Nesumnjivi znanstveni autoritet na međunarodnoj razini i borac za korjenite reforme u hrvatskoj znanosti, dr. sc. prof. Ivan Đikić s katedre i laboratorija molekularne biologije na Goethe Sveučilištu u Frankfurtu, pažljiv je sugovornik koji pomno bira riječi. Ostavlja dojam osobe koja izbjegava konflikte, ali s čvrstim argumentima i suptilnom ironijom spremno demistificira sve zablude i tvrdokorne stavove hrvatske akademske zajednice. U razgovoru za Novosti Đikić govori o anomalijama na hrvatskim sveučilištima, napretku u tretmanu neizlječivih bolesti, evolucijskim ciljevima i ograničenjima, kao i o budućnosti čovječanstva.
Neprijeporno je da Sveučilište u Zagrebu stagnira i da se ne vidi kraj retrogradnim kretanjima. Osobno mi je skandalozan način na koji je izabran rektor Boras
Prije nekoliko godina, u nepovoljnoj antiznanstvenoj klimi koja trenutno vlada u Hrvatskoj, osnovano je na inicijativu rektorice riječkog sveučilišta Snježane Prijić-Samaržije Međunarodno znanstveno vijeće (MZV) u kojem aktivno sudjelujete?
Inicijativa rektorice Samaržije je uistinu inovativna za hrvatske prilike, a cilj MZV-a jest da se na jednom mjestu ponude znanje, iskustvo, nove tehnologije i mogućnosti šire znanstvene suradnje sa svim društvenim segmentima, što je Hrvatskoj nasušno potrebno. Usto, kroz suradnju s kolegama koji su rođeni u Hrvatskoj, a većina njih dugi niz godina radi na inozemnim studijima i laboratorijima, svrha MZV-a jest da kroz razmjenu prakse i učinkovitih obrazovnih modela postane jezgra iz koje će razviti optimalni model reformi hrvatskih sveučilišta koja su u katastrofalnom stanju. Jednostavno, želimo da se kroz multidisciplinarni pristup stručnjaci iz domene fizike, astrofizike, humanističkih znanosti, medicine i niza drugih znanstvenih disciplina okupe oko jednog stola i daju najbolje od sebe društvu, posebice mladim kolegama. Jasno, sva ta postignuća treba iskomunicirati s javnošću i akademskom zajednicom jer sve što u Rijeci postane komparativna prednost primjenjivo je i na druge sveučilišne centre.
Imamo dojam da su hrvatska akademska zajednica i institucije poput HAZU-a s napadnom tišinom, da ne velimo ignoriranjem, dočekale inicijativu?
Treba biti pozitivan i ostaviti im vremena da shvate kako je jedino kroz multidisciplinarni i multigeneracijski pristup moguća integracija važećih znanstvenih spoznaja u društvo. Pojedinac u svom laboratoriju ili katedri ne može puno sam jer je moderna znanost dosegla razinu gdje je za razumijevanje problema i primjenu znanstvenih postignuća potrebna multidisciplinarna ekspertiza.
Razgovor s premijerom
Ne bismo rekli da je akademska zajednica na tragu tih razmišljanja. Prije očekujemo otpor, recimo Sveučilišta u Zagrebu na čelu s rektorom Damirom Borasom.
Problem tog otpora leži u nametnutoj šutnji koja proizlazi iz kalkulacija. Nemam drugog obrazloženja jer je riječ o pametnim ljudima koji su svjesni svih prednosti znanstvenog pristupa i obrazovnog modela koji zagovaramo. U neposrednom kontaktu s kolegama, prvenstveno sa Sveučilišta u Zagrebu, uviđam da izražavaju potporu inicijativi jer tko ne bi radio u znanstvenim uvjetima jednog Oxforda ili Cambridgea. No radna atmosfera prožeta egzistencijalnim strahom i staromodni model zagrebačkog sveučilišta bez jasne razvojne vizije stvaraju taj kalkulantski muk. Javnost nije dovoljno upoznata ni s činjenicom da će 2024. godine doći do cjelovite integracije međunarodnih sveučilišta prema propisanim standardima i referencama, a ukoliko se nastavi opisani trend, hrvatska sveučilišta dugoročno će ostati na znanstvenoj periferiji. Konkretno, ta činjenica znači da diplome zagrebačkog sveučilišta neće imati potrebnu specifičnu težinu za sudjelovanje i zapošljavanje na međunarodnim projektima, pretpostavlja izostanak financijske potpore i postupni nestanak hrvatskih sveučilišta s mape referentnih akademskih zajednica. Moramo se probuditi što prije.
