HDZ je sve sličniji ispuhanom balonu koji se jedva vuče prema cilju kojem se uputio. Do prije nekoliko mjeseci sve je ukazivalo na to da Karamarkovoj stranci pobjeda na parlamentarnim izborima nikako ne može izmaći. Glavni konkurenti bili su u trogodišnjem slobodnom padu, zemlja se pod njihovim vodstvom i dalje koprcala u krizi, pa je HDZ-u bilo dovoljno ukazivati na jalovost aktualne vlasti i uvjeravati birače da jedino oni znaju put koji vodi u bolju budućnost. Zaredali su i s izbornim pobjedama na lokalnim, europarlamentarnim i predsjedničkim izborima, a kad su angažirali njemačku ekonomsku pamet da im pomogne u kreiranju izbornog programa za parlamentarne izbore, samouvjerenost im je porasla do neba i unaprijed su se počeli veseliti preuzimanju vlasti u državi.
No kako vrag nikad ne spava, mjesec dana prije izbora HDZ-ov pompozno najavljivani ‘spasonosni’ gospodarski program postao je tema viceva u kojima je glavni lik stranački šef koji, primjerice, na pitanje da nabroji pet divljih životinja odgovara u stilu vuk, lisica i triput zec. Mjesecima su pumpali javnost tvrdeći da su im njemački stručnjaci napisali program iz snova, čijom će realizacijom zemlju povesti do nebeskih visina, iako će na početku tog uzleta morati proći i kroz dolinu suza, a onda, kad su na početku službene izborne kampanje trebali zadati završni udarac vladajućoj koaliciji, biračima su ponudili ćorak – Program 5+. I najdobroćudniji ekonomski i drugi analitičari poludjeli su zbog uvredljivog podcjenjivanja javnosti i birača, jer ono što im je HDZ ponudio kao izborni program tek je bućkuriš što ga mogu popiti samo kronični alkoholičari.
I drugi izborni adut na koji su igrali – novi HDZ s novim ljudima – u međuvremenu se potrošio. Europarlamentarne i predsjedničke izbore dobili su gurajući u prvi plan kandidate koji su bili manekeni toga novoga eurokonzervativnog HDZ-a, od Plenkovića i Stiera do Kolinde Grabar Kitarović. No na putu prema parlamentarnim izborima europarlamentarci su se negdje pogubili i nestali iz prvih stranačkih redova, a predsjednički mandat Kolinde Grabar Kitarović pretvorio se u svetu vodicu koja HDZ-u ne šteti ali ni ne koristi. Njezina nerealna predizborna obećanja ostala su to što su i bila, a politika udaranja šakom po stolu pretvorila se u mlaćenje prazne slame na putovanjima po zemlji i svijetu.
Umjesto tih eurokonzervativnih ljudi kao manekena novog HDZ-a, ta je stranka u izbornoj godini biračima ponudila pobunjene branitelje kao čuvare domoljubne nacionalističke revolucije, čiju baštinu SDP-ova vladajuća koalicija navodno uništava i zatire. Kad im je Zoran Milanović uzvratio istom, pa čak i žešćom ‘domoljubnom’ mjerom, ostali su i bez te izborne igračke, jer se višemjesečna braniteljska pobuna svela na imenovanje jednoga od njezinih lidera za savjetnika predsjednice države, a drugoga za HDZ-ova zastupničkoga kandidata, a svi ostali mogu poći svojim kućama i čekati neku novu priliku da izađu iz HDZ-ovih ormara.
