Leđima okrenuta prema tranzicijskoj ekonomiji i instalaciji kapitalizma, većina naše književne scene bavila se lakšim i vidljivijim temama dnevne politike kao spektakularnijem, pa i afektivnijem sloju tranzicijske zbilje. Imali smo afirmaciju mita o hrvatskoj tranzicijskoj književnosti kao "razornoj kritici društva" i "kritičkom realizmu", dok se istodobno bavila pitanjima "što je muškarac bez brkova" i "što svaka žena triba znat o onim stvarima"