>

novosti logo

Politika / Balkan Politika / Balkan

I Srbija bi da mu sudi

Teško da bi izručenje Dragana Vasiljkovića izazvalo uznemirenje javnosti u Srbiji. Zvijezda čovjeka koji je bio u medijima uzdizan u nebesa i proglašavan ‘duhom koji hoda’ i čovjekom čija je pojava prerasla u ‘mit kakav srpski narod odavno nije imao’, odavno je potamnila

Godinama je u Srbiji sudbina Dragana VasiljkovićaKapetana Dragana ili Daniela Sneddena, kako se zove u Australiji – tek rijetka vijest, koja se svodi na informaciju o još jednoj u nizu odbijenih žalbi na odluke australskih sudova o izručenju Hrvatskoj, koja ga optužuje za ratne zločine u Kninu i na Baniji tijekom rata 1991. godine. U novogodišnjem izdanju ‘Večernjih novosti’ objavljen je ‘ekskluzivni razgovor’ s Vasiljkovićem, u kojem on kaže da ne može shvatiti ‘da ga je Srbija otpisala’. ‘Srpski politički zatvorenik u Australiji’, kako ga titulira list, poručuje da provodi svoje dane u ‘teškoj neizvjesnosti’ i dodaje: ‘Visoki zvaničnici Srbije su me ohrabrivali da izdržim robiju, da će mi pomoći. Obećali su mi to. Zato i očekujem pomoć od ministra Dačića, sa kojim sam razgovarao, od Vlade Srbije, od naše ambasade, od srpskog naroda. Da me ne pošalju u Hrvatsku, gde će me sigurno ubiti’.

Očito je to bio signal Ministarstvu pravosuđa Srbije da uputi dopis australijskim nadležnim organima, s molbom da Vasiljković ne bude izručen Hrvatskoj, te konstatacijom da su pravosudni organi Srbije spremni da preuzmu vođenje kaznenog postupka protiv njega. U dopisu kojI potpisuje ministar Nikola Selaković navodi se da Srbija strahuje da kazneni postupak koji bi se protiv Vasiljkovića vodio u Hrvatskoj ne bi bio potkrijepljen adekvatnim i održivim dokazima, kao i da je u sličnim postupcima dosad izrečeno mnogo dugotrajnih zatvorskih kazni, uz ozbiljna kršenja osnovnih ljudskih prava, te da su brojne organizacije za zaštitu ljudskih i građanskih prava evidentirali diskriminaciju sudova u Hrvatskoj u slučajevima Srba optuženih za ratne zločine. Navodi i primjer: odbijanje Velike Britanije da izruči u Hrvatskoj za ratne zločine optuženog Milana Španovića, a dodaje i da bi ekstradicija Vasiljkovića izazvala reakcije srpske zajednice u Australiji, kao i uznemirenje javnosti u Srbiji.

Ni Hrvatska koja je u EU, ni Srbija koja je još daleko od ulaska, ne mogu se pohvaliti da su osudile ‘svoje’ zločince

Možda u Australiji, ali u Srbiji teško; zvijezda Kapetana Dragana koji je početkom 90-ih bio u brojnim medijima uzdizan u nebesa i proglašavan ‘duhom koji hoda’ i čovjekom čija je pojava prerasla u ‘mit kakav srpski narod odavno nije imao’ (Mirjana Bobić-Mojsilović), odavno je potamnila, čak i iščezla. Tek su ga rijetki spominjali proteklih godina i to u kontekstu haškog suđenja Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću (pravomoćno oslobođeni), kontrolorima obavještajnih poslova i osnivačima zloglasnih ‘Crvenih beretki’ (Simatović) u ratnim vremenima.

