>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Ispasti smiješan

‘Kakvih sam se nagledao finti, bicikla, driblinga, tunela, podvala na treninzima, čisto mi žao što se to ne pamti i što se neće pamtiti. Ali se, kažem ti, to zaboravlja, pamti se ono što je učinjeno na zvaničnoj utakmici’

Kad centarhalf Milanović, na rođendanskoj svečanosti za našeg druga Gorana Zvonarevića, ispriča nešto od svoga sjećanja na Šekularca i straha koji su igrači imali da ih ovaj ne načini smiješnima, ovaj koji ovo bilježi upita centarhalfa Milanovića, e šta njemu to znači kad neki igrač načini nekoga smiješnim. I centarhalf Milanović, prilično iznenađen pitanjem, izloži ovo što slijedi.

Evo, na primjer ja. Igramo jednom u Sarajevu, protiv Željezničara, na Grbavici. Pada neka kišica, ja sam volio igrati po kišici. I bude jedna situacija ovakva: Ivica Osim, okružen četvoricom naših igrača, ima loptu, tamo negdje bliže centru nego našem golu, a prema aut liniji. I ja u trenu vidim kako lopta izmiče i Osimu i našim igračima, i tu uvrebam priliku da se lopte domognem, tako što ću je pokupiti klizećim startom i poslati prema našem Ivici Tankoviću, ovome što sjedi do tebe. To sve u djeliću sekunde. I krenem, lopta bliža meni nego Osimu, i uklizam munjevito, kao kobac na tu loptu. E sad, tu se desi nešto meni do danas neobjašnjivo. Osim tu loptu, ja ne umijem pojmiti kako, munjevito dostigne i povuče je još munjevitije, povuče je tako da ja kao na sankama otklizam ne dotaknuvši ni loptu ni Osima. Ali to nije sve. U tom klizanju ja izletim preko aut linije i zaustavim se tek podno one ograde što dijeli gledaoce od igrača. Kao što znaš, Grbavica nije imala atletsku stazu, ali je bilo možda pet-šest metara trave od granice terena do ograde. Dospijem ja pod tu ogradu, na leđima, kao žaba, kad se odozgora usred one kišice nagne jedan gledalac i kaže mi: ‘Štaš tu, bolan? Jes kupio ulaznicu?’ Eto, dosta igrača i valjda sva publika misli da me je Osim time što me munjevitim potezom otjerao u prazno, načinio smiješnim. Da je tako, meni su dokaz riječi onoga mangupa s ograde. Ako sam ispao smiješan zato što sam se zaletio da uzmem loptu za koju mi se učinilo da je ničija, pa otišao u prazno, to jest izletio do ograde, onda su me smiješnim još više načinila ona dva pitanja čovjeka na ogradi iznad mene. Ali ću ti reći jednu stvar, ne bih htio da se sad, štajaznam, pravdam ili da nipodaštavam neobjašnjivi, to jest visoko umjetnički potez velikog majstora Osima, ne želim da ga ni za ovolicno umanjim, ne, nego ću ti reći: ja se ni onda nisam osjetio nasamarenim to jest smiješnim, niti se danas osjećam! Evo zašto: moj dobri i dragi NK Zagreb je tu utakmicu na Grbavici dobio! Dobio, dobio: 2:1! Oba gola za nas je dao, a ko će drugi nego Kićo Dračić, jedan od najvećih centarforova otkako se lopta zakotrljala! Da, Osimov potez, kojim me je poslao u ogradu, možda su mnogi zapamtili, pamte ga i moji suigrači, ali Kićine golove ne pamti niko od tih koji pamte kad te neko nasamari. Osimovo majstorstvo nada mnom je i meni čudesno, ono se desilo kad smo mi već vodili sa 2:0, ali oni koji nisu igrali nogomet protiv takvih kakav je bio Osim, kakav je bio Milutinović, kakav je bio Šekularac, ili Haraminčić, ti takvi, nadristručnjaci, sve o nogometu znaju samo ga ne znaju igrati, a u nogomet se razumiju onako kako ga i igraju. Nešto onako kako kaže pjesnik Sarajlić, književni kritičari znaju sve o poeziji, jedino ne znaju da napišu pjesmu. Nepunu godinu kasnije igrao sam za Zagreb, u Beogradu, protiv Zvezde. Niko nikoga nije namagarčio, niko igrački ispao smiješan, nama isključen Darko Stanišić, poluvrijeme nula-nula, na kraju 3:0 za Zvezdu. Tekma bila na rubu incidenta, Ilić tvrdio da mu je Zvezdin doktor Nešović opsovao hrvatsku mater; Stanišić branio Ilića, pa izletio van. Završilo se, mi sretni što je prošlo mirno, zvezdaši što su pobijedili. E to sve je i smiješno i žalosno. A u publici bilo i dosta Zagrepčana koji su došli sa omladinske akcije izgradnje autoputa Bratstvo-jedinstvo, a u Beogradu se još osjećao duh šezdesetosme i onih dana kad su beogradski studenti vodili svoju borbu s milicijom.

