>

novosti logo

Igre bankarske gladi

Ako neće državu, koga će sada kreditirati banke? Glavni cilj će im i dalje biti građani, kojima naplaćuju najviše kamate u Europi i s kojima igraju nepredvidive tečajne i slične igre

Banke ubuduće neće kreditirati državu, objavljeno je ovih dana. Ali koga hoće? Da neće, nije iznenađenje ni za koga. U toku je otvoreni rat banaka i države u kojem se koriste sva sredstva, od opstrukcije propisa do pritisaka iz inozemstva, u što se nedavno javno uključio čak i jedan austrijski ministar. Razlog je udarac koji je nedavno država zadala bankama, osujetivši neke njihove špekulacije s deviznom klauzulom u švicarskim francima, zbog čega navodno gube 4,5 milijardi kuna. Taj gubitak je zapravo novac što su ga planirale zaraditi na špekulacijama koje je država ocijenila nelegalnim. Ali sve je prolazno, osim banaka i njihovog interesa, pa one vjeruju da samo treba pričekati neku novu vladu, nekog novog ministra, odnosno povratak na staru politiku.

Ako dakle neće državu, koga će sada kreditirati banke? Opet je jednostavnije odgovoriti koga neće. Neće razvojne projekte, opravdavajući se da takvih nema, ni bilo koji oblik proizvodnje, što je za njih previše rizično. Nema kolaterale, odnosno imovine na kojoj se mogu naplatiti ovrhom. Glavni cilj će im i dalje biti građani, kojima naplaćuju najviše kamate u Europi i s kojima igraju nepredvidive tečajne i slične igre. Do čega je sve to dovelo pokazuje televizijska reklama jedne banke, u kojoj neka obitelj pada u kolektivni delirij od sreće jer im je rata kredita ostala ista. Apsurd? Ne, realnost. Kad banke tako govore same o sebi, što da kažu njihove žrtve?

Uloga banaka u Hrvatskoj još je bolje osvijetljena u aktualnim pregovorima oko sastavljanja nove vlade. HDZ-ov ekonomski ekspert, dr. Đuro Njavro, piše kako je u rizičnim vremenima u kakvima živimo potrebno da ‘Hrvatska dovede u red svoju trgovinsku bilancu i zaustavi rast svojih dugovanja u inozemstvu’. Pritom je posebno važna poljoprivreda, gdje ‘deficit u prehrani pokazuje do koje mjere ostajemo zemljom neiskorištenih mogućnosti i mrtvih kapitala rada i zemljišta, što nas postupno izlaže sve većim rizicima’. Nakon nabrajanja slabosti agrara, on dalje kaže: ‘No u svemu je možda ipak najvažnije pitanje financiranja kako obrtnih sredstava tako i prijeko potrebnih investicija seljačkih obiteljskih gospodarstava.’ A kako da se to riješi? ‘U našim specifičnim uvjetima, zbog značajnog vremenskog zaostatka i običajnih naplavina starog režima, jedino je realno rješenje da država iskoristi svoje većinsko vlasništvo Hrvatske poštanske banke (HPB), s njenom jedinstvenom mrežom po cijeloj zemlji, i da tu banku usmjeri da preraste u poljoprivrednu banku.’ I konačno, upozorava dr. Njavro, sretna je okolnost da su se tu poklopili programi Mosta i HDZ-a.

