>

novosti logo

Kronika Kronika

Ibro, pasi travu

Čovjek zbog kojeg je Vrginmost multinacionalno naselje: Kad je Ibrahim Džebić tražio povrat kuće u Vrginmostu, bivši načelnik mu je odgovorio: ‘Idi ti malo prošeći, malo kod Alije, malo kod Miloševića’

Da bi se za neko mjesto moglo reći da je multinacionalno, potrebno je da u njemu žive pripadnici najmanje triju nacionalnosti, pa je Vrginmost bez sumnje multinacionalna sredina, jer pored Hrvata i Srba, u ovom gradiću, već 45 godina, živi Ibrahim Džebić, jedini Musliman u mjestu.

Rođen u Velikoj Kladuši, Ibrahim, ili kako ga ovdje svi naravno zovu Ibro, izučeni zidar, rano je otišao u svijet trbuhom za kruhom. Neko vrijeme radio je povremeno različite poslove u Sloveniji. No kad je saznao da u Vrginmostu, blizu njegove rodne Kladuše, trebaju radnike u Drvno industrijskom poduzeću, nije se dvoumio i u proljeće 1970. zapošljava se u DIP-u, iznajmljuje stan u centru i postaje građanin Vrginmosta.

Nakon nekoliko godina daje otkaz i zapošljava kod privatnog građevinskog poduzetnika koji je zapao u probleme i umjesto novcem, Ibrahimu platio poslove koje je obavio za njega tako da je na njega prepisao parcelu od 3 tisuće četvornih metara s gradilištem. Odmah je Ibro ocijenio da će, uz nestabilne poslove koje je jedva pronalazio, zidanje kuće biti dugo i mukotrpno, pa se odlučio na dotad u ovom kraju nezapamćen potez. Naime u Boviću je, 1975. kupio drvenu kuću i preselio je na svoju zemlju u Vrginmost.

Sada tek vidim kako je ovdje u Vrginmostu bilo lijepo živjeti prije rata. Nitko nikoga nije pitao za nacionalnost, ljudi su jedni drugima pomagali i poštovali jedni druge

- Čim sam montirao tu drvenjaru, poslovi su mi se nekako otvorili i postao sam kao zidar vrlo tražen. Posla je bilo toliko da sam morao odbijati, a bome, bilo je i novaca. Gotovo da nema mjesta na Baniji i Kordunu u kojemu neku od kuća nisam zidao ja. Nažalost, u svemu sam uživao sam, jer me je supruga, još ranih 70-ih napustila i sa sobom odvela našeg sina. Sve je to dobro išlo dok nije došla 1990. Na sve strane se šuškalo o ratu, a ja sam se prilično uplašio. Živim u Hrvatskoj, oko mene nastaje nova država, Republika Srpska krajina, Hrvati što pobjegli, što protjerani, a ja jedini Musliman usred te cijele gužve i zbrke. Još bih ja možda i pobjegao u Kladušu, ali i odatle stižu loše vijesti o ratu Muslimana protiv Srba, ali i Muslimana protiv Muslimana. Kako nisam znao koji sam ja to Musliman i kome zapravo pripadam, nisam otišao tamo već ostadoh ovdje, pa što bude, iako sam predosjećao da će u svakom slučaju biti belaja – prisjeća se Ibrahim Džebić

