>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Isuse, Hrvatino!

Katolička crkva glavni je stup nove hrvatske vlasti, ali slavu toga slabo podnosi, jer nikada u njoj nije bilo ovoliko bahatog nacionalističkog prostaštva i isprane, banalne vjere. I zato je treba podsjetiti da je tradicija njezinog izravnog sudjelovanja u hrvatskoj politici vrlo tanka i neslavna i da bi joj se to i sada moglo obiti o glavu

Nakon što je hrvatska rukometna reprezentacija teško porazila poljsku, izbornik Željko Babić to je u izjavi za televiziju nazvao ‘međugorskim čudom’. Dakle zasluge je pripisao Majci Božjoj, ali mu to nije izgledalo dovoljno, pa se zahvalio i ‘svom prijatelju Isusu’. Igrače, barem u toj prilici, nije spomenuo, pa je ispalo da su u pobjedi s Poljacima sasvim nevažnu ulogu odigrali Štrlek (11 golova), Horvat (5), Čupić i Slišković (4) i ostali. Zvuči prilično glupo da usred Poljske, s desetinama milijuna gorljivih i smjernih katoličkih vjernika – a dali su, dođavola, i papu Wojtylu – tvrdiš kako je manje-više cijela božja obitelj na hrvatskoj strani. I, naravno, kada toliko potežeš za rukav božjeg ‘kviska’, on će ti u prvoj sljedećoj prilici izmigoljiti. U sljedećoj utakmici Hrvatska je izgubila od Španjolske, također vrlo katoličke zemlje, a za to je bio najzaslužniji igrač Jesus Garcia, što će reći čovjek s Isusovim imenom. Ipak, nije se čulo da Španjolci zbog toga tvrde da ih je pomilovala najviša božja milost, radije su primali pohvale za puno bolju igru ‘na crti’. Ali zato sa strahom moraš nagađati što bi bilo da su Štrlek, Horvat i ostali i ovaj put pobijedili ili da su čak, sačuvaj bože, uzeli zlato. Valjda bi se Krista proglasilo Hrvatom, Hrvatinom, ili bi se složila neka slična ludohereza, ali je i bez toga jasno da Hrvatska prolazi kroz teško katoličko pijanstvo, pri čemu se točionice na Kaptolu nevino prave da s tim nemaju nikakve veze.

I to u neku ruku zaista jeste tako. Katolička crkva doista ima prvorazrednu političko-kulturnu ulogu, i to toliko da se s razlogom može reći da baš ona čini glavni stup sadašnje vlasti, pa nije čudo da je zakovrnula pameću i sirotom selektoru Babića. Ali ovdje je ključno važna jedna razdjelnica. Crkva je bila jako utjecajna i devedesetih, no s jednom bitnom razlikom. Tuđman je tada suvereno gradio i širio svoju državotvornu nacionalističku paradigmu, koju su morali prihvatiti svi, uključujući Katoličku crkvu. Pa iako je nasuprot sebe imao karizmatičnog tvrdog katolika Franju Kuharića, koji mu je znao oponirati i u najvažnijim stvarima – protivljenje razbijačkoj hrvatskoj politici u Bosni i Hercegovini – bilo je baš tako. Glavnu riječ imala je država, a crkva joj je sekundirala u ulozi neke vrste unovačenog ministranta. Danas je obratno. Sučelice Tomislavu Karamarku je mekušavi bivši katolički progresist Josip Bozanić, kojeg se međutim dograbila i upravlja njime tvrda jezgra klera, koja po svemu nalikuje svojevrsnim katoličkim vehabijama. Oni tako i nastupaju, odlučno i s jasnim ciljem što hoće, tako da nema dvojbe da je u tandemu Karamarko-Bozanić ovaj drugi jači od prvoga. Glavni razlog tome upravo gledamo. Katolička crkva ima, kao i svojedobno Tuđman, jasnu paradigmu u kojoj ovaj put ona ima glavnu riječ, dok su joj svi ostali – država, političke stranke itd. – pomoćno, ministrantsko osoblje. Kod Karamarka je sve drukčije, jer on nema vlastitu političku paradigmu, nego je posuđuje malo od Tuđmana, malo od šatoraša, stožeraša i sličnih, a najviše baš od Kaptola.

