>

novosti logo

Politika / Svijet Politika / Svijet

Iran je adresiran

Trump je ubojstvom Sulejmanija prekršio norme koje su se uvijek poštivale u međunarodnom prostoru. Istovremeno je iskreno pokazao što su pravi američki interesi – hegemonija i projekcija sile, ocjenjuje politolog Vedran Obućina. Iran je za odmazdu napao američke baze u Iraku, a ako na obje strane ne prevagne racionalnost, geopolitički potres koji je izazvao Trump mogao bi imati nepredvidljive i drastične posljedice

Situacija u sukobu Sjedinjenih Američkih Država i Irana mijenja se iz dana u dan pa je u trenutku zaključivanja ovog teksta, a to je srijeda ujutro, nezahvalno prognozirati razvoj događaja. Pokušat ćemo skicirati što je dovelo do ovog sukoba, koji još uvijek nije prerastao u otvoreni rat. Krajem prosinca došlo je do eskalacije u Iraku: proiranska milicija Kataib Hezbolah napala je američku vojnu bazu i ubila jednog američkog državljanina, na što je u američkim zračnim udarima ubijeno više desetaka njenih boraca. Posljednjeg dana godine tisuće pripadnika te paravojne skupine opsjedalo je američko veleposlanstvo u Bagdadu. Zatim je 2. siječnja Donald Trump iz svog elitnog odmarališta Mar-a-Lago odobrio atentat na Kasima Sulejmanija, generala Iranske revolucionarne garde i zapovjednika njenih elitnih jedinica Kuds, specijaliziranih za nekonvencionalno ratovanje, tajne operacije i vojno-obavještajnu djelatnost. Sulejmani je ubijen dok je njegov konvoj napuštao aerodrom u Bagdadu. Zajedno s njim poginuo je i Abu-Mahdi al-Muhandis, zamjenik zapovjednika Narodnih mobilizacijskih jedinica, iračkih paravojnih postrojbi bliskih Iranu koje su odigrale važnu ulogu u slamanju takozvane Islamske države. Ubijeni su kirurški preciznom raketom lansiranom s bespilotne letjelice (‘drona’) MQ-9 Reaper: od njihovih tijela nije ostalo mnogo, a Sulejmani je navodno identificiran po crvenom prstenu.

Trumpovu reakciju na raketni napad Irana teško je predvidjeti, no prethodno je najavio da će, ukoliko Iran napadne američke baze, bombardirati 52 cilja u Iranu, ‘uključujući i neke vrlo važne za iransku kulturu’. Time je otvoreno zaprijetio ratnim zločinima

Sulejmanijevo ubojstvo zapanjilo je planet zato što ovaj Trumpov potez predstavlja presedan u svjetskim okvirima: bez obzira na to koliko međusobno suprotstavljene, van otvorenog rata međusobno priznate države jedna drugoj ne ubijaju dužnosnike. Svjetski su mediji ubojstvo Sulejmanija nazvali Trumpovom objavom rata Teheranu. ‘Na Bliskom je istoku započelo novo računanje vremena. Jednim raketnim napadom Sjedinjene su Države uništile čitavu regionalnu arhitekturu nesigurnosti i otvorile vrata zastrašujućem vremenu neuračunljivosti, nasilja i raspada’, piše Süddeutsche Zeitung. Kasim Sulejmani nije bilo tko: riječ je o vojniku koji se od siromašnog seljačkog djeteta – kombinacijom inteligencije, bezobzirnosti, hrabrosti i sreće – probio do položaja drugog najmoćnijeg čovjeka Irana, odmah nakon vrhovnog vođe, pozicije na kojoj je 1989. ajatolah Ali Hamenei naslijedio Homeinija. Sulejmani je smatran i jednim od najmoćnijih ljudi Bliskog istoka: arhitektom čitave iranske regionalne geopolitike, mastermindom koji je koordinirao mrežu proiranskih snaga, od pokreta Ansar Alah u Jemenu pa sve do Mediterana. Snažno je ojačao libanonski Hezbolah, u Moskvi dogovarao rusku intervenciju u Siriji i zapovijedajući nad pedeset tisuća šijitskih boraca spasio režim Bašara al-Asada, u Iraku je ustrojio šijitske milicije i uništio Islamsku državu. Drži ga se suodgovornim za milijardske troškove SAD-a i smrt stotina američkih vojnika u Iraku. Iza Sulejmanijevih brutalnih operacija često je ostajao obilan trag leševa: u malobrojnim sirijskim gradovima pod kontrolom opozicije vijest o njegovoj smrti izazvala je ulično slavlje. U Iranu i diljem šijitskog svijeta, pa i šire, Kasim Sulejmani uživao je mitski status nacionalnog heroja. Premda se uvijek držao dalje od politike, spominjao se kao mogući budući predsjednik.

