Njemačku Kršćansko-demokratsku uniju (CDU) nakon osamnaest godina više ne vodi Angela Merkel, redovno proglašavana ‘najmoćnijom ženom svijeta’. Uvod je to u njezin odlazak s dužnosti njemačke kancelarke na kojoj je bila trinaest godina i koju bi trebala napustiti nakon saveznih izbora 2021. Na stranačkom kongresu održanom 7. prosinca nova šefica CDU-a postala je Annegret Kramp-Karrenbauer, tijesno pobijedivši u drugom krugu Friedricha Merza. O tome što Merkel ostavlja iza sebe, budućnosti njemačke politike i društva, šansama njemačke ljevice i pokretu Aufstehen (Ustanimo) koji je nedavno pokrenula istaknuta, ali kontroverzna političarka stranke Ljevica Sahra Wagenknecht, razgovaramo s Ingarom Soltyjem, analitičarom Zaklade Rosa Luxemburg bliske Ljevici i urednikom časopisa ‘Das Argument’.
- Ostavština Angele Merkel nije baš dobra. ‘Economist’ je Njemačku jednom okrstio kao ‘nevoljkog hegemona’. Merkel je pokazala da je pod njezinim vodstvom Njemačka tijekom globalne financijske i krize eurozone mogla dominirati, ali ne i zaista hegemonijski voditi. Tijekom 1980-ih europski proces integracije usmjeren je na neoliberalnu putanju. Kao rezultat, jugoistočna Europa je deindustrijalizirana. Unatoč tome, umjesto da su problemu pristupili u korijenu, putem aktivne državne paneuropske industrijske politike, Merkel i tadašnji ministar financija Wolfgang Schäuble su strukturalno-deficitarnim ekonomijama na europskoj periferiji pristupili kao da je problem u javnom dugu. Prikazali su stvar kao moralnu dramu, u smislu života iznad vlastitih mogućnosti. Odabrana strategija težila je rezanju troškova rada u ime kompetitivnosti. Tzv. spašavanje Grčke zapravo je bilo drugo spašavanje banaka – 89 posto novca otišlo je kreditorima, uglavnom njemačkim i francuskim bankama. Grčka je osiromašena. Nametnute su stroge politike štednje: rezanje socijalne potrošnje i plaća u javnom sektoru, zabrana zapošljavanja, privatizacija, smanjivanje radnih prava. Europske radničke mase su pod njemačkim vodstvom prisiljene platiti za krizu koju su izazvali bankari. Mnogi su hvalili naizgled humanitarni stav Merkel tijekom izbjegličke krize, zaboravljajući da vanjska politika zapada desetljećima izaziva sukobe i preseljenja, od ‘rata protiv terorizma’ i izvoza oružja do nametanja ‘slobodne’ trgovine globalnom jugu. No Merkel je i što se tiče upravljanja izbjegličkom krizom bila nesposobna voditi. Htjela je demonstrirati internacionalni pristup. Iako je rekla ‘mi to možemo’, za to nije osigurala sredstva. Pod njezinim vodstvom Njemačka je uvela amandmane o uravnoteženom proračunu. Ono što je trebao biti lagan zadatak – integracija jednog ili dva milijuna izbjeglica, osiguravanje stanovanja i zaposlenja za njih – prepušteno je općinama, koje su zbog štednje bile u financijskim teškoćama. Izbjeglička kriza postala je stimulacijski program za krajnju desnicu, koja je bila u opadanju. Kopredsjednik Alternative za Njemačku (AfD) Alexander Gauland slavio je ‘izbjegličku krizu’ kao najbolju stvar koja im se mogla dogoditi. AfD je posljedica njezine politike. Nadalje, njezin prezidencijalni stil je depolitizirao politiku te izbrisao razlike između ljevice i desnice, što je još jedan razlog uspona krajnje desnice. To je njezina ostavština.
Šteta za ljevicu
Postoje teze da njezin odlazak najavljuje kraj stabilnog liberalno-demokratskog poretka. CDU je s Annegret Kramp-Karrenbauer ipak izabrao kontinuitet?
