Kakva je priroda vlasti u Hrvatskoj, imamo li posla s autoritarnim neoliberalizmom, klerikalnom državom, radikalnim konzervativizmom ili čak s nekim oblikom iliberalizma? Na to pitanje nije lako jednoznačno odgovoriti i zato ćemo pribjeći usporedbi s donekle sličnim državama. A to su Mađarska, Poljska, pa i Slovenija.

Razlika koja se primjećuje na prvi pogled jest da jedino Hrvatska, uz male prekide, ima kontinuitet vladavine jedne stranke od više od 30 godina. Toliko smo, naime, pod HDZ-om, dok su usporedive zemlje ne samo mijenjale stranke na vlasti, već dosta radikalno mijenjale i politiku. Današnji HDZ osuvremenjena je verzija onoga iz vremena Franje Tuđmana, pa uz sve "liberalizacije" inzistira više na kontinuitetu nego na diskontinuitetu s tim vremenom. To se odnosi prije svega na mitologiju "stvaranja Hrvatske", odnos spram tzv. Domovinskog rata, ali i s time povezanu društvenu strukturu, beneficije za branitelje i njihove potomke itd. Drugo je pitanje da li je Tuđmanov koncept stvaranja 200 bogatih obitelji koje bi vladale privredom ove zemlje uspio. Točnije, da li je on uspio onako kako su ga Tuđman i njegovi "teoretičari" zamislili? Ili je stvaranje koherentnog vladajućeg bloka, koji bi činila i domaća buržoazija, zakazalo? Da li je Ivica Todorić bio posljednji HDZ-ov tajkun? Pa je nakon njega domaću buržoaziju zamijenila domaća birokracija, koja ne može sama produktivno proizvoditi, već je pod velikim utjecajem one strane, međunarodne?

Ono što je zajedničko naoko suprotstavljenim politikama liberalizma i iliberalizma jest širi okvir autoritarnog neoliberalnog kapitalizma. Jer liberalizam je u svom klasičnom obliku podlegao neoliberalnoj mutaciji još odavno

Kako bilo, izraz iliberalna politika smislio je mađarski predsjednik Viktor Orbán, opisavši je na sljedeći način: "Važnija od privredne konkurencije je utrka kako smisliti državu koja će biti najsposobnija da povede naciju do uspjeha... Nova država, koju uspostavljamo je iliberalna država, neliberalna država. To je državna organizacija koja proizlazi iz nacionalnih interesa." Ako to ne bi potpisao, nije li Tuđman u svojoj političkoj praksi činio to isto? No, tada tog izraza nije bilo. Ono što je zajedničko naoko suprotstavljenim politikama liberalizma i iliberalizma jest širi okvir autoritarnog neoliberalnog kapitalizma. Jer liberalizam je u svom klasičnom obliku podlegao neoliberalnoj mutaciji još odavno i to najprije u centrima kapitalske moći (Reagan i Thatcher).

No o iliberalizmu danas govorimo samo na periferiji EU-a, pa je on onda valjda neki originalno periferni izum. A kakva je politika Mađarske i Poljske vlade, kako iliberalizam štiti nacionalne interese? Pa tako što povećava iskorištavanje radnika, usprkos anti-EU političkim invektivama, služi transnacionalnom kapitalu, ali podupire i domaći kapital. On stvara nacionalnu buržoaziju, oslanjajući se u svojoj "borbi protiv EU-a" bilo na SAD, bilo na Rusiju. Ali autoritarni procesi dominiraju, bez obzira na to radi li se o katoličkoj ideologiji u Poljskoj što proizvodi brigu za obitelji s djecom ("prave Poljake"), brigu za minimalne plaće, rastuću kriminalizaciju abortusa, represivnu seksualnu politiku. U Mađarskoj minimalnim plaćama, koje su uistinu minimalne, treba dodati prisilan rad za nezaposlene, kratak rok prava za nezaposlene i kriminalizaciju beskućništva. Temu odnosa spram migranata nećemo ni otvarati.

