Redatelja Igora Vuka Torbicu bije glas da je jedan od najtalentiranijih mladih kazališnih autora na ovim prostorima. Nakon hvaljenih i nagrađivanih predstava ‘Hinkemann’ u Zagrebačkom kazalištu mladih, ‘Razbijeni vrč’ u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu i ‘Priča iz bečke šume’ u Gavelli, na redu je orijaški ‘Tit Andronik’ ponovno u ZKM-u. Razgovaramo o ovoj predstavi u kontekstu današnjeg vremena, o pipanjima u mraku, u teatru i životu, o terorizmu, Aleksandru Vučiću i vedrom pogledu na svijet.

Nakon duge povijesti kolonizacije, zemlje eu-a htjele su to zatvoriti kako knjigu, ne prihvaćajući odgovornost u kojim smo kondicijama ostavili kolonizirane narode. Ta igra ‘puj pike, ne važi’ sada je došla na naplatu

Zašto radite najkrvaviju Shakespeareovu dramu i zašto ‘Tit Andronik’ baš danas?

Izabrao sam ‘Tita Andronika’ jer taj komad dobro oslikava početak Shakespeareovog opusa i čitavu putanju kojom se on kasnije kretao. To je tzv. otvoreni komad u kojem ima dosta autorovih nedosljednosti, za razliku od njegovih drugih, čvrsto skrojenih drama. Ovaj komad je ustvari neki kroki Shakespeareovog talenta koji će tek kasnije nabujati i u njemu su, kao u slikama dobrih majstora, nezavršeni potezi koji obećavaju sve druge drame, od ‘Macbetha’ do ‘Kralja Leara’ i ‘Hamleta’. Volim tekstove koji su non finito, kao tehnike koje su koristili Michelangelo i Donatello, ostavljajući svoje radove napola gotove, pa tako i naša predstava počinje kao neka vrsta skice. 

Proizvodnja neprijatelja

Zašto vam je važna nedovršenost tog komada?

Danas smo u vremenu koje je nejasno i ne znamo sagledati ni ono što je iza nas ni ono što je ispred nas. Zato mi je bila jako uzbudljiva ta ideja nepoantiranja bilo čega u predstavi, jer osjećanje civilizacijske nedovršenosti prebiva u mnogima od nas. Bojim se sutrašnjeg svijeta i ne znam što da mislim o ovom svijetu do sada. U ‘Titu Androniku’ stalno se vraćam ne onome što je Shakespeare napisao, nego onome što nije mogao ili nije smio napisati zbog naloga vremena ili prirode politike koja je tada vladala. U predstavi postoji dominantna podjela, Rimljani i Goti, ali postoji i izrazito znakovita figura Maura, lica bez jasne historije i nekoga tko govori dovoljno važnih stvari da se može dovesti u odnos s današnjim narodima koji bi mogli biti obilježeni kao moderni ‘Mauri’.

Koliko se zapravo današnja stvarnost vidi iz vašeg ‘Tita Andronika’?

Ne postoji jednostavan odgovor na to pitanje. Radi se o buđenju aluzija: kada u predstavi kažemo ‘Rim’, pitanje je je li to Rim iz onog vremena ili je to neko novo carstvo. Ako će se željeti u ovoj predstavi pronaći naše vrijeme – a ja ne želim nasilno raditi bilo kakve ‘aktualizacije’ – pomoću simbola možemo vidjeti kako se ova priča dovodi u vezu s našim danima, ispitujući korijene modernog zla. Onog zla na koje do neke mjere zatvaramo oči ili zla koje je izgubilo boju krvi, za koje se s čuđenjem pitamo otkuda ono tu, ne imajući kritički stav da je to zlo posljedica naših akcija i vladanja.

Vašeg hvaljenog ‘Hinkemanna’ mnogi smatraju antiratnom predstavom. Kakva će biti ova?

Ne nudim nikakva rješenja, naročito ne ona koja u sebi imaju jednak koktel zla koji ima i sam problem kojim se predstava bavi. Na meni je da otvorim pitanja i otkrijem prirodu fenomena za kojom na pozornici tragamo. Za sebe mogu reći da sam pacifist i da ne pozivam ljude u hajke i ratove, ali mislim da je jako bitno razumijevanje problema, a ne brza i laka rješenja. Zanima me sveprisutna kompleksnost i proturječnost stvari i pojava, isto kao što me nerviraju okoštale vrijednosti koje danas više nemaju stvarnu težinu. Došlo je vrijeme da takve kategorije do kraja dovedemo u pitanje i da se zapitamo što možemo naučiti s rubnih stajališta.

Što bi bilo rubno stajalište kada je u pitanju vaša nova predstava?

