Na ovogodišnjem Zagrebdoksu veliko je zanimanje izazvala svjetska premijera dokumentarne filmske priče ‘Bolesno’ o djevojci Ani Dragičević koja je radi svoje seksualne orijentacije nekoliko godina bila prisilno zatočena i liječena u psihijatrijskoj bolnici Lopača kraj Rijeke te njezinim naporima da prevlada tu fazu života i uklopi se u društvo. Režiser Hrvoje Mabić ujedno je autor ‘Četvrtog majmuna’, dokumentarca o nezakonitim postupcima liječnika koje je predvodila doktorica Vulin (bivša upraviteljica Lopače), a koji je na prošlogodišnjem Zagrebdoksu nagrađen ‘Stanjem stvari’, priznanjem za društveno angažirani film.
- Najprije sam započeo raditi film o Ani, ‘Bolesno’, no kada sam je upoznao, imao sam potrebu istražiti koliko je njezina priča utemeljena. Tijekom istraživanja upoznavao sam druge pacijente Lopače, koji bi u jednom trenutku pristajali na snimanje. Ispočetka nisam namjeravao raditi dva filma, no ubrzo sam shvatio da je riječ o različitim stvarima: s jedne strane intimistički portret djevojke koja je bila teško traumatizirana u trenutku kada sam započeo snimanje, a s druge nešto što ide u domenu istraživačkog filma. Shvatio sam da to treba odvojiti u dvije priče, na jednu o Ani koja će biti duboko intimistička, pratiti njezin oporavak kroz dulje razdoblje i biti rađena sa srcem, te jednu društveno angažiranu, napravljenu ‘iz želuca’. Činilo mi se da je tema previše bitna da ostane samo na razini art-filma, intimnog doživljaja jedne osobe, da je nužno ljudima pokazati što se dešavalo u toj bolnici… Tako je nastao ‘Četvrti majmun’ – govori Mabić.
Katarza i kazna
Koliko vam je vremena trebalo da završite oba filma i planirate li možda svojevrsnu trilogiju?
Oba sam filma započeo prije šest godina. No kako mi je dosta Lopače, mislim da sam rekao sve što sam mislio reći o toj temi. Kada je ‘Četvrti majmun’ prikazan, očekivao sam napade i sudske tužbe. S druge strane, protiv doktorice Vulin podignuta je optužnica, ali sudskog epiloga još nema, iako sam se nadao da će se do Zagrebdoksa to desiti. Nadam se da ću za neko sljedeće prikazivanje u film moći uvrstiti i sudski epilog.
Proces protiv doktorice Vulin još nije dovršen, no glavna junakinja filma ‘Bolesno’ doživjela je katarzu, riješivši odnose s roditeljima koji su je zdravu strpali u ludnicu. Jesmo li, u svjetlu takvih zločina nad mladim ljudima u Lopači, bolesno društvo?
Ana u filmu kaže da roditeljima nije oprostila i da se te stvari ne mogu oprostiti, no toliko je sazrela i toliko je mudra da zna da je mržnja prema njima neće nikamo odvesti i da s negativnim osjećajima neće ništa imati od života. Stoga ih je pustila da žive svoj život, uz ostalo i zato što je vidjela koliko im je teško – majka joj je dobila infarkt zbog cijele situacije. Dala je mir njima, ali i sebi, da može nastaviti normalan život. Iako je doživjela katarzu, daleko od toga da ne bi željela da sudski epilog završi pozitivno i za nju, odnosno da doktorica Vulin dobije zasluženu kaznu. Samo, ona više nije toliko vezana uz taj dio svoga života i u tom je smislu sazrela. Osobno, bojim se što će biti s presudom, mislim da kod nas još nijednom doktoru nije dosuđena kazna zbog propusta u liječenju. Prema informaciji koju imam, optužnica je podignuta zbog nesavjesnog liječenja, a ne zbog protupravnog lišavanja slobode; Ana ni sa 18 godina nije potpisala da pristaje na liječenje, a u bolnici je zadržana još dvije godine. Ne bude li pravda zadovoljena, to će biti znak da je društvo bolesno. Nažalost, Anin slučaj nije ni prvi ni posljednji…
Očekujete li na film ‘Bolesno’ reakcije kakve ste imali nakon premijere ‘Četvrtog majmuna’?