Očito je onda da se radi o društvima duboko podijeljenih slojeva, odnosno da je iliberalna državna organizacija organizacija "nacionalnih" interesa samo u smislu vladajućih grupa u ovisnom kapitalizmu. Ipak, usprkos svojoj protunarodnoj klasnoj politici, iliberalne politike uživaju masovnu potporu i uspješno sprečavaju liberalne proteste. To ima svoje razloge. Narodu se, naime, liberalizam zgadio, npr. u verzijama šok-terapija koje su provedene 1990-ih u Mađarskoj i Poljskoj. Ne pomaže kuknjava o korupciji vladajućih, kritika u ime individualnih ljudskih prava, individualne slobode izražavanja, slobode medija, pravne države, autonomije aparata vlasti, stručnosti državnih namještenika. Istina je da ti režimi gaze sve te liberalne tekovine. No, ponovimo, liberalistička retorika je fasada za uvođenje neoliberalnih politika i u tom smislu je baš neoliberalizam prouzročio masovnu potporu iliberalizmu, koji se čini nekim odgovorom na njega. A sam neoliberalizam bio je već odgovor na krizu tzv. države blagostanja, tako da na periferiji imamo svojevrstan odgovor na odgovor. Zato nije čudno da su se prava pitanja putem pogubila. Liberalna kritika iliberalizma vodi u začarani krug, jer hoće uspostaviti stanje koje je iliberalizam i dovelo na vlast. To u širem smislu vrijedi i za naše krajeve, za fenomene poput Vučića ili Janše, koji imaju bučnu liberalnu opoziciju, ali koja je u svojim simboličkim načinima rušenja vlasti jalova. U Hrvatskoj zasad vlada tišina, usprkos svađama frakcija vladajućih u parlamentu, no masa se to ne dotiče, zanemarimo li neke radikalno desne iznimke.

Po čemu se onda domaća politika razlikuje od one npr. mađarske? Povučemo li analogiju sa slovenskim slučajem, koji je opisao Rastko Močnik, možemo zaključiti da sličnosti postoje. No bitna razlika je u tome što naše vlade podupiru kapital uopće, a ne posebno domaći. A pitanje je i da li to još mogu s obzirom na mjeru rasprodaje i uništavanja onoga što je vrijedilo prije pljačkaške privatizacije. Mi više nemamo što štititi. I banke, koje bi podupirale domaći kapital, prodali smo transnacionalnim konglomeratima. A bez domaćeg kapitala stvaranje domaće buržoazije postaje problematično. Mi ne možemo, ponavljamo, stvoriti koherentan vladajući blok, jer ne možemo stvoriti pravu domaću kapitalističku klasu. Ono što možemo i činimo jest stvaranje domaće upravljačke grupe, koja nije klasa, iako jednako vjerno služi kapitalu.

Ivica Todorić – posljednji HDZ-ov tajkun? (Foto: Robert Anić/PIXSELL)

Ako se o elementima iliberalizma u nas i može govoriti, onda je to neki okrnjeni iliberalizam u službi puzećeg neoliberalizma. Paul Stubbs i Noémi Lendvai-Bainton upotrijebili su baš taj izraz u opisu našeg slučaja u tekstu u kojem uspoređuju Mađarsku, Poljsku i Hrvatsku. Oni tvrde da je Hrvatska klijentelistički zarobljena u svojevrsnom potajnom neoliberalizmu. Prema njima, najveća razlika između ta tri slučaja jest u tome kako je u svakoj pojedinoj zemlji razmontirana socijalna država. U tome je, uz sve iznimke, najdalje otišla Mađarska. Drugačije je u Poljskoj koja ima elemente socijalne države, ali samo za "dobre Poljake", što znači za obitelji s djecom. To znači da se prava nekih skupina ne samo deklariraju, nego i stvarno štite. Hrvatska je u sredini, sa svojom politikom prema ratnim veteranima i njihovim obiteljima, pokušajima da se, na pogrešan način, razvije neka pronatalitetna politika, ali i rezanjem programa za siromašne.

Ono što ujedinjuje sva tri uspoređena slučaja su čvrsta vladavina vladajuće partije, socijalni šovinizam, blagostanje samo za izabrane i nacionalni populizam. A može li se dugo jahati na konju autoritarnog neoliberalizma, pravo je pitanje. Kratkoročno sigurno može, no što to donosi na dugi rok? Evropska birokracija i njeni liberalni zagovaratelji iliberalizmu zamjeraju da je istovremeno nedemokratičan i "suverenistički". No što bi to značilo? U demokraciji je suveren narod organiziran u državu. Iliberalizmu, dakle, istovremeno zamjeraju što je demokratičan i nedemokratičan. A proturječje u kritici, piše Močnik, upućuje na proturječje u stajalištu kritičara. Jer nije li evropska birokracija, taj vodeći kritičar "suverenizma", jedan u biti nedemokratski aparat, koji svojim liberalnim izvođačima u podređenim zemljama omogućava nedemokratsko djelovanje? Močnik piše: "Spor između evropske birokracije, koja ostvaruje interese središnjeg imperijalizma i lokalnih birokracija, koje osiguravaju samo mogućnost vladavine kapitala na rubu, u ideološkom pravnom obliku izražava objektivno proturječje između središta i ruba, koje je konstitutivno za kapitalistički sistem i zato ga nije moguće otpraviti, a da ne otpravimo kapitalizam."