Na sve to što je u proteklih godinu dana krunilo HDZ-ov pobjednički izborni hod sad su se nakalemile i odluke Ustavnog i Vrhovnog suda o poništenju prvostupanjskih presuda protiv Ive Sanadera u slučajevima Ina – Mol i Fimi media. I premda se HDZ uhvatio za dio presude Vrhovnog suda kojom je ukinuta i presuda protiv stranke, koja je osuđena zbog kriminalnog financiranja svojih izbornih kampanja u Sanaderovoj eri, tvrdeći da je oslobođena navodne kolektivne krivnje, poništavanje prvostupanjskih presuda protiv bivšeg premijera i stranačkog čelnika s jedne je strane aktualiziralo najtamnije strane HDZ-ove koruptivne politike iz ne tako davne prošlosti, a s druge je urušilo model pravosudnog progona u kojem je Sanader osuđen kao žrtveni jarac, korumpirani veleizdajnik, pogreška u HDZ-ovoj politici, a ne kao dio stranačke i državne politike koja se vodila i prije njegova uspinjanja na lidersku poziciju. Taman kad su Tomislav Karamarko i drugi aktivni sudionici Sanaderove stranačke politike pomislili da su taj kamen skinuli sa svojih i stranačkih vratova, on se opet zakotrljao u javnosti, podsjećajući birače da nitko još nije kažnjen za osvjedočeno i dokazano pljačkanje državnog i javnog novca, kako ono kojim su punjeni privatni džepovi, tako i ono kojim je HDZ nezakonito financirao svoje izborne kampanje i cjelokupno političko djelovanje. Pritom su mnogi od onih koji su u tome sudjelovali, makar držeći ljestve pljačkašima, još uvijek vrlo živahni u stranačkoj politici, pa ih se i opet nudi kao buduće istaknute državne dužnosnike, iako su bili udarnici u građenju ortačkog poduzetništva, u što se u velikoj mjeri pretvorilo hrvatsko gospodarstvo u kolopletu državne i javne politike, javnih i državnih poduzeća te velikog dijela privatnih kompanija i financijskog sektora.
Može se Ivu Sanadera doživotno strpati u zatvor, ali pljačkaško-ortačko poduzetništvo nastavit će dominirati sve dok se politički, zakonodavno i pravosudno ne razgradi i ne sankcionira, a to se u proteklih četiri godine još nije dogodilo, pa ni na političkoj razini unutar HDZ-a, koji ni sebi ni javnosti nije objasnio koji su to unutarstranački politički, organizacijski i kadrovski mehanizmi omogućavali pljačkanje državnog i javnog novca i što se u stranci i njezinu vodstvu promijenilo kako bi sama, prije policije i pravosuđa, suzbijala i radikalno smanjivala mogućnost koruptivnog i kriminalnog djelovanja svojih lidera i članova. Nije dovoljno vikati da na HDZ-ovim izbornim listama nema pravomoćno osuđenih za korupciju i kriminal, jer izbušeni zakonodavni okvir i politički sapeto i zakržljalo pravosuđe očito još nisu sposobni efikasno iskorijeniti korupciju i gospodarski kriminal, pa mnogi koji su se njima bavili dvadeset i kusur godina nikad neće biti osuđeni i kažnjeni, a gurat će se da i dalje vladaju i upravljaju zemljom.
Sanaderov izlazak iz zatvora baca dodatno svjetlo na HDZ-ov izborni program i kandidate na njegovim izbornim listama, odnosno izbornu kampanju koja se svela na napade i prokazivanje politike koju je vodila vladajuća koalicija, uz pozive biračima da ponajprije glasaju protiv te ‘nedomoljubne’ politike koja vuče zemlju na europsko dno. Sad kad je u finišu kampanje ostao samo na forsiranju izbora protiv SDP-a i partnera, bez ponuđene suvisle i zaokružene alternative, kad se izjalovio obećani program na njemački pogon, HDZ je kreirao predizborne uvjete u kojima mu konkurenti sve uspješnije pozivaju birače da glasaju protiv povratka na staro, jer to staro još stanuje u toj stranci i među njezinim kandidatima, pa ni uz pomoć njemačkih eksperata nisu u stanju iznjedriti nove i kvalitetne programe i modele vladanja koji bi jamčili bolji život svim građanima, a ne samo onima koji su ortački povezani s Karamarkovom strankom i njezinim satelitima, kao što je bilo i u Tuđmanovim i Sanaderovim razdobljima vođenja HDZ-a.