Ako zanemarimo ritualno optuživanje starog režima (nakon punih četvrt stoljeća i usprkos tome što je u tom režimu Hrvatska bila veliki izvoznik a ne uvoznik hrane), ostaje činjenica da se rješenje vidi u jedinoj većoj banci koja je ostala u hrvatskom vlasništvu. Dr. Njavro, doduše, suprotno vladajućoj neoliberalnoj teoriji i praksi, naglašava državno vlasništvo, ali očito je važnije da je banka u domaćim rukama. Uoči početka sadašnje krize, u jesen godine 2007., neki su strani ekonomisti upozoravali tranzicijske zemlje, među njima poimence i Hrvatsku, na opasnost prodaje svih banaka strancima. Kad nastupe nevolje, tvrdili su oni, žrtvovat će se podružnice kako bi se spasile centrale. A te podružnice su, zapravo, skoro sve hrvatske banke. To se, srećom, nije dogodilo, ali je pojačan drugi, također poguban proces. Podružnice su služile za izvlačenje novca, kojim je sanirano poslovanje centrala. Tako su banke produbile krizu i dodatno gušile hrvatsko gospodarstvo. Koliko puta smo slušali lamentiranje hrvatskih privrednika kako ne mogu konkurirati strancima koji plaćaju tri puta manju kamatu na novac za financiranje proizvodnje. Koliko je novca tako izvučeno iz Hrvatske? Neki su ekonomisti izračunali da je nakon rasprodaje banaka samo neopravdana razlika u visini kamata dosegnula nekih 14 milijardi eura.

Usput rečeno, tu se pokazalo koliku su grešku napravili Slovenci svojim nepoštenim tretmanom hrvatskih štediša. Ljudi su vjerovali da su Slovenci pouzdaniji i poslovniji od drugih, ali oni su se ponijeli kao zadnji balkanski lovci u mutnom. Da nisu, da su ostali na razini svog dotadašnjeg ugleda, bili bi prva strana banka u Hrvatskoj čiji bi im štediše posebno honorirali fer odnos u teškim trenucima. Da su štediše u Hrvatskoj tretirali isto kao i one u Sloveniji, dopao bi im lavlji dio kolača koji kod nas kusaju strane banke. Kad su to shvatili, bilo je kasno. Bivši guverner Hrvatske narodne banke, dr. Željko Rohatinski, nije im više dozvolio povratak na hrvatsko tržište. Tako su za kilu mesa zaklali vola. Ali valjda nitko ne može iz vlastite kože.

Aktualni rat banaka s hrvatskom vladom konačno je otvorio Pandorinu kutiju. Iz nje nisu izletjeli samo krediti u švicarcima, već cijeli koncept bankarstva koje se umjesto kreditiranjem razvoja i proizvodnje pretežno bavi špekulacijama i zajmovima građanima, kako bi oni mogli kupovati uvoznu robu. U vrijeme raspada Jugoslavije hrvatski su nacionalisti koristili krilaticu ‘Hrvatska lisnica u hrvatskom džepu!’ Apsurd je bio da su godine socijalističke Jugoslavije bile jedino razdoblje u kojem je ta lisnica, dakle banke, bila u hrvatskim rukama. Sada ponovno, kao u prethodnim vremenima, s njom raspolažu gazde u Milanu ili Beču i koriste štednju hrvatskih građana, koja se u njima nalazi, za svoje ciljeve. A ta štednja, dakle nacionalna štednja, jedini je pravi financijski potencijal zemlje. Sav razvoj ovisi o njoj. Strana ulaganja mogu imati važnu ulogu, posebno u prijenosu tehnologije, ali ipak, kao i svugdje u svijetu, samo marginalnu. Da bi se razvijala, zemlja mora raspolagati vlastitim kapitalom i dobiti. Na kraju, sve se vraća i sve se plaća.

Na brisanom prostoru na kojem se našla Hrvatska se mora pitati može li dalje s takvim bankarstvom. Može li pokrenuti proizvodnju i izvoz bez podrške banaka gospodarstvu? Svi oni koji sada gledaju u HPB kao u posljednji svjetionik domaćih interesa odgovaraju negativno. Pa i Most ili HDZ na čiji se program poziva dr. Đuro Njavro. Kud su nestale sve zakletve u liberalno i otvoreno bankarsko tržište, kao i objašnjenja da će strane banke donijeti u Hrvatsku konkurenciju, koja će srušiti kamate i potaknuti razvoj? I da su u Europskoj uniji svi jednaki, pa ne mogu postojati jedne kamate u Berlinu, a druge u Zagrebu? Kako bi se vidjela istina, ne treba ići do Berlina. Dovoljan je Graz ili čak Leibnitz.

1/1