Sve to zvuči sjajno, ali u praksi, recimo na Sveučilištu u Zagrebu, postoji umrežena struktura koja si međusobno potpomaže pišući podobnim kolegama pozitivne recenzije za znanstvene radove sumnjive kvalitete, prešućuje plagijate, zanemaruje višestruka kršenja zakona… Kako mislite razbiti tu strukturu?
Riječ je o dugoj listi nepravilnosti u čiju se genezu sada ne bih upuštao, ali neprijeporno je da Sveučilište u Zagrebu stagnira i da se ne vidi kraj tim retrogradnim kretanjima. Osobno mi je skandalozan način na koji je rektor Boras izabran, bez programa i stvarne podrške kolega koji su pod snažnim utjecajem lobija promijenili mišljenje i zanemarili kvalitetnu protukandidaturu prof. Damira Bakića. No kako bi se promijenio taj nazadni sveučilišni model, obavezno je učiniti tri stvari: promijeniti zakon o izboru rektora jer je besmisleno da se rektor izabire na temelju lobiranja, a ne programa, promijeniti model validacije učinkovitosti profesora kroz jasne znanstvene kriterije i uvesti transparentnost, odnosno pluralizam mišljenja jer je nemoguće živjeti i raditi pod kontinuiranim pritiskom da se svaka kritika može odraziti na vaš akademski ili egzistencijalni status.
Kako smanjiti utjecaj politike na orijentaciju i izbor kadrova na sveučilištima? Vaš svojedobni razgovor s premijerom Plenkovićem, koji vas je nazvao kako biste smanjili intenzitet javne kritike povodom plagijata tadašnjeg ministra znanosti Pave Barišića, danas se tretira kao standard odnosa znanosti i politike. Što ste mu rekli?
Prije svega sam naznačio da o svakom kritičnom problemu u društvu treba javno i otvoreno govoriti na temelju argumenata. Razgovor s premijerom Plenkovićem doživljavam kao uspjeh jer je pristupio temi kao netko tko bolje od mene poznaje znanstvene kriterije, a na koncu je uvažio sve moje prijedloge i stavove kao ispravne, posebno jer se većina izrečenog obistinila.
Nismo baš primijetili da je premijer uveo promjene u znanosti i obrazovanju…
Premijer Plenković je inteligentan čovjek. Vjerujem da mu treba vremena da provede obećano, smjena ministra Barišića je bila dobar početak.
Dakle, mislite da je moguće zaustaviti etičku eroziju akademske zajednice i društva?
Da, jer u Hrvatskoj postoji dovoljan broj stručnih i hrabrih ljudi koji stalno upozoravaju na etičku eroziju, ali još i više na eroziju znanstvene čestitosti i kvalitete. Osnovni problem je u vertikalno postavljenom sustavu gdje vladaju ljudi koji umjesto da rade na promociji znanosti provode trule kompromise, nikoga ne slušaju i brinu isključivo o materijalnom ili političkom interesu malog broja ljudi. HAZU kao krovna institucija akademske zajednice raspolaže posebnom odgovornošću za nastalo stanje, ali oni u pravilu ne reagiraju na anomalije jer bi to podrazumijevalo sukob s vlašću koja plaća njihove beneficije.
Spektakularna budućnost
Hoće li Hrvati izumrijeti, odnosno kako navode antropološke i demografske studije, prirodnim se putem do 2050. godine genetski inkorporirati u jedinstveni europski korpus naroda? Slušajući predsjednika HAZU-a Zvonka Kusića i vlast, riječ je o krucijalnom pitanju za Hrvatsku?
Jasno mi je o čemu govorite i sam sam bio razočaran nedavnim istupom predsjednika HAZU-a, a posebice izborom tema. Umjesto promocije recentnih i medijski atraktivnih znanstvenih tema kao što su mogućnosti genetskog inženjeringa, uvođenja novih tehnologija, obnovljivih izvora energije, etičnosti medicine, ekologije, evolucijskih limita i istraživanja kozmosa, javnost danima dramatično raspravlja o depopulaciji Hrvatske. Slažem se da je riječ o opasnoj pojavi jer za posljedicu ima urušavanje gospodarskog i mirovinskog sustava, ali uzroci su jasni i rješivi. Razgovara se s ideoloških pozicija umjesto da ponudimo repopulacijske programe kako bismo poput Njemačke ili Švedske okupili mlade talentirane ljude koji će raditi na društvenom napretku. I ne moraju to nužno biti samo Hrvati, nego svi, bez obzira na rasu, nacionalnost i vjeroispovijest, koji mogu svojim osobnim uspjesima i vizijama pridonijeti općoj dobrobiti. Moramo ih samo iskreno i otvoreno primiti.
