Banija je naša kuća, humanitarna akcija Srpskog narodnog vijeća na području Gline, Hrvatske Kostajnice, Sunje, Hrvatske Dubice, Petrinje, Majura, Donjih Kukuruzara i Dvora, započeta krajem ožujka, uspješno je okončana ovih dana podjelom 80 paketa hrane i kućnih potrepština najsiromašnijim kućanstvima na Baniji. Primatelji humanitarne pomoći pomno su odabrani. Uglavnom je riječ o siromašnim i vremešnim povratnicima u udaljenim selima i zaseocima koji jedva spajaju kraj s krajem, pa je svaki paket bio ‘pun pogodak’. Da ljudi na tim područjima teško žive zna se odavno, ali obilaskom ovih zabačenih sela otkriveno je da još uvijek neki od povratnika nisu ostvarili svoja osnovna zakonom zagarantirana prava, da su potpuno zaboravljeni i prepušteni samima sebi. Nekolicina još nema struju, dobar dio njih nema nikakva primanja, a nekima je paket hrane prvi dar koji su dobili otkako su se vratili.
Rekli su da imam auto i da ne mogu ostvariti socijalnu pomoć. Moj stari auto mi treba da boležljivu tetku mogu voziti od doktora do doktora, od Kostajnice do Siska – objašnjava neobjašnjivu zavrzlamu Mićo Dodoš
Đorđe Tadić iz Malog Krčeva živi sam, bez ikakvih primanja. Kucao je na vrata državnih institucija tražeći bilo kakvu crkavicu ali mu je rečeno da ništa ne može ostvariti jer nije vlasnik, već suvlasnik kuće u kojoj živi. Ana Kasap iz Gornjih Sastavaka nikako da rastegne mirovinu pokojnog muža na 30 dana, pa je, kaže, ovaj paket sigao ‘kao naručen’. Borka i Jovo Crnojević iz Velikog Krčeva nisu mogli vjerovati da ih se netko sjetio i donio dar, a Miću Dodoša iz Gornjeg Hrastovca uzdržava tetka Ljubica Đurišić, s kojom dijeli dvorište.
- Nemam nikakva primanja, da nije tetke Ljubice i njene socijale, ne znam što bih. Radio sam 6 mjeseci na javnim radovima, bilo pa prošlo, opet ništa. Nakon što mi je prije godinu dana umro otac, pitao sam za bilo kakvu socijalnu pomoć. Rekli su da imam auto i da to ne mogu ostvariti. E, vidite, to je glupa i nepravedna situacija. Moj stari auto mi treba jedino za to da boležljivu tetku mogu voziti od doktora do doktora, od Kostajnice do Siska – objašnjava neobjašnjivu zavrzlamu Mićo Dodoš. Milan Dvoženja (39) iz Gornje Meminske živi sam od 850 kuna socijalne pomoći mjesečno. Na sve strane, već godinama traži posao no u Zavodu za zapošljavanje, gdje se redovito javlja, odgovaraju jednako hladno: ‘Za sada ništa, čekaj.’
Saši Kičinu (45) iz Donje Bačuge umrla su oba roditelja, a nikad se nije ženio, pa već godinama samuje. Preživljava od skromne obiteljske mirovine koju rasteže, kako kaže, ‘ko vrag svog ćaću’: ‘Ovaj paket stigao je u pravi čas, eto Uskrsa pa će biti bolje nego što sam mislio’ - zadovoljan je Saša. U Krčevu paket je primio i Stevo Babić (54), nezaposleni samotnjak koji je u državne knjige upisan kao prevarant.
- Primao sam ja nekakvu naknadu od 309 kuna mjesečno. U centru za socijalnu skrb valjda su smatrali da od toga mogu preživjeti 30 dana. Kad platim režije ostajalo bi mi za život manje od jedne kune dnevno, pa vi računajte. Morao sam negdje nešto zaraditi kako bih preživio, pa sam povremeno obavljao manje fizičke poslove. E, onda me neki ‘prijatelj’ prijavio vlastima da radim na crno i ode k vragu zauvijek moja socijala od 309 kuna. Sad nemam ništa pa nije teško računati. Hvala vam na ovom paketu. Otkad sam se vratio iz progonstva, a to je već 18 godina, ovo je prvi koji sam primio – pozdravlja nas Stevo Babić.
Živka Popović iz zabačenog zaseoka Rakovac, selo Svinica, teško na leđima nosi svojih 80 godina, ali više od nemoći i starosti boli je što su je svi zaboravili.
- Mene ovdje kao da nema, kao da nitko ni ne zna da živim. U Oluji nisam htjela bježati. Vidite, od rata pa do danas nitko mi ništa nije dao ili pitao kako sam i kako živim, kao da nisam ljudsko čeljade. Živim od mirovine koju sam naslijedila od pokojnog muža, a ovaj paket koji ste donijeli, to je prva i jedina pomoć koju sam ikad primila. Hvala vam gdje čuli i nečuli. Ovome se nisam nadala. E, da! Ima tome davno, jedne godine zabasali su ovdje nekakvi ljudi i dali mi vrećicu zelenih jabuka. To je sve što mi je netko poklonio u zadnjih 25 godina. Zato mi je ovaj vaš paket drag i mio jer se napokon mene netko sjetio – kaže baka Živka.
Selo Velešnja spada u općinu Donji Kukuruzari, ili po banijski ‘Kuruzari’, a Branko Đermanović, mještanin ovog prorijeđenog sela, nemalo se iznenadio paketu.
- Ne znam što da vam kažem. Imao sam prije dvije godine nesreću i potpuno sam slijep. Živim s majkom Slavkom koja će uskoro imati 90 godina i primam 890 kuna mjesečno. Sad znate kako nam je. Hvala na pakete – kaže Branko. Pakete u Donjim Kukuruzarima primili su još Radovan Stjepanović iz Berojevića, Jovan Trninić iz Lovče, Danica Redić iz Mečečana, Momčilo Lovrenović, Ranko Milosavljević i Radojica Dabić iz Komogovine i Marinko Kodžić iz Gornje Velešnje.
U realizaciji akcije ‘Banija je naša kuća’ sudjelovali su Vijeće srpske nacionalne manjine Sisačko-moslavačke županije, predsjednici lokalnih VSNM-ova i terenski suradnici Odjela za socijalna i humanitarna pitanja SNV-a.
- Usprkos postojanju socijalne države i konvencija koje jamče ljudska prava, nažalost, još uvijek postoje osobe koje ne mogu podmiriti osnovne životne potrebe. Ljudi kojima smo podijelili pakete najviše cijene što ih se netko sjetio i posjetio. Za njih je to bila prilika da progovore o svojim nevoljama i problemima, te da se uvjere da nisu sami i zaboravljeni. SNV će i dalje razvijati projekte koji će doprinositi kvaliteti života povratnika, a vjerujem da će tako postupiti i država – rekla je Tatjana Dragičević, stručna suradnica Odjela za socijalna i humanitarna pitanja SNV-a.
