Novosti

Intervju

Ivan Koprić: Šefa države treba birati u Saboru

Način na koji se sada provodi kandidiranje i izbor predsjednika Republike ne garantira da ćemo izabrati nekoga moralnijeg, mudrijeg, ponosnijeg ili pametnijeg. Neposredno biranje predsjednika samo po sebi osnažuje autoritarne političke tendencije, a stalna tendencija jačanja ovlasti pojedinaca kao političkih vođa je u raskoraku s demokratskim standardima

D7q7z9szxkjycj51q8cyibsscsx

Ivan Koprić (foto Marko Lukunić/PIXSELL)

Komentirajući predsjedničke izbore, na Twitteru ste napisali kako ste svoje najbolje godine proveli pod vlašću HDZ-a, a na kraju možda i desnih škorista. Gdje ste se to životu zamjerili, kako ste sami dodali u nastavku?

Nedavno sam u Dubrovniku organizirao međunarodnu konferenciju o trideset godina postsocijalističke tranzicije gdje smo slušali zanimljiva izlaganja o učincima tranzicije. Pišući tekst za svoje uvodno izlaganje prisjetio sam se i vlastitog života: 1990. bio sam 25-godišnjak, a do danas je prošlo punih 30 godina i to onih najboljih u ljudskom životu u kojima bi čovjek trebao realizirati glavninu svojih potencijala. Ne kažem da sam nezadovoljan svojim životom, no rezultati tranzicije u Hrvatskoj su puno ispod – naivnih? – očekivanja koja smo gajili na njezinom početku. Umjesto više osobnih sloboda, brzog ekonomskog napretka i racionalnosti u političkim procesima, doživjeli smo prvo rat, prisilne migracije, razaranja i međuljudske užase, a potom i pljačkašku privatizaciju u kojoj smo prošli puno lošije nego građani drugih zemalja. Prošli smo period puluautoritarnog sustava koji je, premda je trpio višestranačje, dopuštao nešto manju slobodu političkog djelovanja. Realno, malotko je od naših demokratski izabranih vođa imao neku ozbiljnu i dugoročnu viziju. Iako je u početku glavna bila ideja stvaranja samostalne države, nije baš bilo jasno kako će u toj državi izgledati demokracija. Danas je jasno da nismo doživjeli dobar, oslobađajući demokratski razvoj, zbog čega stalno imamo brojne probleme u politici, ekonomiji, kulturi i obrazovanju, što su glavni sektori za ostvarenje ljudske slobode, kvalitete života i blagostanja.

Porazno nepovjerenje

Kako biste ocijenili aktualnu predsjedničku kampanju?

Ona dobro pokazuje da neposredni izbor predsjednika države nema smisla. Otprije sam javno predlagao da se odustane od neposrednog biranja predsjednika Republike i njegovih pojačanih ustavnih ovlasti. Premda neki moji kolege misle da postojeći model omogućava određenu stabilnost političkog sustava i neku opću mogućnost predsjedničke korekcije, takva se očekivanja nisu pokazala realnima. Sjećam se vremena kad je aktualna predsjednica upala nenajavljeno u Ministarstvo poljoprivrede tadašnjeg ministra Tihomira Jakovine, što je čak izvan onoga što nalažu dobri običaji, a nekmoli ustavne norme. Puno bi se manje pričinilo štete kad bi se šefa države biralo u Saboru i kad bi mu se smanjile ovlasti na razinu uobičajenih u parlamentarnoj demokraciji. Neposredno biranje predsjednika samo po sebi osnažuje autoritarne političke tendencije, a stalna tendencija jačanja ovlasti pojedinaca kao političkih vođa je u raskoraku s demokratskim standardima, koji nalažu da svi trebamo moći participativno upravljati zemljom u kojoj živimo. Taj fokus na pojedinca je naslijeđen i ukorijenjen u našoj političkoj kulturi. Također, pretjerani predsjednički utjecaj na izbor veleposlanika, šefova tajnih službi i slično spušta predsjedničku funkciju na razinu političkog trgovca. Predsjednik Republike bi trebao biti moralni i društveni autoritet i vjerujem da bi se političke stranke mogle dogovoriti o izboru takve osobe. Način na koji se sada provodi kandidiranje i izbor predsjednika Republike ne garantira da ćemo izabrati nekoga moralnijeg, mudrijeg, ponosnijeg ili pametnijeg. U neposrednom izboru predsjednika vidim dakle težnju dijela građana da prebace odgovornost za bavljenje politikom na nekog pojedinca kojeg biraju jednom u pet godina, a onda se prepuštaju svojim uobičajenim životima političkog komentiranja bez sudjelovanja. Umjesto da sami uče što je politika i prakticiraju je putem sudjelovanja u njoj, oni kažu da ih to ne zanima, da im je naporno i vremenski zahtjevno, ali kasnije se žale i kritiziraju. Nisu, naravno, svi takvi, a dužnost onih koji mogu utjecati na pravno oblikovanje institucija bila bi da omoguće efektivnu sudioničku demokraciju, umjesto što se kroz njihovu regulaciju podupiru autoritarne ambicije.