Vasiljković u javnost dolazi u ljeto 1991. godine, kad se – krijući biografiju – pojavljuje kao vojni instruktor i kad nastaje formacija ‘Knindže’. U svim javnim istupanjima dosljedno je tvrdio da u operacijama u kojima je rukovodio u Hrvatskoj ‘nijedan grad i nijedno selo nisu bili razoreni – ili oštećeni, uostalom, nijedan ratni zarobljenik nije zlostavljan’ (u razgovoru s novinarima ‘Vremena’, 9. kolovoz 1991.; inače, upravo je taj list, istražujući s australijskim listom ‘Age Newspaper’, otkrio da je riječ o Danielu Sneddenu, ‘vlasniku’ kriminalne prošlosti u Australiji). Upravo ga za to tereti hrvatska optužnica, za razaranja i zlostavljanja ratnih zarobljenika u kninskoj tvrđavi 1991. godine. On to godinama poriče, te navodi da je u vrijeme ‘kostajničke operacije’ dobio izvještaj iz Dvora na Uni o masakru u selu Struga. Smjesta je, tvrdio je, otišao tamo i pohapsio 15 osumnjičenih, ali je njih kasnije na slobodu pustio Mile Martić i cijeli je slučaj zaboravljen; svejedno, sve vrijeme koje je bio u Srbiji protiv Martića nije rekao niti jednu jedinu lošu riječ.

Valja se prisjetiti i teksta šibenske dopisnice ‘Vjesnika’ Jadranke Klisović ‘Tajna kninske tvrđave’ (15. kolovoz 1991.) o potresnim pričama zarobljenih pripadnika ZNG-a u kninskoj tvrđavi i staroj gradskoj bolnici. Ona na kraju teksta kaže: ‘Zarobljenici pamte i kapetana Dragana za kojeg kažu da je posebno uživao gledajući video-kasete o vijetnamskom ratu. Za njega pronalaze lijepe riječi, jer ih u njegovom prisustvu nitko nije smio tući, a nekoliko puta ih je čak ponudio pivom i cigaretama’.

Na sudu ostaje da ustanovi istinu – kojem god – ali bilo bi vrijeme da se napokon okonča osmogodišnja trakavica izručenja ili neizručenja, pogotovo zato što je Vasiljković veći dio od tih osam godina proveo u pritvoru. Sam je, doduše, kriv zato što je pušten na slobodu, pa je potom jedno vrijeme bio u bijegu. Hrvatska reakcija na molbu Srbije da joj se prepusti suđenje je, u priličnoj izvjesnosti da će Vasiljković biti izručen Hrvatskoj, bila – čini se – prilično prejaka i ucjenjivačka. Srbija sigurno nije u poziciji da procjenjuje hrvatsko pravosuđe, već je situacija upravo obrnuta, izjavio je pomoćnik hrvatskog ministra pravosuđa Ivan Crnčec, ističući da je Hrvatska članica EU i da je kao takva u poziciji ocjenjivati pravosuđe u Srbiji pa tako i procese za ratne zločine. Reklo bi se: rugao se kotao loncu da je hrđav! Jer: ni Hrvatska koja je u EU, niti Srbija koja je još daleko od ulaska, ne mogu se pohvaliti da su osudile ‘svoje’ zločince, naprotiv. Vidi se to i iz pristupa obje države: oni drugi su zločinci, bilo presude ili ne, ovi ‘naši’ su ako ne heroji, onda paćenici, kao što je razvidno u Hrvatskoj sa slučajevima Darija Kordića ili Mirka Norca. Nije ni u Srbiji mnogo bolje, osim što povratak ‘haških mučenika’ ne izaziva, bar ne zvanično, euforiju, svečane dočeke i crkvene mise za spas duša, ne žrtava, dakako.

Prepoznaje se to i u slučaju Kapetana Dragana: u Srbiji su na vlasti oni koji su svojevremeno ‘šurovali’ s njim i ostalim bjelosvjetskim protuhama koje su došle braniti ‘srpstvo vaskoliko’, pa valjda zato izrazito i šute; ovaj dopis ministra Selakovića stoga je tek za unutrašnju upotrebu, da se dokaže da se o svim državljanima Srbije vodi računa, iako upravo – usprkos tome što mu nije istekao mandat – smjenjuju aktualnog tužioca za ratne zločine Vladimira Vukčevića, zbog za koji dan navršenih 65 godina života. U Hrvatskoj bi, pak, trebali povesti računa o presumpciji nevinosti i pravu na pravično suđenje, zbog toga su (kao i protiv Srbije) već ‘pale’ presude na Evropskom sudu za ljudska prava.

1/1