Kramp-Karrenbauer je zaista najbliža tome da nastavi put Angele Merkel. Smatra se da bi Jens Spahn ili Friedrich Merz predstavljali snažan pomak udesno. Ne samo da je Kramp-Karrenbauer desna kršćanska konzervativka – primjerice, protivi se reproduktivnim pravima – nego je u kampanji demonstrirala bliskost krupnom biznisu. Zastupala je korporativne porezne olakšice, koje njemačka kapitalistička klasa gura još od dolaska Donalda Trumpa na vlast. Kramp-Karrenbauer želi odvesti Njemačku u ‘trku prema dolje’, isključivo u korist kapitala. Nakon što je Trump smanjio poreze za kapital i bogate, isto je uradilo jedanaest od trideset i pet zemalja OECD-a. Neke su zemlje na druge načine smanjile radnička prava, poput Austrije gdje je desno-konzervativna vlada uvela dvanaestosatni radni dan ili Macronovih prekarizirajućih reformi tržišta rada u Francuskoj. Uzimajući u obzir njemačku kompetitivnu prednost, politike Kramp-Karrenbauer dodatno će pojačati pritisak na periferiju EU-a. Očekujem da će ona zaoštriti klasnu borbu odozgo. No neće to napraviti u otvoreno agresivnom stilu, kao što bi to uradio Merz, predstavnik hedge fonda Blackrock, njemački Macron, nego u Merkelinom depolitizirajućem prezidencijalnom stilu.
Očekujem da će Annegret Kramp-Karrenbauer zaoštriti klasnu borbu odozgo. No neće to napraviti u otvoreno agresivnom stilu, kao što bi to uradio Merz, nego u Merkelinom depolitizirajućem prezidencijalnom stilu
Hoće li velika koalicija opstati do 2021., odnosno do narednih saveznih izbora?
Možda će najznačajnija posljedica izbora Kramp-Karrenbauer biti šteta za ljevicu. Merz predstavlja sve što je krivo s globalnim kapitalizmom. Bez obzira na to hoće li velika koalicija izdržati do 2021., nakon što Merkel ode i s mjesta kancelarke vodstvo SPD-a ne bi moglo opravdati ulazak u veliku koaliciju s Merzom kao vođom CDU-a i kandidatom za kancelara. Narednih godina bilo bi im lakše da se obnove, prikazujući se kao društvena savjest spram njegovog ‘tržišnog fundamentalizma’. Sada mala velika koalicija CDU/CSU-a i SPD-a čak ne bi imala većinu, jer je CDU nedavno po anketama imao 28 posto podrške, a SPD 14 posto.
Sahra Wagenknecht iz stranke Ljevica ustvrdila je da ‘Merkel 2.0’ nije rješenje, jer će nastaviti politike koje su dovele do rasta AfD-a?
Sve neoliberalne savezne vlade stvarale su socijalnu i ekonomsku polarizaciju s rekordnim nivoima nejednakosti. Broj milijardera se tijekom globalne financijske krize udvostručio – narastao je sa 102 na 200 od 2007. – dok se udio plaća konstantno smanjivao. To je SPD-ove glasače prvo pretvorilo u neglasače, a potom ih odvelo krajnjoj desnici. Reforme u sklopu Agende 2010. – koje su proveli SPD i Zeleni, a naredne vlade nastavile – dovele su do toga da četvrtina svih radnika radi u sektoru niskih plaća. Oni podnose teret njemačkog izvoznog modela rasta. Istovremeno su reforme Schröderovog savjetnika Petera Hartza dovele industrijsku radničku ‘srednju’ klasu u duboku nesigurnost. Siromaštvo, stalna ekonomizacija, psihička iscrpljenost i strah su sile koje pogone gnjev. Njega krajnja desnica uspijeva usmjeriti protiv stranaca. Uspon desno-autoritarnog nacionalizma počeo je s krizom eurozone i ‘izbjegličkom krizom’, no u stvarnosti on je zakašnjeli rezultat Agende 2010. Već smo za vrijeme Merkel svjedočili zaokretu udesno. Centar nastoji preokrenuti uspon krajnje desnice tako da prihvaća njihove politike i retoriku. Ne shvaćaju da time samo normaliziraju i jačaju krajnje desni ‘original’. Nedavne ankete pokazuju da su glasačima najvažnije teme poput obrazovanja ili društvene pravde. Ipak, političkim diskursom toksično dominiraju migracije. Važan razlog tome je činjenica da je SPD, koji još uvijek ima radničku bazu, naročito na zapadu, ušao u veliku koaliciju. Posljedično, oni se ne mogu resocijaldemokratizirati. Ljevica je jedina stranka koja vidi alternativu ekonomiji štednje, tržišta, izvozne orijentacije i forsiranju privatnog iznad javnog. Svi drugi, od Zelenih do AfD-a, ne vide alternativu neoliberalnom kapitalizmu. Kao rezultat, čitav politički diskurs svodi se na kulturne ratove. To je izraz dezintegracije društva koju je prouzrokovao neoliberalizam. Ne dotiču se pitanja koja zaista utječu na milijune – siromaštvo u starosti, nesigurnost zaposlenja, stanovanje. Međutim, uspon krajnje desnice ne može i neće biti zaustavljen dok se ne zaustave tržišne politike koje uništavaju društvo.