Rezultati tranzicije u Hrvatskoj su puno ispod – naivnih? – očekivanja koja smo gajili na početku. Danas je jasno da nismo doživjeli dobar, oslobađajući demokratski razvoj, zbog čega stalno imamo brojne probleme u politici, ekonomiji, kulturi i obrazovanju

Iako presuda još nije odaslana i nije konačna, izgleda da je Visoki prekršajni sud zauzeo stav da Thompson ne krši zakon kad u pjesmi ‘Bojna Čavoglave’ viče ‘Za dom spremni’. U nekoliko drugih predmeta isti je sud donio suprotnu odluku. Kakvo je vaše viđenje ovog problema?

Svi smo mi, pa i suci, također i politička bića koja raspravljaju o politici i imaju političke stavove. To je pitanje temeljnih sloboda koje su svima zajamčene, pa tako i sucima, profesorima i svećenicima. Naravno da ih se u obavljanju posla ne smije zloupotrebljavati, to je već pitanje etike struke i poziva. S obzirom na to da se osim upravnog sudstva ne bavim šire pravosuđem, ne znam koliko su odluke koje izlaze iz pravosudnog sustava plod aktivnog djelovanja sudaca, a koliko rezultat njihovog prilagođavanja društvenoj klimi. No sustav sudskog odlučivanja omogućuje preispitivanje odluka unutar samog tog sustava. Narodna tužba, actio popularis, koju bi mogao podnijeti svaki građanin radi zaštite općih interesa, manje-više ne postoji, uz slabašne iznimke u ekološkim pitanjima. Tako se zastupanjem javnog interesa u slučajevima poput uzvikivanja pozdrava koji ste spomenuli bave nadležna državna tijela, koja nemaju iste mogućnosti doseći svojim pravnim lijekovima naddržavnu razinu sudske zaštite. Nadalje, mi nismo raščistili s Drugom svjetskim ratom; s jedne strane to je dobro zato što bi netko ono što je utvrđeno kao apsolutno civilizacijski neprihvatljivo mogao utvrditi kao dobro i poželjno, a s druge nije dobro utoliko što se stalno vraćamo na ista pitanja tko je gdje bio u tom ratu i kako to treba vrednovati. Prije neki dan sam čuo izjavu da onaj tko ne prihvaća ‘Za dom spremni’ ne prihvaća ni hrvatsku državu. Takva rečenica govori o tome da nakon tri četvrtine stoljeća od završetka Drugoga svjetskog rata nismo raščistili s pitanjima s kojima su ljudi u zemljama iz kojih je pokrenuto to zlo već odavno završili. Posebno Njemačka, u kojoj nema nikakvog spora oko karaktera nacističkog režima. Zlo se kod nas stalno gura kroz neke male rupe, kroz mala, ali sve otvorenija vrata. Tako će se u slučaju HOS-ove ploče reći da je taj usklik bio borbeno motivirajući, ali čak i da je sve tako, to ne može biti opravdanje da se tabla s tim pozdravom iz Jasenovca samo premjesti nekamo drugamo. U tome presudnu ulogu imaju političari koji su dužni brinuti za javno dobro. Oni prvi trebaju govoriti o takvim stvarima, jasno ih označujući kao neprihvatljive u demokratskoj zemlji. Kako su određene društvene brane već prije popustile, nije realno očekivati od jednog suda da podmetne leđa umjesto politike i zaustavi rehabilitaciju tog zloglasnog pozdrava.

Nedavno ste iznijeli podatak da svega 15 posto građana ima povjerenje u javnu upravu, odnosno javni sektor u kojem radi gotovo 400 hiljada ljudi. Možete li to pobliže elaborirati?

Taj podatak Eurobarometra iz 2018. i za mene je porazan. Rekao bih da građani iskazanim (ne)povjerenjem mjere svoja očekivanja s doživljajnim iskustvom, a očekivanja razvijaju kroz iskustvo s nekim drugim tipovima institucija u društvu ili temeljem informacija o dobrim praksama funkcioniranja javne uprave u drugim zemljama. Iako se nijedna javna uprava ne mijenja olako ni bez otpora, kod nas nedostaje čak i ciljeva za tu promjenu: premda je Sabor još 2015. donio Strategiju razvoja javne uprave do 2020., trenutna Vlada radi suprotno toj Strategiji, a da nikad nije predložila promjenu tog važnog dokumenta. U njemu stoji da će se razmotriti pitanje i odlučiti o modelu teritorijalne reorganizacije kako bi se smanjila teritorijalna rascjepkanost, jer imamo prevelik broj općina i gradova, agencija i sličnih institucija, s brojnim mrežama ispostava širom zemlje, da će se ovlasti povjeriti lokalnim jedinicama, a ne županijama itd., a događa se upravo suprotno. Jačaju se županije, a slabe prije svega gradovi, koji su svugdje u svijetu pokretači i nositelji razvoja, ne samo ekonomskog nego i kulturnog, socijalnog, znanstvenog i obrazovnog.

