S tugom javljamo da je preminuo naš član i jedan od vodećih književnih kritičara Dario Grgić, tužnu vijest objavilo je u srijedu Hrvatsko društvo pisaca. Grgić je bio stalni književni kritičar Jutarnjeg lista i niza drugih medija, HTV-ove emisije "Knjiga ili život" te na III. Programu Hrvatskog radija. Od 2014. do 2016. za Novosti je pisao muzičku kritiku i radio zapažene intervju.
Nakon završetka gimnazije u rodnom Osijeku, studirao je komparativnu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Tekstove je objavljivao i u časopisima Književna revija, Kolo, Kvadrat, Libra Libera, Nacional, Poezija, Politika (Beograd), Modernim vremenima, Radiju 101, a u Glasu Slavonije godinama je uz književne kritike i razgovore objavljivao glazbene recenzije te prikaze strip izdanja. Osim toga zaslužan je za cijelu seriju književnih tribina koje je organizirao u Osijeku.
Radio je kao urednik u izdavačkoj kući Eos, a pri udruzi DPMK (Društvo za promicanje književnosti na novim medijima) uredio je više knjiga. Bio je dugogodišnji član uredništva Zareza i predsjednik osječko-baranjskog ogranka HDP-a. Za svoj rad dobio je nagradu "Julije Benešić" Društva hrvatskih književnika za kritiku 2005. godine. Autor je knjige eseja "Romantika je roba iz uvoza" (Ljevak, 2013), u kojoj je, kako piše Dalibor Šimpraga u Jutarnjem listu, demonstrirao svoju tehniku neprekidnog prožimanja esejističkog, filozofskog i pripovjednog.
"Esej je neka vrsta sparinga. Navedete nečiju misao i onda je isprobavate. Kauč je u međuvremenu zamijenio strunjaču, i danas svi pišu nešto drugo. Tekstovi koje sam pisao bave se stvarima o kojima sam razmišljao toga dana. Ozbiljnost i dugoročni planovi se zaista isključuju. Nemoguće je biti ozbiljan i dugoročan“, rekao je Grgić u jednom intervjuu.
"Bio je apartna pojava, samostalni strijelac koji se kreće kroz (pra)šume novih izdanja koja su toliko brojna i na prvi pogled slična da je u novim okolnostima tržišta, kad knjige više ne moraju imati službene recenzente a jedini je izvor informacije o njima emfatični blurb, Dario Grgić u toj sveprisutnoj buci noviteta bio jedan od malobrojnih koji su bili u stanju odvojiti proso od maka. Nije bio interesno vezan s drugim autorima ili izdavačima, što ga je, to je moj dojam, koštalo vidljivosti: trebalo je proći dugo dok se nije afirmirao na nacionalnoj sceni; to se naime dogodilo kad je već prebacio 40-u, u dobi kad bi mnogi drugi kritičari već našli komotnije i lukrativnije profesije, kao urednici, profesori na fakultetu ili 'književni funkcioneri'. Sam je, u jednom razgovoru, domaću kritiku opisao kao 'konzervativnu i koristoljubivu, klanovsku': "Gotovo da bih mogao reći da smo iznimka od onog pravila po kojemu svaka književnost ima kritiku kakvu zaslužuje", citirao ga je Šimpraga.
