Novosti

Intervju

Ivan Medenica: Zalažem se za elitističku kulturu za svakog čoveka

Pozvao bih se na Antoinea Viteza i Alaina Badioua: kultura i umetnost pod udarima tržišta ili autocenzure u neliberalnim demokratijama ne smeju da podlegnu u pravcu lake zabave ili praznog akademizma. Visoka umetnost koja promišlja svet za svakog čoveka mora da pronalazi posebne i nove načine kako da komunicira sa što širim krugom ljudi

Bb3fjnxrjd1re2x4aduph6dec3t

Ivan Medenica (foto Goran Stanzl/PIXSELL)

Pedeset i drugi međunarodni kazališni festival BITEF u Beogradu, koji će se održati sredinom rujna, ima gotovo dramatičan slogan, ‘Svijet bez ljudi’, i službeni plakat s kojeg vam se ogroman gorila unosi u lice. Ovaj BITEF misli biti provokativan i uznemirujući, želeći na pozornici govoriti o teškim temama današnjeg vremena. S umjetničkim direktorom i selektorom BITEF-a Ivanom Medenicom razgovaramo o usponu desnice u svijetu, hrabrim redateljima ovoga doba, slabim šansama današnje socijaldemokracije i opasnostima koje svijet guraju prema lošem ishodu.

Suštinska alternativa bila bi revitalizacija levih ideja na način da socijaldemokratija kao ptica feniks samu sebe obnovi, ali to ne deluje realno. Ostala je nada u mikropolitike na lokalnom nivou: spasimo naš parkić, sačuvajmo ime ulice…

O čemu sve govori tako katastrofičan slogan ovogodišnjeg BITEF-a?

Slogan ‘Svet bez ljudi’ ima dva značenja, tematsko i estetsko. Tematski, ‘Svet bez ljudi’ može da se shvati kao svet bez pravih ljudi i svet uoči apokalipse. Konkretno, većina ovogodišnjih predstava tretira najsloženije i najveće političke probleme sa kojima se danas suočavaju Evropa i svet. Tu pre svega mislimo na sveprisutni rast desnog populizma, zatim na ono što odskora nazivamo neliberalnim demokratijama, dakle autoritarne poretke koji nominalno čuvaju demokratski okvir, ali suštinski ugrožavaju mnoge pretpostavke demokratije. Što se tiče estetskog nivoa, BITEF je, kao festival novih pozorišnih tendencija, ponudio tri predstave, tri instalacije bez živih glumaca na sceni. Iako su glumci ontološka suština teatra, ovim predstavama smo želeli da kažemo da i to može da bude pozorište, a sa druge strane interesantno je da sve ove izvedbe odišu toplinom i ljubavlju. Umesto ljudi čujemo njihove glasove ili slušamo njihove priče i u konačnici te predstave odišu nekim optimizmom koji nam kaže da opasnost kataklizme može da bude i nada u rađanje nekog novog i boljeg čoveka.

Dve Frljićeve predstave

Predstava na otvorenju obraća se na određeni način Evropskoj uniji?

Da, to je ‘Suita br. 3 ‘Evropa’’ Jorisa Lacostea koja se sastoji od 28 muzičkih numera iz 28 evropskih zemalja, gde operski pevači pevaju najsumanutije i najapsurdnije dokumentarne tekstove iz svake zemlje i svaka pesma ukazuje na devijacije i zastranjenja koja su uzrokovana usponom desnog populizma, od teorija zavera do antisemitizma. Hrvatsku predstavlja blogerka koja motivira ljude da misle pozitivno i da je novac energija koju treba iskoristiti. Svaka od tih priča peva se na domaćem jezika i dotiče goruća politička pitanja današnjeg sveta. U tom smislu na festivalu ćemo imati najznačajnijeg predstavnika političkog kazališta, Olivera Frljića, sa dve predstave. Prva, ‘Šest likova traži autora’, bavi se usponom krajnje desnice u Hrvatskoj, a druga, ‘Gorki – Alternativa za Njemačku’, usponom desnice u toj zemlji, postavljajući pitanje da li angažovano pozorište može da bude alternativa sadašnjem stanju kada se, apsurdno, najdesnija partija zove Alternativa za Nemačku.

Što dolazi iz Srbije?

Dolazi predstava ‘Bolivud’ Maje Pelević, mjuzikl koji se poigrava treš estetikom, ali se bavi i pregrštom bitnih tema koje tresu srpsko društvo i ona Istočne Evrope u tranziciji: od divljačke privatizacije, zloupotrebe i rasprodaje društvene imovine, do karijerizma, nesolidarnosti među ljudima i odnosa prema Romima i izbeglicama. To nije nušićevski humor koji probleme čini šarmantnim, nego sofisticirano pravi vivisekciju našeg društva i demistificira ulogu našeg pozorišta. To je pučki humor koji, kao i kod Frljića, nije laka komika, nego je to gotovo srednjovekovno ulično cerenje u lice mnogim opasnostima, nakon čega se beži iz grada, nadajući se da te neki moćnici neće sustići.