SPD se ne može obnoviti
Kakvom vidite perspektivu ljevice u Njemačkoj? Teoretska lijeva ‘crveno-crveno-zelena’ vlada SPD-a, Ljevice i Zelenih sada je i aritmetički nemoguća.
Otvoreni ili neizrečeni projekt njemačke ljevice još od stvaranja stranke Ljevica bio je kreiranje antineoliberalne reformske vlade zajedno sa Zelenima i SPD-om, pod pretpostavkom da SPD prekine s tržišnim, neoliberalnim politikama ‘trećeg puta’. Danas je takva vlada nemoguća, ne samo aritmetički nego i politički. SPD se ne može obnoviti. Njegovi vođe ne mogu reći: ‘Gledajte, sve što smo radili od 2002. bilo je potpuno pogrešno.’ Novi lideri nisu na pomolu. SPD sudjeluje u vlasti šesnaest od posljednjih dvadeset godina. Svi ljevičari su otišli u Ljevicu, a novi stranački kadrovi imaju potpuno tehnokratsku ideju politike. Dok trenutni klasni rat, koji se vodi odozgo, zahtijeva društvenu mobilizaciju odozdo, vođe SPD-a ne znaju kako biti u opoziciji ni kako raditi išta drugo osim upravljati zajedno s dominantnim silama. Ovome se ne treba veseliti ili zbog toga trijumfirati. To je tragedija, jer erozija socijaldemokracije koristi krajnjoj desnici, a ne ljevici.
Nedavne ankete pokazuju da su glasačima najvažnije teme poput obrazovanja ili društvene pravde. Ipak, političkim diskursom toksično dominiraju migracije
Zeleni su raskinuli s tradicionalnim načinom stranačkog vodstva: jedan kandidat iz lijevog, drugi iz pragmatičnog krila stranke. Sada stranku vodi dvoje desničara. Ona se može posve pomaknuti prema homogenom, urbanom, kozmopolitskom miljeu glasača s višim plaćama. Zbog homogenosti stranka si može priuštiti patronizirajući prezir prema ruralnim glasačima desnice, zbog čega djeluje kao ‘antifašistička’. Njezine ekonomske, socijalne i obrazovne politike djeluju na štetu radničke klase. Ne čudi da je stranka orijentirana ka koaliciji s CDU-om koji bi vodile Merkel ili Kramp-Karrenbauer.
Ljevica je usamljena. Nalazi se u desetpostotnom getu, no ne može u njemu ostati. Neoliberalno uništavanje društva i uspon desnice postavljaju pitanje kako promijeniti Njemačku, i to zauzimanjem vlasti. Stranačko vodstvo predlaže ispravnu strategiju transformativnog organiziranja. Da bi se izgradila protumoć neoliberalizmu, moramo biti prisutni u društveno-klasnim borbama. No trebat će barem petnaest-dvadeset godina dok Ljevica ne postane stranka koja povezuje društvene sektore, koja je utjecajna ne samo na primjer u zdravstvu, kao što je to sada, nego i u osnovnom industrijskom sektoru, u kojem je relativno slaba. Pitanje je imamo li toliko vremena. Što će ostati od osnove materijalnog progresa, univerzalne emancipacije i sindikalne moći? Kamo će stići krajnja desnica sa svojim pseudoalternativama ukoliko ljevica nije u stanju osigurati stvarne alternative? Mislim da je ova strateška dilema oko toga kako zadobiti moć u suštini internih stranačkih podjela, između pokreta Ustanimo koji je pokrenula Wagenknecht i vodstva stranke, Katje Kipping i Bernda Riexingera, koji zastupaju transformativno organiziranje. Pitanje migracija je, u određenom obujmu, tek simptom razlika u strateškom pristupu.