Mnogi su komentatori smatrali da će Islamska Republika u iščekivanju pogodne prilike za odmazdu biti strpljiva, no Teheran je evidentno smatrao da je potreban neposredan odgovor. U noći s utorka na srijedu na dvije američke baze u Iraku počele su padati balističke rakete ispaljene s iranskog teritorija. Za sada nema jasnih podataka o žrtvama, no moguće je da su većina ubijenih – Iračani. ‘Prava’ osveta će vjerojatno uslijediti kasnije. Stil Teherana nikad nije bio konvencionalni, nego asimetrični sukob. Zemlja uz to posjeduje jedne od najnaprednijih kapaciteta za kibernetičko ratovanje u svijetu: njeni su hakerski napadi prošlog desetljeća navodno prouzročili priličnu štetu američkim tvrtkama. Trumpovu reakciju na zadnji raketni napad teško je predvidjeti, no ne treba se nužno nadati dobrom: prethodnih je dana najavio da će, ukoliko Iran napadne američke baze na Bliskom istoku, bombardirati 52 cilja u Iranu, ‘uključujući i neke vrlo važne za iransku kulturu’. Američki je predsjednik time otvoreno zaprijetio ratnim zločinima, što je još jedan presedan.

- Trump je ubojstvom Sulejmanija prekršio norme koje su se uvijek poštivale u međunarodnom prostoru. Istovremeno je iskreno pokazao što su pravi američki interesi – hegemonija i projekcija sile, a nikako pojmovi koji su uvijek bili u glosarima američkih predsjednika, kao što su širenje demokratskih načela - kaže za Novosti Vedran Obućina, riječki politolog specijaliziran za Bliski istok koji govori farsi i koji je boravio u Iranu surađujući s više tamošnjih sveučilišta.

Ističe kako su Amerikanci Sulejmanijevim ubojstvom naveli i svoje saveznike da se zapitaju kako dalje: čak se i Benjamin Netanjahu donekle distancirao od SAD-a, izjavivši da podupire američko ‘pravo na samoobranu’, no da ovo ‘treba ostati američki događaj’ u koji Izrael ne treba biti umiješan.

Za takav stav postoje razlozi. Premda je vojna moć Washingtona i Teherana neusporediva, Iran je regionalna velesila s 82 milijuna stanovnika, čija vojska ima preko pola milijuna aktivnih i milijune rezervnih pripadnika, najveći balistički arsenal na Bliskom istoku s raketama dometa 2.000 kilometara i brojnu mrežu paravojnih saveznika u regiji, počevši od Hezbolaha preko kojeg se može dosegnuti i Izrael. ‘Guardian’ podsjeća kako je riječ o najsnažnijem američkom protivniku još od sukoba s kineskom vojskom tijekom Korejskog rata. Kopnena invazija Irana zahtijevala bi po procjenama preko milijun i pol američkih vojnika, na zahtjevnom planinskom terenu, a žrtve bi se vjerojatno mjerile u stotinama tisuća. Teško je vjerovati da bi tako nešto palo na pamet čak i Trumpu. Američki je predsjednik nakon likvidacije Sulejmanija izjavio da njegov cilj nisu rat i promjena režima, a na deeskalaciju je pozvao i državni tajnik Mark Esper. To je, međutim, bilo prije iranskog uzvrata po američkim bazama.

Američke pritužbe da nisu dobili odgovarajuću podršku partnera iz eu-a su neiskrene, jer će posljedice ratova na Bliskom istoku najprije osjetiti Europa. Ako bi pristigao novi višemilijunski val izbjeglica, eu bi zapala u potpuni kaos – kaže Senada Šelo Šabić