Jasno je da je Ibro u Vrginmostu bio itekako primijećen od ondašnjih krajinskih vlasti i jasno mu je dano do znanja da mora na neki način dokazati svoju lojalnost. Na sreću, nisu ga poslali na front već je čamio na straži čuvajući neke objekte i za to je dobivao naknadu od koje je mogao preživjeti. U jednom trenutku došla je zapovijed da ide u Bosnu na ratište. Ibro je to odbio po cijenu da ga ubiju. Rekao im je da se ne želi boriti u Bosni jer tamo ima sina i prijatelje. Nakon toga ostavili su ga na miru. Vojevao je tako, bez ispaljenoga metka, sve do 1995. Kad je započela Oluja, ponovo Ibro nije znao što da radi, da li da bježi, ili da ostane. Računao je, ako ostane, pitat će ga Hrvati što je radio za vrijeme rata, pa bi moglo biti problema. Ako pak pobjegne, ostavit će kuću koju će možda zauvijek izgubiti. Ipak, odlučio se za bježaniju i nekako se dokopao Dvora. Kad je već mislio da je izbjegao opasnost jer je trebalo još samo prijeći Unu, biva zarobljen od Hrvatske vojske. Njega i još nekolicinu zarobljenika držali su par dana u nekakvom podrumu, redovito su ih hranili i nisu ih maltretirali. Prebačen je u Sisak u nekakvo prihvatilište. U Zagrebu je imao sestru kojoj se javio, ona je došla po njega i pušten je nakon ispitivanja i provjera, na slobodu. Vratio se u Vrginmost, ali u svoju kuću nije mogao.

- Tadašnji povjerenik za Vrginmost, kasnije općinski načelnik, kojem ne želim ni ime spominjati, nije mi dozvolio da uđem u svoju kuću. Pitao sam ga zašto se ne mogu vratiti pod svoj krov, a on je, ne trepnuvši, odgovorio: ‘idi ti malo prošeći, malo kod Alije, malo kod Miloševića’. Kad sam ga upitao kako ću preživjeti i što ću jesti, doslovno je rekao – ‘imaš lišća i trave, pa pasi!’

Našao sam neki konak u Slavskom polju i tu ostao godinu i pol. Kad mi je dozlogrdilo, bez pitanja sam došao u Vrginmost i provalio u vlastitu kuću. Brzo se saznalo da sam stigao i istoga dana došlo je desetak bosanskih Hrvata koji su ovdje u međuvremenu doselili, da sruše moju kuću i da me otjeraju. Došlo je do svađe, stigla je i policija koja me odmah napala da zašto ‘tjeram Hrvate’. Pokazao sam vlasnički list i dokumente, objasnio da tu živim već više od 20 godina. Napetost je popustila, ostadoh ja u svojoj kući, a uskoro sam i dobio potrebne dokumente i napokon postao punopravni građanin Hrvatske i Vrginmosta – kaže Ibro.

Kuća je bila u jadnom stanju, opljačkana do temelja, devastirana i zapuštena. U kući preko puta Ibrahim je pronašao većinu svojih stvari i to prijavio policiji. Policija je razgovarala s useljenikom iz Bosne koji je stvari opljačkao, a Ibrahimu su rekli da će izdati nalog za povrat stvari i da se strpi. Poslije toga, nije se dogodilo ništa. Kasnije je pljačkaš preselio u Petrinju gdje živi i dan danas, a s njim su otišle i Ibrine stvari. Zatražio je Ibrahim obnovu. Nakon desetak godina uspio je dobiti nešto materijala, ali nikako dovoljno. Započeo je graditi novu, zidanu kuću, ali sve to sporo ide zbog besparice. Naime, cijelo vrijeme, od povratka do prije tri godine, Ibro nije imao nikakvih prihoda. Snalazio se kako je znao i umio odrađujući sitne zidarske poslove na području Vrginmosta i okolice. Napokon je uspio isposlovati mirovinu od 950 kuna mjesečno za minuli rad u Sloveniji i negdašnjem DIP-u.

- Sada tek vidim kako je ovdje u Vrginmostu bilo lijepo živjeti prije rata. Nitko nikoga nije pitao za nacionalnost, ljudi su jedni drugima pomagali i poštovali jedni druge. Iako sam Musliman, prihvatio sam običaje i način života Banijaca i Kordunaša. Svake godine omakne mi se da zakoljem svinjče. Bog će oprostiti, jer druga zla nisam činio – kaže Ibro.

1/1