Wagenknecht nastoji kroz pokret Aufstehen privući ljude koji su glasali za AfD, no napadaju je da po pitanju migracija radi previše ustupaka desnici?
Wagenknecht smatra da mnogi radnici koji su glasali za AfD nisu desničari, nego da podupiru tu stranku iz osjećaja nesigurnosti. Ona postavlja ispravna pitanja. Kako da ljevica djeluje u društvu u kojem erodira povjerenje u stranke i politički sistem, a raste želja za karizmatskim vođama koji vladaju iznad stranaka? Na francuskim izborima tradicionalne stranke nisu igrale ulogu, Macron je stvorio vlastiti pokret. Trump vlada s više od 54 milijuna svojih sljedbenika na Twitteru, mimo republikanskog establišmenta. Te cezarističke želje su vrlo opasne, ali i stvarne. U Njemačkoj je Wagenknecht za mnoge jedini vidljivi lijevo-populistički kritičar statusa quo. Ali ispravna pitanja ne znači da dajete i ispravne odgovore. Wagenknecht često postavlja klasnu politiku protiv politike identiteta, stvarajući podjele na ljevici. Time će teško preoteti radnike AfD-u, jer to jača AfD-ovu poruku o kulturnim ratovima. Nadalje, #aufstehen je pokrenula samostalno, bez konzultacija s vodstvom Ljevice, što je dovelo do unutarstranačke opozicije. Ona nastoji mobilizirati bazu Zelenih i SPD-a protiv njihovog vlastitog vodstva, kako bi gurnula te stranke ulijevo. Time bi se potvrdila društvena većina za rehabilitaciju države blagostanja i mirotvornu vanjsku politiku. Pokreti odozdo su slabi, pa Aufstehen pokušava mobilizaciju odozgo, što je teško. Imate 140 tisuća ljudi koji su se prijavili u pokret – klikom miša. Ali na isti se način i ispisujete. Neki javni događaji Aufstehena nisu bili jako dinamični. To nije usporedivo sa Sandersovim pokretom ili Momentumom u Britaniji. Iz tih razloga sam skeptičan u vezi #aufstehena. No treba kritizirati ljevičare koji se nadaju njegovoj propasti. Neuspjeh #aufstehena oslabit će i njegove pobornike i protivnike. Kao ljevičare više toga nas spaja nego razdvaja. Dobra vijest je da je stranačko vodstvo početkom prosinca uputilo poruku jedinstva. Postoje razlike što se tiče migracija, ali nije da ne mogu biti prevladane.
Što se može očekivati na vanjsko-političkom planu? EU je krizi, a s Donaldom Trumpom i povratkom Rusije raspada se dosadašnji svjetski poredak?
Stvarno njemačko vodstvo u Europi pretpostavljalo bi neku vrstu europeizacije industrijske politike i osiguranja za nezaposlene. Njemačke elite oklijevaju to napraviti. Istovremeno postoji konsenzus da treba zadržati euro. Njegovim napuštanjem Njemačka bi izgubila kompetitivnu prednost, jer bi nova njemačka valuta ojačala. Međutim, nametanje kompetitivnog ekonomskog modela ostatku Europe sve je opasnije. S destrukcijom potražnje na europskom jugu, njemački izvoz sve više ovisi o vanjskim tržištima kao što su SAD, Kina i poluperiferne regije.
Time ekonomske okolnosti guraju Njemačku prema težnji zadobijanja više moći u međunarodnoj areni. O Njemačkoj se govorilo kao o ekonomskom divu i vanjskopolitičkom patuljku. Sada se vanjska politika pomiče prema imperijalističko-realističkoj poziciji. Dvijetisućitih je predsjednik Horst Köhler morao odstupiti zato što je rekao da Njemačka mora štititi svoje investicije po svijetu i slijediti politiku orijentiranu na interese, a ne na vrijednosti. Srednjoročno je zemlja ovisna o američkom sigurnosnom aparatu. Njemačka ne posjeduje nuklearno oružje ili snažnu mornaricu. Međutim, 2017. je Merkel izjavila da će u budućnosti ‘Njemačka u određenom stupnju morati sama brinuti o vlastitoj sigurnosti’. Najavljeno je podvostručenje vojnih troškova do 2024. Raste izvoz oružja. Tu su i zahtjevi da zemlja dobije stalno mjesto u Vijeću sigurnosti UN-a. Vidjet ćemo još koraka koji idu u smjeru njemačkog ‘povratka na svjetsku pozornicu’.