Jako sam sretan dosadašnjim životom ‘Četvrtog majmuna’: prikazan je u prajmtajmu na HTV-u, što mi je, u želji da ga vidi što više ljudi, i bio cilj. Smatrao sam da javnost treba znati što se dešava u Lopači i da se oko te teme treba pokrenuti dijalog, što se i dogodilo. Film je dobio priznanje u Zagrebu, a na opatijskom festivalu Liburnia osvojio je nagradu publike; drago mi je da sam takvo priznanje dobio na terenu blizu Rijeke. Život filma obogaćuje i to što ga članovi Ludruge, udruge koja se bavi zaštitom pacijenata s duševnim smetnjama, prikazuju po Hrvatskoj. Što se tiče filma ‘Bolesno’, dovoljno sam sretan što sam ga završio i što sam njime zadovoljan. Očekivanja nemam, jer imam dovoljno utakmica u nogama. Volim ga kao što svaki autor voli svoj film, a kakav će mu biti budući život, doista ne znam.
Premali budžeti
Film ste na gledanje najprije dali odvjetniku, a on vam ga je više puta vraćao zbog moguće utuživosti?
Odvjetnik Emil Havkić pogledao je izmontirani film četiri puta i tek tada je rekao da je u redu; on je najveći stručnjak po pitanju medija, ali i izvrstan čovjek, koji je tražio eventualne slabe točke zbog kojih bi nas netko mogao tužiti i zbog kojih bismo mogli izgubiti sporove. Kada se ulazi u medicinu, tumačenja su često šarolika i različita, a bilo mi je važno da film nema repove. Htio sam da bude čist, da nema sudskih tužbi i momenata koji bi priču doveli u pitanje. Kada se pri iznošenju kontroverzne teme posumnja da nešto nije vjerodostojno ili da je pretjerano, to može baciti sumnju na cijeli film. Zato sam izbacio niz stvari koje su istinite, ali su nas mogle dovesti u pravno nezgodnu situaciju.
Kakva je danas pozicija hrvatskoga dokumentarnog filma, ali i onog s područja bivše Jugoslavije, u odnosu na igrani?
Od igranih, ‘Svećenikova djeca’ nominirana su za Evropsku nagradu za najbolji film, ‘Takva su pravila’ igrala su u Veneciji, a i ‘Kosac’ ima lijep festivalski život. Tako da je hrvatski igrani film i dalje uspješniji od dokumentarnog, no i naši dokumentarci počinju biti dijelom elitnih svjetskih festivala: tu je ‘Gangster te voli’, koji je obišao niz ključnih festivala, pa ‘Ljubavna odiseja’, a i film ‘Goli’ vratio se iz Sarajeva s nagradom. Kada je pokrenut Zagrebdoks, jako mali broj domaćih filmova mogao se mjeriti sa sjajnim stranim naslovima; danas se svake godine u Hrvatskoj pojave dva do tri filma koji mogu stati uz bok vrhunskoj stranoj produkciji dokumentarnih filmova. Koliko pratim, slično je i na području bivše Jugoslavije. Ipak, još radimo s premalim budžetom. Svi filmovi koji su polučili nekakve rezultate rađeni su godinama; da bi film ispao dobar, u prosjeku se radi tri godine. Još nemamo budžet da bismo ga radili u profesionalnim uvjetima, kao u zapadnoeuropskim zemljama – sve je većim dijelom zasnovano na entuzijazmu i osobnom ulaganju. No počinjemo raditi koprodukcije sa stranim producentskim kućama i televizijama, pa se tako otvaraju mogućnosti da radimo s većim budžetima, samim time i bolje filmove.