Pitanje je što je bio motiv za Sulejmanijevo ubojstvo? Od njega su se, prema medijima, suzdržavali George Bush i Barack Obama, svjesni da Teheran posjeduje brojne mogućnosti za odmazdu u neposrednoj blizini: samo u Perzijskom zaljevu SAD i Velika Britanija imaju gotovo 70 tisuća vojnika koje se može dosegnuti. Službeno američko objašnjenje je da je, po njihovim saznanjima, Sulejmani bio neposredna opasnost i pripremao napade na američke baze. No umirovljeni šef američkih tajnih službi James Clapper podsjeća da nije Sulejmani osobno ispaljivao rakete ni postavljao bombe. Uostalom, i tijekom opravdavanja invazije na Irak 2003. spominjali su se ‘čvrsti dokazi’, koji su se kasnije ispostavili falsifikatima. Ubojstvo Sulejmanija izazvalo je potres i u Washingtonu: Demokratska stranka pokušava progurati rezoluciju kojom bi se spriječilo Trumpa da na svoju ruku odvede zemlju u rat, ali taj će akt teško proći Senat, u kojem većinu drže republikanci.

- Postoje spekulacije da je uzrok atentatu to što se radi o izbornoj godini u SAD-u, jer sukobi podižu rejting predsjedniku, kao i da Trump ovime skreće pažnju sa svog impeachmenta. Zvuči nevjerojatno da bi se ovakvi potezi povlačili kako bi se zaštitio pojedinac, pa bio on i predsjednik SAD-a. No politika je mutna i povremeno vrlo neodgovorna profesija. Ne mogu suditi o tome koji je bio konačni motiv za smaknuće Sulejmanija i iračkog generala. No sigurno je da kompleksnost te odluke i njene moguće posljedice za Bliski istok i europske zemlje, pa i samu američku poziciju u tom dijelu svijeta, nisu bile sagledane - kaže Senada Šelo Šabić sa zagrebačkog Instituta za razvoj i međunarodne odnose.

Kakve su posljedice? General David Petraeus tvrdi da je likvidacija Sulejmanija vrlo važna za ‘obuzdavanje’ iranskih ambicija, drugi upućuju na to kako je promašeno očekivati da će Iran popustiti pod prijetnjom sile: veze Teherana s akterima diljem regije temelje se na višedesetljetnoj izgradnji organizacije, a ne jednoj osobi, koliko god bila karizmatična. Osim što je uveo ubojstvo kao legitimno sredstvo rješavanja međudržavnih sukoba, Trump je izazvao unisoni gnjev i prezir u Iranu te ojačao režim iznutra. Sulejmanijevu smrt žestoko su osudili i tamošnji opozicionari: bivši reformistički predsjednik Muhamed Hatami rekao je da su ga ubili ‘okupatorski kriminalci’. Generalovo tijelo obilazilo je Irak i Iran privlačeći nepregledne mase, u Teheranu se okupila milijunska masa skandirajući ‘smrt Americi’ i ‘osveta’, a u rodnom Kermanu u stampedu je poginulo pedesetak ljudi. Ajatolah Hamenei javno je plakao, a Sulejmanijeva kći je poručila: ‘Ludi Trumpe, ne pomišljaj da je sve završeno mučeničkom smrću mojega oca (…) Obitelji američkih vojnika provodit će dane iščekujući vijesti o smrti svoje djece.’ Trump je dakle proizveo mučenika za čiju nasilnu smrt svi vjerski, civilni i vojni dužnosnici danima zazivaju osvetu. No tu su i politički ciljevi.

- Čak ni ubiti Trumpa ne bi bila dovoljna osveta, jedina stvar kojom bi se naplatila krv mučenika Sulejmanija jest kompletno istjerivanje Amerike iz regije - poručio je tako zapovjednik zračnih snaga Revolucionarne garde Amirali Hadžizadeh.

Parlament u Bagdadu već je u nedjelju donio neobvezujuću rezoluciju kojom se zahtijeva odlazak svih stranih trupa iz zemlje. Premda su u Iraku vojno prisutni i Iranci i SAD, to više pogađa Washington, jer Teheran i preko tamošnjih šijitskih milicija ostvaruje velik utjecaj: i Irak i Iran većinski su šijitske zemlje. Irak je tako bojno polje Irana i Amerike, gotovo pa dvojni protektorat ograničenog suvereniteta.

- U toj igri sve strane igraju poprilično prljavo, no Iran je uspio izgraditi čvrstu poziciju u Iraku, i to u Bagdadu, ali i među Kurdima u Erbilu. Ideja gubitka Iraka je, čini se, bila prevelika prijetnja za američku geostrategiju i onda su donijeli tu brzopletu odluku o napadu na Sulejmanija. Odluka u iračkom parlamentu je politička pobjeda Irana - kaže Obućina.

