>

novosti logo

Kultura Kultura

Ideološka oluja

Bilo bi jako dobro da ministar javno objavi barem ključne operativne točke svoje kulturne politike, a ne da se ona prepoznaje u križarskom pohodu na ideološke neistomišljenike

Dok novi ministar kulture Zlatko Hasanbegović smatra da ima jedan, ključan i fatalan politički problem, mi smo uvjereni da ga čekaju različite skupine političkih problema, i to onih koji se teško mogu ideološki nadzirati, čije je neuredno prelijevanje iz kulturnog polja u druge prostore društva nemoguće zaustaviti, kamoli kontrolirati. Zasad, međutim, on rezolutno, po dogovoru i u skladu sa širim planom vladajuće desnice, obavlja svoju funkciju.

Nema dvojbe o profilu i kondicijama kulturne politike Zlatka Hasanbegovića. Nacionalno pitanje identiteta kulture kao identiteta nacije uspostavlja se, zaključuje novi ministar, dekretom kao historijskom kopčom, pouzdanicom etnocentričnih 1990-ih. Dekret se uspostavlja ideološkom olujom. Nikakvo postupno ‘širenje područja borbe’, nikakve ‘politički korektne’ demokratske procedure, kakvi kulturnjački bakrači: fuck off performansima, peticijama i demonstracijama.

U nekoliko sporadičnih izjava koje, makar po jezgrovitoj jasnoći, odaju njegov znanstvenički habitus, ministar je dao do znanja kakav je plan rada. ‘Vrijeme je i da za hrvatsku kulturu padne Berlinski zid, pa kao što u politici postoje ‘lijevi’ i ‘desni’ koji se voljom naroda izmjenjuju na vlasti, nema razloga da kulturu monopolizira samozvana lijeva avangarda kulturnjačke klase’, rekao je ministar u razgovoru za ‘Večernji list’. Nije nam jasno jedino zašto su kulturne skupine lijevih i desnih ostale zarobljene znakovima navodnika? Jer kao prvi u novijoj povijesti kulturnog resora, ministar s pojmovima ljevice i desnice na praktičnoj i teorijskoj razini nema nikakvih dubioza.

Jasno je, također, zašto se novi ministar odmah po ulasku u radni prostor krvnički okomio na najfragilnije, najmlađe i financijski superminorno tijelo neprofitnih medija, o čijem financiranju tek od 2013. odlučuje matično Ministarstvo kulture. Neprofitni medijski sektor koji se u svega tri egzistencijalno vrlo naporne godine uzdiže na razinu društveno sve relevantnijeg i glasnijeg političkog subjekta – i koji je predstavljao artikuliran opozicijski glas interesnoj grupi Željke Markić i njezinom bračnom referendumu za koji se aktivistički zalagao i sadašnji ministar kulture – pokazao se kao najmekše mjesto za ulazak na ratni teren. Neće biti da Hasanbegović, osvjedočeno precizan i analitičan kakav jest u svome znanstvenom radu, ne zna ili ne razumije da neprofitni mediji nemaju formalno-strukturne, a posebno nemaju financijske veze s domaćim civilnim sektorom. Baš zato ministar namjerno javno konfabulira, podvodeći ideološki moment pod situaciju ridikulozne, gotovo fundamentalističke ekonomske ‘prijetnje sektoru’, gdje ‘interesno povezana manjina jednih te istih figura naše kulturne scene koja se smatra i njezinim arbitrom i glasnogovornikom svekolike, ne samo kulturne javnosti’ uzurpira prostor javnoga govora u medijima.

Naravno, brza ministrova reakcija ukidanja Stručnog povjerenstva za neprofitne medije u Ministarstvu kulture poslužila je kao pokazna vježba i najava budućih, financijski i politički svakako osjetljivijih ideoloških akcija, poput smjene rukovodstva HRT-a. Nije je loše interpretirati i u ključu radikalnijih poteza koji bi, moguće, Odjel za medije posve izmjestili iz djelokruga Ministarstva kulture jer se medijska politika, u najširim i najužim kulturnjačkim krugovima, oduvijek drži bastardnom i nepotrebnom aktivnošću tog kabineta.