U Hrvatskoj kler poziva pastvu da migrantima ne da kruha ni vode, kamoli dobro plaćeno i odgovorno radno mjesto. Dojma smo da Hrvatska ima problem s mentalitetom jer takva histerična potreba za stalnom potvrdom identiteta rađa niz ekstrema poput nacionalizma ili rasizma. Kako ste zamislili tu društvenu koheziju ‘čistokrvnih’ Hrvata s mladim stručnjacima iz Irana, Indije ili Kine, posebice uz inflaciju privatnih sveučilišta u Hrvatskoj koja dodjeljuju stručna zvanja kao na tekućoj traci?
Svi hrvatski društveni problemi proizlaze iz strukturalnih problema države. Kad je postavio temelje današnjeg gospodarskog napretka Njemačke, kancelar Gerhard Schröder je pitanja primjene znanosti i uvoza stručnih kadrova istaknuo kao prioritetna. Kad ga je naslijedila kancelarka Angela Merkel, ona je unaprijedila njegovu viziju iako su politički neistomišljenici, dok je u Hrvatskoj sve obrnuto. Sa svakim novim ministrom počinje nova era, novi izbor prioriteta i projekata, ljudi su zbunjeni. Općenito, svugdje u svijetu danas je problem razlučiti utemeljenu istinu od fake newsa, npr. antivakcinacijski pokret. U tom međuprostoru javljaju se samozvani znanstvenici i kvazistručnjaci koji svojim javnim istupima omalovažavaju stotine godina studioznog znanstvenog rada. Posljedica tog ignorantskog neznanja je da danas ne razgovaramo o izrazito smrtnom poliovirusu koji je znanost suzbila, ali zato pričamo o epidemiji ospica nastaloj zbog nedovoljne procijepljenosti dječje populacije. Možemo pričati o etičnosti farmaceutske industrije, štetnosti bioinženjeringa ili korupciji znanstvenika, ali na odgovoran način. Društvo ne smije dopustiti farmakologiji da krši zakone zbog profita, ali ni kvazistručnjacima da širenjem neistina izazivaju smrtonosne epidemije.
Nedavno smo primijetili studiju koja u zaključku tvrdi da nikad nije postojao veći jaz između znanosti i društva, odnosno da ‘svega 10 posto ljudi razumije temeljne postavke znanosti, tri posto mogu ispravno protumačiti recentne znanstvene istine, a samo jedan posto doista zna koji su stvarni ciljevi i postignuća znanosti’. U stoljeću posvećenom istraživanju mozga, ubrzanom razvoju i primjeni revolucionarnih tehnologija poput nanotehnologije, prestanku korištenja fosilnih goriva, koje evolucijski teoretičari opisuju kao početak ere u kojoj će se iskorijeniti neizlječive bolesti poput tumora, čovječanstvo nikad nije bilo neukije. Kako vidite 21. stoljeće, koji su nam evolucijski limiti i kakvu budućnost očekujete za ljudsku vrstu?
Znanost mora prestati biti hermetična, ali i izolirana od javnosti. Jednostavno, treba pronaći komunikacijski stil koji će biti razumljiv ljudima jer je svaka situacija u kojoj jedan posto ljudi drži monopol na istinu naspram 99 posto osuđena na propast. Zamislite da znanje o vatri nije podijeljeno. Iako je 20. stoljeće imalo svojih zanimljivih proboja, razdoblje koje slijedi odredit će tempo razvoja znanosti i tehnološkog napretka. Sve što ste naveli kao evolucijske prioritete bazirano je na realnim prognozama, a najveći problem jest preostalo vrijeme za planet i razvoj ljudske vrste. Procjenjuje se da će prema sadašnjim biološkim genetskim potencijalima čovjek narasti do prosječne visine i težine od 260 cm i 130 kg te da će se životni vijek produžiti do 150 godina starosti. Najveći prostor produžetku životnog vijeka omogućit će kontrola bolesti s visokom stopom mortaliteta kao što su tumori, ali i tehnološki razvoj udova, organa, pa i umjetnih stanica. Jasno da takvi zahvati moraju biti pod strogom kontrolom, posebice genetske intervencije, ali načelno doživljavam ljudsku vrstu kao progresivnu i inteligentnu, s puno neiskorištenog potencijala i, nadam se, dovoljno odgovornom da sačuva prirodni okoliš i nas same od samouništenja. Promjene će biti brze i neočekivane, ponekad i bolne jer će se pojaviti novi oblici pandemijskih bolesti i virusa, puno se očekuje i od novih spoznaja o mozgu kako bismo shvatili ključ evolucije. U svakom slučaju, prošlost je bila uzbudljiva, ali budućnost će, vjerujte mi, biti daleko spektakularnija.