Rubno stajalište je recimo da rat osmotrimo u paradoksu da on, nažalost, postoji i u doba tehnološkog napretka, ali i da se zapitamo gdje i kada zapravo on počinje, izbjegavajući ustaljeno pravilo po kojem je netko ‘ispalio prvi metak’. Predstava ‘Tit Andronik’ govori o nasilju, o njegovoj prirodi, o mjestu gdje se ono rađa, ali i o mjestu koje mi odabiremo za početak nasilja, ne uzimajući u obzir gdje sve leže centri koji uzrokuju nasilje.

Kako se zove nerv kojim umjetnik reagira na stvarnost?

Meni je stvarnost vrlo rano postala neizdrživo dosadna, a s druge strane pun sam fobija od te iste stvarnosti. Svoju stvarnost zaista sam našao u teatru i za mene je ono što proživljavam na probama i na igranjima predstava zaista veće od stvarnosti. Danas je stvarnost toliko proturječna da nitko na primjer ne uzima u obzir koliko je zapravo teško napraviti dobru predstavu.

Zašto je tome tako?

Preopterećeni smo, ne toliko informacijama koliko nemogućnošću jasnog pogleda na fenomen i u toj kakofoniji svega shvaćaš da jasan i određen stav više nije vrijednost kojom možemo razumijevati stvari. Na primjer, politika više nije odgovor na problem. Ona je pogrešna dioptrija, koja vam sigurno ne nudi bistru sliku onoga što je vaš predmet promatranja. Generalno, danas je čovjek okrenut sam protiv sebe u tolikoj mjeri da koliki god napredak činio, toliko napreduje i prema svom samouništenju. To ne znači da cijelo vrijeme živim u strahu, već da ne mogu na jednostavan način gledati na ljude, iz lijeve ili desne opcije, lakog izbora i konkretnih podjela. Skeptično gledam i na samoga sebe.

Više puta ste govorili kako smo već oguglali na takvu stvarnost. Koliko vas to frustrira?

Prestali smo reagirati na nasilje, to je ono što frustrira. Ranije, dok sam odrastao, sjećam se da se uz svaki čin terorizma vezivala i neka poruka ili apel ‘to smo učinili zato i zato’ i sjećam se da je to u meni stvaralo neku vrstu jasne podjele u kojoj sam se barem mogao odrediti. Onda je floskula ‘s teroristima se ne pregovara’ narasla do takvih razmjera da danas imate osjećaj nasilja bez identiteta i uzroka. Danas ne postoji ‘zašto’ koje ide uz terorizam, nego je to apstraktna činjenica o grupi pomahnitalih ljudi koji naprosto žele ono što i rade – ubijati ljude. Radi se o tome da su pravi uzroci i motivi terorizma sklonjeni iz medija, u kojima se ne želi ulaziti u analizu tog problema. Ne želim vjerovati da onaj koji je sjeo za volan kamiona i pobio stotinu ljudi u Barceloni ili Cannesu to radi tek tako i da je njegov odgovor na pitanje zašto samo – zato. Tim izmicanjem ispod nogu razumijevanja motiva današnjeg terorizma radimo duplo obesmišljavanje vremena u kojem živimo, činimo menticid i instrumentaliziramo strah.

Što dakle mislite o modernom terorizmu u pejzažu u kojem stvari nisu dovoljno jasne?

Zanimljiva mi je ta evropocentrična hipokrizija u kojoj se s jedne strane stavljaju zastave na pola koplja kada su ubijeni ljudi iz Evropske unije, a s druge sklanjaju slike žrtava i informacije o tome što se zapravo dešava na Bliskom istoku. Stječem dojam da smo dobili idealnog neprijatelja: onog drugog koji nas drži zajedno – zajednicu naroda koju zovemo Evropskom unijom. Jer ako ne dijelimo iste ideje i vrijednosti i ako nema osjećanja zajedničkog identiteta svih koji stoje pod jednom zastavom, onda je naše vezivno tkivo onaj drugi, neprijatelj koji je apstraktan i mutan. Pitam se jesmo li tog neprijatelja sami proizveli.

U čemu leži odgovornost Evrope i modernog svijeta u vezi današnjih globalnih napetosti?

Radi se o tome da su zemlje EU-a nakon duge povijesti kolonizacije, kada su došle do koliko-toliko idealnog stupnja razvoja i standarda, htjele tu povijest kao knjigu zatvoriti, ne prihvaćajući odgovornost u kojim smo kondicijama ostavili kolonizirane narode nad kojima smo vladali. Ta igra ‘puj pike, ne važi’ i ‘sada počinju civilizacija i ljudska prava’, nakon što smo toliko godina ugnjetavali razne narode, sada je došla na naplatu. Ima još nešto što mi smeta i to konkretno u svijetu umjetnosti Zapada. Umjetnici kao da vjeruju da su iskupili i sami sebe i svoje ‘mecene’ onda kada redove ljudi koji pred ratom bježe ka Evropi prikazuju kao isključivo plahe žrtve. Takva hipokrizija kao da po drugi put oduzima dostojanstvo migrantima. Želimo li zaista shvatiti jedni druge, moramo se pojmiti u punoj kompleksnosti naših kultura. Ako hoćete i tako, da, prava umjetnička hrabrost bila bi razumjeti i sam terorizam.