U međuvremenu, pod javnom zavjesom prosvjeda različitih dijelova kulturnog ‘sektora’ za njegovu smjenu, u svega tri radna dana ministar je uspio riješiti kadrovske nedoumice. Dilemu o vodstvu Hrvatskoga povijesnog muzeja, na čiju kapitalnu vrijednost i značaj otpočetka mandata upozorava, razriješio je tako što je po isteku v.d. mandata Nataše Mataušić odmah imenovao povjesničarku Mateu Brstilo Rešetar, dosadašnju višu kustosicu tog muzeja i jasno opredijeljenu članicu kruga ministrova povjesničarsko-političkog interesa.

Tog je radnog dana ministar kulture srušio i prijedlog članova novog Upravnog odbora Zaklade Kultura nova, čime je dao raspisati novi javni poziv za odabir. Upućenijima je sigurno izvjesno, a manje upućenima nije ni važno, tko je ili gdje je sljedeća adresa Hasanbegovićeva ‘obrata u kulturi’. A princip nemilosrdnih smjena (u legalnim i legitimnim okvirima) ministru navodno otvara neslućene mogućnosti. Možda u smjeru pravih zakonodavnih oluja, rješenja zakona u kulturi koji su bili eutanazirani ili osakaćeni u svakom dosadašnjem laboratoriju loših političkih iskustava, kao kulturnih politika. Te stvari, avaj, neće biti tako glatke, medijski podatne i pompozno kratke, kao što su bile pri rješavanju kadrovskih križaljki.

Žestina Hasanbegovićeva nastupa kojim nastoji naglasiti smjelost u provedbi drugačijih procesa domaće kulturne politike ionako je sukladna jedino ležernosti gramšijevskog pojma ‘lijeve hegemonije’ koji se kao pijani, prolupani pojam pojavljuje u pouzdano nemarksističkim esejima Hasanbegovićeva političkog istomišljenika, autora njegove izdavačke kuće i člana nove medijske desnice HNIP (Hrvatski novinari i publicisti) Jure Vujića. Floskula o ‘lijevoj hegemoniji medijski sveprisutne jugoslavenske elite’ kojom se papagajski obilno služi desni povjesničarsko-esejistički serkl dovodi nas, neizbježno, do osnovne poante Hasanbegovićeva kulturnopolitičkog ‘okreta’. ‘Paradoks je da se institucionalnu kulturu gura na tržište, dok bi alternativna trebala ovisiti o proračunu’, izrekao je ministar kulture temeljne postulate vlastite kulturne politike kao čistu logičku grešku, mrtav-hladan pred kamerama javne televizije, na što je domaći kulturni establišment ipak mogao stisnuti figicu u svome korisničkom džepu.

Ministar dakle u visoko etatiziranoj, klasno reprezentativnoj i visoko institucionaliziranoj kulturnoj politici, kakvu oduvijek imamo, ne želi uvažiti komplicirane estetičke i socijalne činjenice ili raznolikosti kulturne proizvodnje koje su, povrh osvjedočene tromosti institucionalnog upravljanja, opterećene neoliberalnim agendama kakve Hrvatska ima kao članica EU-a. Ministar, povrh toga, namjerno ne govori istinu jer ne samo da lijeva hegemonija nije stanovala ni ostavila ikakvog traga u Ministarstvu kulture, nego je zaštita kulturne baštine kao stožernog elementa tradicijske, identitetske kulture za koju se zalaže, uvijek tržila barem 20 posto ukupnog budžeta kulture. Ali da ne žurimo. Nismo još ni izbliza došli do pojma o ministarskoj mjeri poznavanja složene financijske i socijalne arhitektonike sistema kulturnog polja. Možemo misliti da povjesničar Hasanbegović nema blagog pojma o dinamici svakodnevnog rada te institucije: demantirati nas može njegov odabir ključnih suradnika, na koji čekamo. Naposljetku, bilo bi jako dobro da ministar javno objavi barem ključne operativne točke svoje kulturne politike, a ne da se ona prepoznaje u križarskom pohodu na ideološke neistomišljenike.

1/1