>

novosti logo

I de iure do cenzure

Ostvare li se Turudićev-Karamarkovi mokri snovi, u zatvoru bi se moglo završavati i zbog citiranja presuda domaćih i međunarodnih sudova koje rat u Hrvatskoj kvalificiraju (i) kao građanski

Predsjedniku Županijskog suda u Zagrebu Ivanu Turudiću dojadio je sudački posao, pa s približavanjem parlamentarnih izbora sve češće pliva političkim vodama. Pritom brižno pazi da pliva sinkronizirano s predsjednikom HDZ-a Tomislavom Karamarkom. Kad je Karamarko krenuo u napad na Kukuriku koaliciju, sudac Turudić odmah mu se gorljivo pridružio; kad je Karamarko podržao pobunu ratnih veterana, Turudić je istog trena pohrlio u šator u Savskoj 66, ne mareći za brojna kršenja zakona počinjena njegovim podizanjem i višemjesečnim braniteljskim kampiranjem pred Ministarstvom branitelja. Nije trebalo proći puno vremena nakon Karamarkove najave da će, preuzme li vlast, zabraniti javno kritiziranje i propitivanje Domovinskog rata te lika i djela Franje Tuđmana i Gojka Šuška, pa da sudac Turudić predloži propisivanje kaznenog djela ‘poricanja prirode Domovinskog rata’.

Turudić, navodno, još nema formulirana zakonska rješenja, ali predlaže da se kaznom zatvora od tri do pet godina kažnjavaju svi oni koji pronose teze da ‘Domovinski rat nije bio obrambeni, da nije bila agresija nego građanski rat i da cilj Oluje i drugih operacija nije bilo oslobađanje nego etničko čišćenje’. Pritom bi kažnjavao samo najteže oblike kršenja zakona, odnosno one koji ih krše s izravnom namjerom i kojima se mora dokazati da su htjeli počiniti kazneno djelo i bili svjesni njegovih posljedica. I dok Karamarko najavljuje da će ljudi u svojim domovima moći misliti i govoriti što god hoće o Domovinskom ratu, Tuđmanu i Šušku, ali da javno neće smjeti osporavati službeno promovirane stavove i ocjene, Turudić ne precizira bi li u zatvor slao sve koji budu uhvaćeni da svjesno i namjerno poriču prirodu Domovinskog rata ili samo one koji to čine u javnosti. No uvjeren je da bi prihvaćanjem njegovog prijedloga država poslala poruku svekolikoj javnost da štiti najviše društvene vrijednosti, poput Domovinskog rata, a to bi, navodno, smirilo tenzije u društvu, odnosno nezadovoljstvo braniteljske populacije.

Turudićev prijedlog na prvu je loptu potaknuo reakcije u kojima se tvrdi da bi to bilo uvođenje verbalnog delikta, čime bi Hrvatska kao članica EU-a kršila europsku pravnu stečevinu, te da se istina o Domovinskom ratu ne može braniti kaznenim zakonom, nego samo utvrđivanjem činjenica o svemu što se tijekom njega događalo… No njegov bi prijedlog imao problema ne samo s međunarodnom nego i s dosadašnjom sudskom praksom u Hrvatskoj: primjerice, zabrana spominjanja građanskog rata kao jednog od obilježja Domovinskog rata sudarila bi se sa sudskim presudama koje je donosio i sud kojim sam Turudić već godinama predsjedava. U siječnju je, podsjetimo, Ustavni sud poništio pravomoćnu presudu Vrhovnog suda kojom su Branimir Glavaš i ostali osuđeni na zatvorske kazne radi ratnog zločina počinjenoga 1991. u Osijeku i to stoga što se Vrhovni sud u tom slučaju složio s odlukom zagrebačkoga Županijskog suda da primijeni Dopunski protokol II Ženevske konvencije kojim se štite žrtve nemeđunarodnih ratnih sukoba, premda je u drugom sudskom postupku poništio presudu istog suda zbog primjene Dopunskog protokola II u procesuiranju zločina počinjenog nakon 8. listopada 1991., kad je Hrvatska stekla svojstva suverene države u smislu međunarodnog prava (pa se nakon tog datuma u sudskim postupcima treba primjenjivati protokol Ženevske konvencije koji se odnosi na međunarodne oružane sukobe).