Birokracije evropskog središta žele da u ovisnim državama vladaju političke birokracije, čije bi se razne frakcije u izbornom ritmu izmjenjivale na vlasti i mehanizmom stranačkog parlamentarizma držale narode u pokornosti. Dakle, središnje birokracije od rubnih zahtijevaju da se i rub ponaša po njihovom uzoru, što nije moguće. Zato što su na rubu oštrija proturječja i klasna borba je oštrija, a posebno zato što društvo ne "lijepi" jedinstven blok vladajućih grupa. Sve to mi nemamo. Jer mi nemamo domaći kapital, domaću buržoaziju, privrednu, političku i kulturnu birokraciju s potporom srednje klase. Iliberalna politika pokušava baš to: stvoriti takav domaći blok time što će država pomagati domaći kapital, baš kao i transnacionalni. Da li je i to ostvarivo na duži rok? Ako ništa koncept se doima čišći od ovog našeg krnjeg iliberalizma.

Ali što kada je domaći kapital podizvođač transnacionalnog kapitala? Tada je ovdašnji kapitalizam, domaći i transnacionalni, ovisan o svjetskim procesima koje ne može kontrolirati, privredno je slab i politički nestabilan. Tko onda u nas stvarno vlada? Nismo li mi postali, kako kaže Boris Buden, "društvo za drugo društvo"?

Ukratko, što se više trudimo postati poput centra, što se više ovisna društva uključuju u svjetski kapitalizam, to se više iznutra raskrajaju. Zato u nas država mora biti "jaka" i pokušati obavljati "pijemontsku funkciju". O tome je pisao marksistički teoretičar Antonio Gramsci na primjeru njemu suvremene Italije. Talijanska buržoazija bila je preslaba i razdrobljena da bi izvela nacionalnu buržoasku revoluciju. Zato je nju morala izvesti pijemontska monarhija. Nije li i u nas najprije "stvorena država", a onda je Franjo Tuđman, po svemu izgleda neuspješno, tražio svojih 200 bogatih obitelji od kojih će stvoriti domaću buržoaziju? Tko je onda izveo kapitalističku kontrarevoluciju u nas? Pa državna birokracija. Zato svi pokušaji stvaranja domaćeg vladajućeg bloka u nas završavaju tako da vladajuća birokracija prisvaja dio viška vrijednosti, ali na neproduktivan način.

Gdje se otvara manevarski prostor s obzirom na to da nemamo svoju privredu? U snižavanju poreza najbogatijima, poreznom poticanju špekulacija i prijenosu javnog novca privatnicima. Privatizirati se pokušavaju, dijelom i uspješno, sve javne usluge. Od školstva i zdravstva do osiguranja i mirovinskih sustava. Povremene velike investicije, pa i one iz evropskih fondova, država preusmjerava na privatnike. Tako nastaje "lumpenburžoazija" koja poduzetništvo povezuje s mafijom, prevarom i kriminalnim podzemljem. Otuda proizvodnja "skandala" sada već na dnevnoj bazi.

Trajne učinke može proizvesti samo funkcioniranje onih na visokim položajima u državnoj administraciji, vodećim mjestima u represivnim i ideološkim aparatima te u državnim poduzećima. Zato što tom vladajućem bloku fali domaći kapital i internacionalna buržoazija, to nije pravi iliberalni blok, ali mu je nešto slično. Povijesni se potencijal liberalne frakcije, smještanjem na neokolonijalni rub evropskog imperijalizma, iscrpio. Ona može još samo parazitirati na narodnom nezadovoljstvu i na svakim izborima izlaziti s novim strankama koje će obećavati ono što u rubnom kapitalizmu nije moguće ispuniti. Izlaz nije u jalovim borbama iliberalnih i liberalnih frakcija, nego u nastanku prave ljevice, koja bi ponudila izlaz iz ovakvog kapitalizma. Ili riječima Samira Amina: "Ne treba nam izlaz iz krize kapitalizma, već izlaz iz kapitalizma u krizi."