Koji je emancipatorski potencijal predstava na ovogodišnjem BITEF-u?

Recimo, emancipatorski deluje egzorcizam u Frljićevoj predstavi ‘Šest likova traži autora’, gde se svi junaci zaklinju u obitelj, kao što to radi Željka Markić u Hrvatskoj, a zapravo se radi o porodičnim odnosima punim nasilja i incesta i svega suprotnog od onoga što bi trebale biti obiteljske vrednosti. S druge strane, ne mislim da se emancipatorske vrednosti u pozorištu trebaju afirmisati samo tako da se zabada prst u oko društvu – političnost se može prikazati na razne načine. Prošle godine smo imali predstave dugog trajanja i to smo tretirali kao izrazitu političnost jer se one suprotstavljaju našim svakodnevnim navikama u svetu savremenih digitalnih medija, brzine i spoljnih efekata. Predstava ‘Olimp’ koja je trajala 24 sata tera čoveka da se vrati drevnom osećanju vremena i ja to osećanje smatram primarno emancipatorskim.

Moj patriotizam se u velikoj meri iscrpljuje u tome što mi je jako bitno da jedna od retkih eksjugoslovenskih institucija kulture koja je i svetska, kao što je bitef, to i ostane

Što je bio vaš glavni okidač za kritičku političnost programa?

Gledajući naše današnje vreme shvatili smo, sasvim nepatetično, da je đavo odneo šalu i pošto je tako, političnost predstava mora biti takva da dijagnosticira sadašnje stanje na vrlo eksplicitan način. Frljić u obe predstave postavlja pitanje da li je pozorište u stanju da pokaže ovo vreme, a u estonskoj predstavi ‘No43 Prljavština’ desetak dobro utreniranih glumaca igra skoro dva sata u ringu potpuno pokrivenim blatom. To može da bude dosta banalna metafora društva koje je završilo u blatu, ali to što su ti ljudi u stanju da rade sa tim blatom… toliko su snažni da to postaje fascinantno. U našoj dramaturgiji ta predstava jeste prikaz apokalipse.

U fokusu festivala je i smrt…

U drugom delu fokus festivala se prebacuje od društvenog raspadanja na fenomen egzistencijalnog nestanka, smrti, pa tako zadnja predstava nosi naslov ‘Rekvijem za L.’ i napravljena je u kombinaciji Mozartovog ‘Requiema’ i afričkih pogrebnih pesama i plesova. Sa pomeranjem fokusa na individualnu smrt emancipatorski refleks je sadržan u senzibilizaciji za fenomen umiranja. Smrt je postala najveći tabu savremene potrošačke i neoliberalne civilizacije, koja pokušava da je istisne iz svog sistema. Ono što je postala zapovest ovog vremena je večna mladost i večna lepota: svi se podmlađujemo i život počinje u sedamdesetima… U drevnim društvima smrt je bila deo života i postojali su rituali koji su pokazivali da je ona deo nas, a sada je iz tog života proterujemo. Predstava ‘Rekvijem za L.’ je rekvijem za život, u kojem se vrlo intimno istražuje o ljudima na samrti. Scenografija je asocijacija na Memorijal holokaustu u Berlinu, uz muziku ne samo Afrike i Mozarta nego i jevrejskih pogrebnih rituala, ali ta predstava je zapravo pohvala životu i vraćanje dostojanstva umiranju. Od svih netolerancija o kojima danas govorimo najmanje govorimo o netoleranciji prema starim i bolesnim ljudima, pre svega onima na samrti.

I apokalipsa kao tema lebdi nad ovogodišnjim BITEF-om. Koji je vaš lični doživljaj tog pojma?

Apokalipsu ne doživljavam u nekom fatalističkom značenju, ali mislim da klizimo prema mogućoj katastrofi širokih razmera. Ono što je prokletstvo našeg doba je što nas asocira na međuratno vreme 1930-ih i što danas prepoznajemo simptome tog vremena. Mnogi danas guraju glavu u pesak, mnogi se pak bune i probaju da artikulišu neku alternativu, ali opet ne znam koliko su ljudi zapravo svesni da stvari neminovno idu ka nekom lošem ishodu. I ljudi koji su krajem 1980-ih shvatali šta se sprema u Jugoslaviji nisu mogli da vizualiziraju Vukovar ili Sarajevo koji će se desiti nekoliko godina kasnije. To je za mene najjači fenomen: i onda kada osećaju opasnost, ljudi ne žele verovati da će se ono najgore i dogoditi.

Emancipatorski motori

Postoje li realne društvene šanse da se zaustavi ovo tiho kliženje prema lošem ishodu?