Županijski sud u Zagrebu, Vrhovni i Ustavni sud dakle ne dvoje da do 8. listopada 1991. u Hrvatskoj nije moglo biti međunarodnoga oružanog sukoba, a sporno im je li on nastupio s tim datumom ili 15. siječnja 1992., kad je započelo međunarodno priznavanje Hrvatske. U obrazloženju svoje odluke Ustavni sud tvrdi da je međunarodni oružani sukob u Hrvatskoj započeo 8. listopada 1991. i da se nakon tog datuma mora primjenjivati dopunski protokol koji se odnosi na međunarodne oružane sukobe, a ne onaj koji se odnosi na one nemeđunarodne, iako navodi da Haški sud u svojim presudama taj protokol primjenjuje na razdoblje od početka do kraja rata u Hrvatskoj, smatrajući da se čitavo vrijeme rata u Hrvatskog odvijao i nemeđunarodni oružani sukob.

U svom tom sudskom galimatijasu nedvojbeno je da je hrvatska sudska praksa definirala da do 8. listopada 1991. u Hrvatskoj nije bilo međunarodnog oružanog sukoba – a ako njega nije bilo, a rata je bilo, onda je taj rat bio unutarnji, dakle građanski. Haški sud u svojim presudama presuđuje pak da je rat u Hrvatskoj od početka do kraja bio i građanski. Sudac Turudić sada traži da svi oni koji će za Domovinski rat govoriti da je bio i građanski, a ne samo i jedino obrambeni, budu osuđeni na tri do pet godina zatvora. Kao predsjednik Županijskog suda u Zagrebu, čiji suci presuđuju da je do 8. listopada 1991., odnosno do 15. siječnja 1992. rat u Hrvatskoj bio građanski, sudac Turudić bi najprije trebao razmotriti osporavaju li njegovi kolege prirodu Domovinskog rata i trebaju li zbog toga biti osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne.

Svojim prijedlogom sudac Turudić zabranio bi i objavljivanje barem nekih dijelova presude Međunarodnog suda pravde (ICJ) kojom su odbačene tužbe Hrvatske i Srbije s obostranim optužbama za genocid. Primjerice, u zatvoru bi završili svi u Hrvatskoj koji bi citirali zaključak ICJ-a da ‘napad na srpske izbjegličke kolone može predstavljati djelo genocida, a za ubijanja Srba koji su ostali u Krajini nakon Oluje da ta djela predstavljaju ubojstva koja su actus reus genocida. Sud je zaključio da je zlostavljanje Srba nakon Oluje, kao djelo genocida, dokazano. Sud je u potpunosti uvjeren da su, tijekom i nakon operacije Oluja, hrvatske oružane snage i policija počinile djela protiv srpskog stanovništva koja potpadaju pod odredbe Konvencije o genocidu i da ta djela predstavljaju actus reus genocida. Sud nije pronašao genocidne namjere iza zločina počinjenih nad hrvatskim Srbima. Iz jezika Brijunskih transkripata i obrazaca ponašanja ne može se demonstrirati namjera Hrvatske da se uništi zaštićena skupina Srba u SAO Krajini u cijelosti i potpuno. (…) Genocid pretpostavlja namjeru da se u cijelosti uništi jedna skupina, a ne samo želju da se skupina izbaci s određenog teritorija. Iz obrazaca ponašanja hrvatskih vlasti prije, tijekom i nakon operacije Oluja ne može se to zaključiti’.

Zbog navođenja ovog citata danas se ne može zaglaviti u zatvoru, ali ako Turudić i Karamarko ostvare svoje najave, to bi se moglo događati jer bi se i citiranjem presuda domaćih i međunarodnih sudova poricala Turudić-Karamarkova priroda Domovinskog rata.

1/1