U drami "Oslobođenje Skoplja" desetogodišnji dječak Zoran gleda kako za vrijeme Drugog svjetskog rata bugarska policija brutalno premlaćuje i strijelja antifašiste, kako Gestapo odvodi stotine Židova na put bez povratka i kako na kraju partizani ulaze u grad. Jedna od posljednjih Zoranovih rečenica u drami glasi: "Osjetio sam da sam odjednom otkrio značenje svoga života i moje srce je stalo." Taj dramski lik je zapravo Dušan Jovanović, autor drame, sin Ljubomira Jovanovića s Kosova i majke Emilije Gebor iz Osijeka, koji će kasnije postati jedan od najznačajnijih dramskih pisaca, redatelja i kazališnih poslenika ovih prostora. Rođen 1. oktobra 1939., još kao dječak Jovanović će se s roditeljima preseliti u Ljubljanu i to će biti njegova stalna adresa prebivanja i mjesto stvaranja, ali osjećaj egzila i nepripadanja bit će stalni lajtmotiv kako Jovanovićeva života tako i njegove umjetničke poetike.
U prvo vrijeme Jovanović nije dobro znao slovenski jezik i učenici u školi zvali su ga "Bizantinac", a on je zauzvrat dva desetljeća kasnije u Ljubljani osnovao i vodio neke od najavangardnijih teatara, ne samo kod nas, nego prepoznatih i u svijetu: Študentsko aktuelno gledališče, Gledališče Pupilije Ferkeverk, Eksperimentalno gledališče "Glej", Slovensko mladinsko gledališče...
"Nacionalno opredeljenje me ne uzrujava previše. Pokušavam da radim najbolje što mogu, a pričama o nacionalnosti se ne bavim. Najbolje se osećam tamo gde su dobri glumci i gde ljudi vole da rade", izjavio je jednom Jovanović. Zajedno s Ljubišom Ristićem, Nadom Kokotović i Radom Šerbedžijom osnovao je krajem 1970-ih teatarsku družinu KPGT ("Kazalište, Pozorište, Gledališče, Teatar"), pod pokroviteljstvom Centra za kulturnu djelatnost Saveza socijalističke omladine Hrvatske – Zagreb, koja je u nas, u estetskom i društvenom smislu, bila svojevrsna prekretnica između klasičnog i modernog teatra. KPGT je vrlo brzo postao čudo neviđeno u tadašnjoj Jugoslaviji, po inovativnom stavu o funkciji teatra uopće i po upadu političke stvarnosti na pozornicu, zbog čega su se sazivali hitni partijski sastanci i donosile oštre kaznene mjere. Komadi Dušana Jovanovića, "Oslobođenje Skoplja", kao i "Karamazovi", s temom o Golom otoku, bili su svako malo zabranjivani u pojedinim jugoslavenskim republikama, pa bi se igrali u drugima, uz eksploziju svenarodnog zanimanja. Ono što se tada igralo u predstavama KPGT-a po Jovanovićevim tekstovima zaista se nije moglo čuti u parlamentu, ni vidjeti na televiziji ili pročitati u novinama. Dušan Jovanović je režirao preko stotinu predstava, napisao je 30-ak drama, nekoliko knjiga eseja i jedan roman i bio je profesor desetinama studenata režije, nazivan je zavjerenikom i provokatorom, ali najvažnije od svega – bio je umjetnik koji je teatru pristupao hrabrošću potpune slobode u istraživanju estetskih pitanja, u rušenju kulturnih dogmi i razotkrivanju političkih tabua.
U novogodišnjoj noći, 31. decembra 2020. umro je Dušan Jovanović, čovjek koji je u teatru i u životu neprestano tražio svoju dušu, ali je nikome nije htio prodati.