Suštinska alternativa bila bi revitalizacija levih ideja na način da socijaldemokratija kao ptica feniks samu sebe obnovi, ali to ne deluje baš realno. U Italiji se levica povukla, u Francuskoj je socijalistička partija na prošlim izborima doživela spektakularan poraz, a SPD u Nemačkoj je u slobodnom padu. Ono što je ostalo je nada u ove mikropolitike na lokalnom nivou, grassroots pokrete običnih ljudi i civilne akcije: spasimo naš parkić, sačuvajmo ime ulice i zaštitimo ljude od iseljavanja iz društvenih stanova. Kroz povezivanje i saradnju tih malih akcija ‘od dole na gore’ mogla bi da se artikuliše jedna nova strategija, ali po definiciji, takvi pokreti nisu revolucionarni nego evolutivni. Pitanje je da li danas imamo vremena za tako nešto. Ja nemam odgovor na to pitanje.

Beogradska predstava ‘Bolivud’ govori o glumcima koji misle da će spasiti svoje kazalište tako što će ono biti prodano strancima. Koliko kultura i umjetnost u današnjem svijetu uopće mogu obnoviti svoj prvobitni smisao?

Što se tiče položaja kulture ili pozorišta u užem smislu danas, pozvao bih se na Antoinea Viteza i Alaina Badioua koji se zalažu za elitističku kulturu za svakog čoveka. To znači da pod udarima tržišta ili autocenzure u neliberalnim demokratijama kultura i umetnost ne smeju da podlegnu u pravcu lake zabave ili praznog akademizma, što automatski isključuje kritičko promišljanje sveta u kome živimo. To može da se radi na način Olivera Frljića, pa onda pročelnica za kulturu Grada Zagreba više neće da financira angažovano pozorište ili to možemo da radimo u pozorištu, ako stvari krenu nizbrdo, kroz političke aluzije i na druge načine. Visoka umetnost koja promišlja svet za svakog čoveka mora da pronalazi posebne i nove načine kako da komunicira sa što širim krugom ljudi. U nijednoj od naših sredina ne vodi se računa o istraživanju i gradnji publike, o ulaganju u mladu publiku, o razgovorima posle predstave, o posebnim programima za socijalno deprivirane i o kolektivnim aranžmanima za nezaposlene koje bismo doveli u pozorište. Tu je važan drugačiji kulturni marketing: na ovogodišnjem BITEF-u organizovaćemo radionicu o marketingu u pozorištu na koju će doći ljudi iz celog sveta. Elitistička kultura može, bez sumnje, biti dostupna širokoj publici.

Sjećamo se onog davnog uzdaha u medijima ‘Ah, taj BITEF’ koji je govorio kako je ovaj festival uvijek uznemiravao svojim društvenim angažmanom. Može li on to i danas?

Festival kao što je BITEF ne može da ostvari svoju misiju ako ne pokrene debatu i ako ne bude provokativan. Tako ove godine u sklopu festivala održavamo filozofski teatar, kada će Srećko Horvat razgovarati sa Frljićem na dan kada se u Beogradu održava skup panevropskog pokreta DiEM25 Janisa Varufakisa. Pre toga imaćemo EU dan, odnosno debatu o tome kuda danas ide Evropa. Za taj projekat dobili smo novac od EU-a i nije da su pregovori bili potpuno jednostavni, jer im nije bilo svejedno što će se postavljati kritička pitanja o tome kako funkcioniše briselska birokratija. Ali uspeh tih pregovora dao mi je nadu da i mi ovde, sa slabom demokratskom tradicijom, moramo da vršimo pritisak na naše vlade da shvate da su i one dužne da podržavaju i subvencionišu projekte kritičke kulture. To može da deluje kao idealizam, ali to je ustvari legitiman zahtev, a mi od straha našim vlastodršcima takve zahteve ne postavljamo. Mi ne treba nikome da se pravdamo, ta pitanje moraju da se postavljaju, mora da bude jasno da su kultura, nauka i obrazovanje emancipatorski motori jednog društva, koji shodno tome moraju da budu kritički i sve to treba da financira država.

Koliki je utjecaj BITEF-a na srpsku kulturu i šire?

Kada putujem povodom BITEF-a, čini mi se da on ima veći respekt u inostranstvu nego u domaćem dvorištu. On je u Srbiji poštovan i tolerisan, ali u stručnim krugovima postoje i određene rezerve prema njemu. BITEF jeste neko krivo ogledalo kuda idu svetsko pozorište i savremene tendencije, što nije pravi refleks onoga što se ovde u pozorištu događa. Potrebno je, naravno, i pozorište tzv. srednje struje, ali i ono se u nekim domaćim sredinama promenilo. Nacionalne kuće nisu više nužno bastioni konzervativizma, kao što je to slučaj sa Burgtheaterom u Beču, HNK-om u Zagrebu ili Narodnim pozorištem u Beogradu. Osim stabilnih subvencija, za takva pozorišta trebaju i nove ideje i inovativni teatar. Sama činjenica da se BITEF dešava, da poslednjih godina dovodi uzbudljive i izazovne predstave i da dolaze ljudi iz belog sveta u Beograd samo da bi ih videli, govori o njegovoj stvarnoj misiji. Sasvim lično rečeno, moj patriotizam se u velikoj meri iscrpljuje u tome što mi je jako bitno da jedna od retkih eksjugoslovenskih institucija kulture koja je i svetska, kao što je BITEF, to i ostane.

Intervju

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više