A inače, takvih scena, koje neki zovu pravljenje smiješnim, namagarčiti nekoga driblingom, protivnika poslati po burek, po ćevape i slično, takvih prizora ima mnogo više na treninzima, nego na utakmicama. Ljudi misle kako je normalno da toga ima više na treninzima, jer je treninga barem pet puta više nego utakmica. Ali ja kažem da to nije baš tek tako normalno: jer na treningu igraju ljudi koji se međusobno dobro znaju, zajedno su godinama, poznaju se u dušu, poznaju pogledom. E u takvoj družini prodati nekome fintu, nasamariti ga, mnogo je teže nego protiv igrača koje srećeš dvaput ili triput godišnje. Kakvih sam se nagledao finti, bicikla, driblinga, tunela, podvala na treninzima, čisto mi žao što se to ne pamti i što se neće pamtiti. Ali se, kažem ti, to zaboravlja, pamti se ono što je učinjeno na zvaničnoj utakmici. Prijateljske se tekme ne pamte. Iako, da ti pravo kažem, ja nikad nisam odigrao nijednu tekmu koju bih danas mogao nazvati prijateljskom! Svaka mi je bila ono, punom snagom, bez čuvanja i poštede, onaj igrač koji takozvane prijateljske tekme ne igra punom snagom, taj ne igra ni prvenstvene punom snagom. Koliko je samo lomova noge bilo na prijateljskim utakmicama, nema im broja!

A za ispadanje smiješnim ili, da kažemo, pravljenje smiješnim ima i boljih primjera od moga primjera. Eno šta je Messi uradio Boatengu. Krenuo je na njega pa promijenio pravac, a Boateng se srušio kao da ga je munja šinula. I polusvijet, bolje reći polusvijet cijeloga svijeta na sva usta na sve fejsbuke i jutjubove razglašava i merači kako je Boateng ispao smiješan, kako treba da se okani nogometa. A nikome ne padne na pamet da je Boateng prvak svijeta, a Messi nije, nego je viceprvak, godinu dana ranije u Rio de Janeiru u finalu Svjetskog prvenstva Boatengovi su pobijedili Messijeve. A kolika li bi samo ta zajednica bila kad bi se načinila od izdriblanih, od namagarčenih igrača?! A među članovima bi joj bilo i mnogo velikih igrača. Zanimljivo je da rulja nije zahtijevala da prestanu igrati nogomet oni igrači Englezi, oni koje je izdriblao Maradona kad je dao onaj gol u Meksiku. Ili kad je naš Ilija Petković u Beogradu predriblao pola Francuske i ušetao se u gol. Nasamarenost je rulji mila kad se radi o nasamarenom pojedincu, nije ni blizu takva kad je dribling serijski. Rulja i čaršija imaju svoje kriterije, za njih je Messi Boatenga odučio od fudbala, a što je prevario i golmana Neuera i još dvojicu igrača, od kojih se jedan zamalo u paramparčad razbio pri pokušaju da spasi gol, e to rulji nije važno. Rulja smatra da bi se Boateng morao okaniti nogometa, jer ga je Mesi, jelda, načinio smiješnim!

Bila je i jedna prijateljska utakmica između Partizana i Zvezde. Igralo se na pomoćnom terenu Partizanovog stadiona. U nekom momentu Šekularac Bruni Belinu proturi loptu kroz noge. A Rajko Mitić priđe Šekularcu i ošamari ga, pa mu kaže: to se ne radi, Belin je reprezentativac, a ti se mangupiraš!

A taj Šekularac je jednom došao u Zagreb, igrala Zvezda protiv Dinama. A kako je došao, i to valja reći. Došao je sam, na svom motoru vespi! Ekipa došla ili autobusom ili vlakom, a Šekularac sam, proljeće bilo, sjedni na vespu pa pravac Zagreb. I pred utakmicu, svezao on motor tamo za neki stub uz stadion u Maksimiru, i ušao na zapadnu tribinu. Da malo vidi koliko je ljudi, da osjeti atmosferu, prije no što ode u svlačionicu da se presvuče. I tu, na zapadnoj tribini stadiona u Maksimiru, negdje pri dnu, vidi Franju Šinceka, nekadašnjeg igrača Lokomotive i Zagreba. Šinceku, otkud ti tu, pitao ga Šeki, kako otkud došao da vidim utakmicu, rekao mu Šincek. I onda mu je Šeki rekao da pođe za njim naviše. I Šincek za Šekijem gore. Došli do lože, i Šekularac kaže čovjeku što stoji na ulazu u ložu: ‘Kako vas nije sram da veliki prvoligaški igrač Šincek sjedi dolje na dnu, a za koga li čuvate tu ložu?’ I pustio taj čuvar lože Šinceka u ložu. Eto, ovo mi je pričao sam Franjo Šincek kad smo se jednom prisjećali dogodovština.

1/2