Doduše, baš kao što je ubojstvo Sulejmanija snažno ojačalo antiamerički sentiment, najnoviji iranski napadi osnažit će antiiranski. Zemlju su, uostalom, sve do posljednjih događaja potresali prosvjedi usmjereni protiv iranskog patronata, a zahtjev parlamenta da SAD napusti zemlju ponešto je prigušen nakon što je Trump zaprijetio sankcijama.

Časopis ‘Foreign Affairs’ sukob objašnjava ovako: Trumpova administracija od samih početaka Iran smatra najvećim sponzorom terorizma i prijetnjom američkim interesima. U svibnju 2018. Trump je napustio nuklearni sporazum s Iranom i pokrenuo ‘maksimalni pritisak’ ekonomskim sankcijama. Iran je djelovao uzdržano, pokušavajući diplomatski izolirati SAD i izboriti koncesije od drugih sudionika sporazuma. Kad to nije uspjelo, u svibnju 2019. Iran započinje eskalaciju: prvo minama napada pomorski promet, potom je srušen američki dron, a u rujnu ove godine izvršen je napad na ključna naftna postrojenja u saudijskom Abkaiku. Šijitske grupe počele su napadati američke baze u Iraku i tako je pokrenut slijed događaja s početka ovog teksta. Važna je, međutim, tvrdnja ‘Foreign Affairsa’ da se ‘Sjedinjene Države nikad ne bi osjećale prisiljene djelovati protiv iranskog generala da nije bilo nesmotrene politike aktualne administracije’.

- Trump se protivio Bushovoj intervencionističkoj politici i promjenama režima. Tvrdio je da će zaustaviti ratove i povući se s Bliskog istoka. No iz Sirije se povukao bez ikakvih konzultacija sa saveznicima, izdao je Kurde i zemlju isporučio Rusiji, Iranu i ostalima. Potom je ovim zadnjim potezom zapravo povećao američko vojno prisustvo, jer se sada govori o slanju novih snaga na Bliski istok. Ti nelogični potezi ne pokazuju nikakvu osmišljenu strategiju ili cilj, niti SAD provodi jasnu politiku - kaže Šelo Šabić.

Ističe i da SAD korištenjem sile u svrhu postizanja vlastitih interesa čini štetu i svojim saveznicima te da ‘nažalost, sadašnjoj američkoj administraciji ne možemo vjerovati’.

- Američke pritužbe da nisu dobili odgovarajuću podršku partnera iz EU-a su neiskrene, jer će posljedice ratova na Bliskom istoku najprije osjetiti Europa. Nadam se da vrsta sukoba koja će uslijediti neće dovesti do novih valova izbjeglica. Europska unija još uvijek osjeća posljedice izbjegličke krize iz 2015. Ukoliko bi pristigao novi višemilijunski val, EU bi zapala u potpuni kaos. Logično je što EU nastoji ostvariti mir u susjedstvu i zato su čelnici europskih zemalja poslije napada na Sulejmanija tražili deeskalaciju. Dizanje tenzija nikako nije nešto što će EU podržati, bez obzira na transatlantsko partnerstvo - zaključuje vanjskopolitička analitičarka.

Iako su i predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen i tajnik NATO-a Jens Stoltenberg označili Iran kao odgovoran za provokacije – o Trumpovim prijetnjama su šutjeli – nijedna organizacija nije podržala atentat. Europski diplomati razgovarali su s iranskim ministrom vanjskih poslova Muhamedom Džavadom Zarifom.

Iako je situacija krajnje užarena, izgleda da se Iran za sada odlučio za simboličku odmazdu: moguće je da su raketni napadi – prenošeni na iranskoj televiziji – namjerno izvedeni tako da američkih žrtava ne bude. Zarif je putem Twittera poručio da je ‘Iran izvršio i zaključio proporcionalnu samoobranu unutar granica međunarodnih propisa’. Time se vjerojatno pokušava vlastitom stanovništvu poručiti da je osveta izvršena, a SAD-u da Teheran u ovom trenutku ne želi dalje eskalirati sukob. Ukoliko na obje strane ne prevagne racionalnost, geopolitički potres koji je Trump izazvao opasnom odlukom, donesenom nakon jutarnje partije golfa, mogao bi imati ne samo nepredvidljive i drastične posljedice, nego i progutati živote bezbroj ljudi u regiji.

1/1