I eto, to je objašnjenje zašto Hrvati danas sliče bogobojaznim čudacima koji mrmljaju svoje katoličke mantre i ponašaju se papskije od pape čak i kada se nađu u zemlji koja je dala jednog od najpopularnijih papa u novije vrijeme. Naravno, kod kuće je toga još puno više, ovdje miris tamjana dolazi maltene odasvud, a do nepodnošljivosti se proširio i tamo gdje mu nikako nije mjesto. Ovih dana jednom HDZ-ovcu iz šire orbite Karamarka oteo se usklik oduševljenja što cijeli državni vrh napokon čine ljudi koji se znaju prekrižiti. To da se Grabar Kitarović, Orešković, Reiner, Karamarko i Petrov znaju prekrstiti nije samo po sebi nimalo sporno, ne bi bilo sporno ni kada bi, rečeno poganim jezikom s druge strane svjetonazorskog spektra, ‘lizali oltare’. Ali postaje sporno kada bi oni obavljali svoje državne dužnosti kao vjernici, a ne građani izabrani od drugih građana, a pogotovo ako bi ih obavljali kao pripadnici crkvenih struktura. Za prvo postoji dosta indicija, a za drugo ima čak i dokaza. Novi ministar turizma Anton Kliman ujedno je predsjednik poznatog Hrvatskog katoličkog zbora ‘Mi’, što je, doduše, laička udruga, ali dovoljno tijesno vezana uz Kaptol da se prije može reći da je unutra nego vani.

Osim toga, oko nekih stranaka vladajuće Karamarko-Petrovljeve koalicije (Hrast, a vjerojatno i šire) osvjedočeno se šuljaju neke opskurne katoličke koterije (Opus Dei), tako da se može reći da, što službeno što neslužbeno, Kaptol drži barem dva-tri kuta Banskih dvora. U svakom slučaju, bez previše rizika se može ustvrditi da su prvi put na vlast došli kleronacionalisti. U skladu s tim, zaredali su i ovi blagoslovi ministarstava, od kojih su neki (Ministarstvo branitelja) režirani kao popovsko okupiranje svjetovne vlasti. Ali nema veze, premijer Orešković najavio je da će dati blagosloviti i središnje Vladine urede, a Karamarko da će se ‘raskužiti’ i eskahaovsku Kockicu na Savi ako se ondje preseli najviša izvršna vlast.

U ovom bućkurišu petparačkog kršćanluka svima je promaknulo da je kardinal Kuharić svojedobno već blagoslovio bivšu središnjicu hrvatskih komunista, a on je, ponavljam, malo veća šarža od sadašnjeg kardinala Josipa Bozanića. Ali to logično ide uz činjenicu da se cijela crkvena scena srozala niže nego ikada, i sada je po bahatom prostaštvu i ispranoj, banalnoj vjeri izjednačena sa šatorašima i stožerašima, koji djeluju opako, a istodobno čovjeku dižu želudac. Zato pogledajmo još hoće li se ovo osvetiti Katoličkoj crkvi. Da, ona sada ima ulaz u HDZ i u vlast kakav nikada nije imala, a usto, što je također sasvim novo, kontrolira i Most, stranku iskrenijih i umjerenijih demokršćana, što joj širi sferu utjecaja.

No tu je i jedan važan, upozoravajući limit. Katolička crkva u Hrvatskoj nema tradiciju uspješnog izravnog sudjelovanja u politici, a i ono malo što je imala između dva svjetska rata, kada je osnovala i vlastitu političku stranku, bilo je jako slabo, zapravo mizerno. Tu je važnu ulogu odigrao moćni seljački tribun Stjepan Radić, koji se suprotstavljao političkim aspiracijama Crkve sa stanovišta grlatog i posprdnog antiklerikalizma, bez obzira na to što je i sam bio katolički vjernik (zato ga se sada uvelike ignorira, a Crkva ga jedva prikriveno i prezire). To objašnjava zašto Kaptol danas pumpa mišiće samo na tome da je bio žrtva komunizma (što je obratno recimo od Španjolske, gdje je kler bio uz Franca, pa danas diše na škrge). Ali to ima ograničeni domet. Na proteklim parlamentarnim i predsjedničkim izborima blizu polovice hrvatskih birača, koje u neku ruku možemo nazvati novim radićevcima, odbilo je stati uz sirovi, nasrtljivi antikomunizam, što je puno više nego u Poljskoj i Mađarskoj, kojima Hrvatska sada naočigled stremi. I tu je vrag. Crkva je zagrizla u državnu vlast, što joj ide bolje nego ikada ranije (ne računajući NDH), ali ako pretjera, rasklimat će dvije hiljade godina staro zubalo. A dugoročno može lako ostati i bez njega.

1/1