloga sramiti se ovakve Hrvatske. Zbog prijetnji smrću koje dobivam iznoseći stavove utemeljene na znanstvenom istraživanju pozvali su me da govorim u Bundestagu o povijesnom revizionizmu u Hrvatskoj. Nijemci su puno više od drugih svjesni da relativiziranje zločina vodi mogućnosti da se oni opet dogode.

1/1