Trenutna Vlada radi suprotno Strategiji razvoja javne uprave, a da nikad nije predložila promjenu tog važnog dokumenta. Jačaju se županije, a slabe prije svega gradovi, koji su svugdje u svijetu pokretači i nositelji razvoja

Pokušajte se začas odmaknuti od svoje profesure kako biste nam konkretno opisali s kakvim se problemima suočavate kao građanin kad je riječ o lošim iskustvima u radu javne uprave – na koji bi se način ona trebala reformirati?

Iz moje pozicije građanina, temeljni je problem fragmentiranost javne uprave, na što upozoravaju i Europska komisija, Svjetska banka i druge međunarodne organizacije koje se time bave. Treba nam integrirano pružanje javnih usluga, jasno određeno mjesto, fizičko ili virtualno, koje bi objedinilo mnoge javne usluge: ondje bismo mogli zatražiti građevinsku dozvolu, osobne dokumente, nešto iz domene mirovinskog osiguranja, najaviti se za tehnički pregled vozila itd. U susjednoj Mađarskoj, zemlji koja danas nije poznata po demokratskim standardima, u tome se otišlo jako daleko. Ondje su sagradili čak i nove zgrade u kojima se pružaju javne usluge po načelu sve na jednom mjestu (one stop shop), a imaju i relativno dobru e-upravu. To je nalik ulasku u neki supermarket ili u banku kod osobnog bankara, tu vam je ugodno, svi su ljubazni i tu dobivate sve potrebne usluge javne uprave odnosno javnog sektora ili rješavate svoje zakonom propisane obaveze. U Estoniji praktički sve javne usluge i obaveze možete obaviti digitalno. I druge se zemlje trude, unatoč tome što u nekima javna uprava nije sasvim racionalno organizirana, u digitalnom smislu integrirati javnu upravu.

Šerifi vs. građani

Koliko je rascjepkanost javne uprave generirala i fragmentaciju javnih službenika, koje onda pojedini mediji zlonamjerno optužuju za uhljebništvo, nerad i sl.? Vidjeli smo to i na recentnom primjeru nastavnika i učitelja za vrijeme nedavnog štrajka…

Ne bih nikad išao kriviti ljude koji su negdje zaposleni i pokušavaju svoj posao savjesno raditi. Odgovornost je na onima koji oblikuju sustav, a ne na onima koji u njemu rade. Ne bih se upuštao u pitanje tko koliko i kako radi, već što su napravili oni koji dizajniraju pojedini od tih javnih sustava da se ljudski kapital koji imaju – jer ljudi su najvrednije dobro koje imamo – upotrijebi za napredak i dugoročni interes zajednice. Ne bih nikoga napadao kao uhljeba jer bih ga time učinio ciljem, metom – netko će ga na ulici sutra verbalno ili fizički napasti ili učiniti još nešto gore od toga.

Kakva je situacija s tzv. Lex šerifom, odnosno izmjenama i dopunama Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi iz 2017. kojima su povećane ovlasti lokalnih moćnika, načelnika i gradonačelnika?

Prisutan je, proizvodi učinke koje sam i predvidio. Prvo, riječ je o stvaranju neravnoteže jer je tim zakonom ojačana pozicija gradonačelnika u odnosu na predstavničko tijelo. Drugo, predstavničkom tijelu koje bi trebalo voditi jedan dio lokalne politike teško je ostvariti svoju ulogu, napose nametnuti neku vrstu nadzora nad gradonačelnikom i njegovim radnjama. A pozicija građana još je slabija nego prije.

Ministarstvo uprave nedavno se pohvalilo projektom Centra dijeljenih usluga, tzv. državnim oblakom kojim žele objediniti državnu informacijsku infrastrukturu s ciljem racionalizacije. Što bi to u budućnosti moglo značiti za građane?

Dugoročno bi to moglo pomoći građanima pa projekt zaslužuje pozitivnu ocjenu. Problem je da je on mirovao još od 2016., tako da će trebati još dosta raditi da bi Centar zaživio. Uostalom, to je tek stvaranje pretpostavki za integriranu javnu upravu, što još ne znači da će se usluge građanima, kad projekt bude realiziran, početi pružati na jednom mjestu. Kao što nam je javna uprava rascjepkana, tako su i baze podataka rascjepkane, nekompatibilne i nespojive, a izostanak interoperabilnosti onemogućava integrirano pružanje usluga. Zato se ni popis stanovništva 2021. ne može provesti tako da u danom trenutku digitalno povučete već postojeće zapise, odnosno podatke iz raznih državnih registara, kao što to rade razvijene zemlje. To je obećano tek za popis 2031. godine.

Intervju

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više