Moj jezik je kazalište

Kako putem teatra izgleda dijalog s mutnom i nejasnom stvarnošću?

Taj dijalog je težak jer je pitanje s koje podloge i iz kojeg referentnog sistema vrijednosti započinje komunikacija s publikom. Razni teoretičari teatra su govorili kako kazališni žanr može postojati samo onda kada je jasan i čvrst društveni sistem svijeta koji podvrgavamo analizi. Danas više nemamo čvrst i monolitan sistem, u globalnom jednako kao i u lokalnom prostoru, dok ljudi trče za lakim odgovorima i jednostavnim pogledima na okolinu. U tom smislu, u svojim predstavama idem drugim putem, ne znanim žanrom i doktrinama, nego svojim napipavanjem u mraku.

Kakav je vaš teatarski stil?

Pokušavam recimo ne učiniti Shakespeareu ono što mu je Hollywood učinio: ne obučem svoje glumce u crno i kažem da je ovo mračna drama. Danas živimo puno različitih ideja i u istom trenutku živimo u različitim, ali paralelnim vremenima koja koegzistiraju i ja ih na sceni nastojim pomiriti. Tako svaka scena mora u sebi otvoriti nove ideje i aluzije koje nas vezuju uz ovaj trenutak. Želim da sva ta vremena postoje u mojim predstavama, da se nađu u dijalogu i to se postiže vaganjem elemenata, što je postupak koji vas može odvesti i u slijepu ulicu. Ali kada bih krenuo drugim putem, u jasan žanrovski okvir, tada bih prestao da se igram. Zato znam da pojedini dijelovi predstave neće biti jasni određenom broju ljudi, ali ne mislim da je apsolutna jasnoća nužna. Neke stvari u teatru djeluju iracionalno.

Kako je danas moguće probiti se do gledalaca koji su već uvelike postali zarobljenici svih mogućih atrakcija?

Moj jezik je kazalište. Gledati nešto u teatru jače je od bilo koje riječi koju mogu izgovoriti. Ako imam za reći nešto što stane u jednu rečenicu, onda nemam razloga baviti se teatrom. Teatar iznenađuje i mene samoga. To je moj dijalog sa samim sobom, onda kada na probama otkrivam nešto što je izvan moga vokabulara, nešto što nisam mogao izgovoriti, nego sam to mogao samo stvoriti, tu ispred sebe i naočigled glumaca i drugih suradnika. Ako ta predstava zaista ostvari ono što želim, ako se dobro postave temelji i ako bude dobro odigrano to vaganje ideja i pojmova, tada teatar sigurno drugačije djeluje na ljudsku svijest od pukih riječi. Teatar nas ostavlja zatečenima u prizivanju znanja za koje smo mislili da ga ne posjedujemo ili slama zaleđeno more naših misli.

Koliko ste optimistični kada je današnji svijet u pitanju?

Mislim da apsolutno ima nade. Ovaj krizni trenutak nas plaši samo zato jer je čovjek smrtno biće i svjestan je svoje smrtnosti i zato on priziva najgore u nama. Sam strah je plemenit za čovjeka i on u njemu može pronaći najbolja rješenja. Ova špilja u kojoj napipavamo sutrašnjicu može nas, doduše, odvesti još dublje, ali i do izlaza iz nje. Radi se o tome da naš instrumentarij za razumijevanje stvarnosti više ne vrijedi i ne može odgovoriti na nove izazove pred nama.

Jednom ste rekli da ne biste radili predstavu o predsjedničkim izborima u Srbiji. Biste li radili predstavu o beogradskim izborima koji su nedavno održani?

Moj odgovor je i dalje ne, zato što je to što se tamo događa dosadno, što ne znači da ta situacija nije opasna. Ta politika je krajnje jednostavna i, rekoh, dosadna jer je posljedica neke vrste javnog teatra. Samu tu situaciju gledam s više optimizma nego mnogi drugi ljudi: meni je jasno da je ovo početak Vučićevog pada jer mislim da je akumulacija moći koju je taj čovjek trenutno ostvario od one vrste koja se polako urušava u samu sebe. Zato ne mislim da bi se građani trebali hvatati za glavu, naročito ne mladi ljudi, na primjer u inicijativi Ne davimo Beograd; ako su pošteni i ako vjeruju u ono što rade, onda je njihova borba u fazi cvjetanja. Još nešto: mi počinjemo ‘Tita Andronika’ s nekom vrstom političkih izbora, ali ono što mene zanima je priroda čovjeka, a ne konkretni politički igrokaz.

Kako će završiti ‘Tit Andronik’?

Završit će u našem današnjem trenutku i u nekoj vrsti osvjetljavanja naše odgovornosti.