U svom filmu ‘Kino otok’ redateljski ste odlučili ne pokazivati lica sugovornika, a pritom koristite statičnu filmsku fotografiju: je li vaš rad zapravo esej o nestanku jednog svijeta, onog otočnog? U njemu, naime, u jednom trenutku vidimo i strojeve s natpisom ‘Mejd in Jugoslavija’, čime se dodatno ističe tema propadanja?

Moj film je esej o jednoj izgubljenoj kulturi, a to je kultura odlaska u kino. Otoci su gotovo slučajno postali okvirom za film, uglavnom zbog neke moje fascinacije tim malim, redovito vrlo specifičnim i često vrlo zatvorenim sredinama. I, naravno, stoga što taj okvir daje dodatno značenje kinu, svojevrsnom otoku na kojem si nekoliko sati odvojen od okolnog kopna, realnosti. No film je mogao biti snimljen u bilo kojem manjem mjestu u Hrvatskoj, vjerojatno i na području cijele bivše države. Zbog dolaska televizije, videa, rata, pa digitalizacije, svojski popraćene širenjem multipleksa i skretanjem Holivuda u smjeru tvornice smeća za zaglupljivanje klinaca, kultura tog nekakvog kino-filmofilstva, najraširenija 1950-ih i 1960-ih godina, ostala je praksa grupice čudaka, u koju spadam i ja.

Mjesto društvenog života

Što je zapravo kino nekada značilo za otok? Do kakvih ste saznanja u tom smislu došli tijekom pripreme i produkcije filma?

U otočnom se kinu nekada odvijao gotovo cjelokupni društveni život tih malih zajednica: kino je bilo mjesto na kojem su se ljudi zabavljali, svađali, upoznavali, zaljubljivali… Više od 70 posto stanovnika tih, uglavnom malo većih sela išlo bi redovito u kino, na svaku projekciju, i tako godinama… Skupili smo o tome mnoštvo priča: u istraživanju za potrebe filma snimio sam 40-ak intervjua sa svjedocima tog vremena, a u film je ušlo možda 20 posto najzanimljivijeg. Tako da je izostalo puno toga, od gomile šaljivih anegdota do vrlo ozbiljnih ispovijesti, na primjer o dva privatna kina, onom u Blatu na Korčuli i Puntu na Krku, koja su pokrenuta još 1920-ih i 1930-ih, a čiji su vlasnici doživjeli progon od poratne vlasti zato što su filmove prikazivali i tijekom okupacije.

Kina su na otocima otvarana u sklopu projekta bivše države da se kultura dovede u svako selo. A mnoge kino-projektore još su 1950-ih kupili politički ili ekonomski iseljenici. Rezultat te nenamjerne sinergije bila je općedruštvena korist, za koju danas ne mari gotovo nitko na poziciji moći

U filmu postavljate izuzetno zanimljivu tezu, a to je da su većinu kino-publike na otocima činile žene: koliko je uloga kina i filma bila emancipatorska u jednoj poglavito patrijarhalnoj sredini?

Mislim da se ta teza mora uzeti s rezervom, odnosno reći da vjerojatno vrijedi za konkretni otok spomenut u filmu, Lastovo, ali ne i generalno za sve druge. Po informacijama koje imam, na drugim je otocima bilo drugačije, od toga da je broj muškaraca i žena u kinu bio podjednak do toga da je pretezao na mušku stranu, pogotovo kada su na programu prevladavali vesterni. Kada smo već kod programa, zanimljivo je da su na njima nekoć redovito bili i filmovi iz Kine, Indije, Egipta… kakvi se danas mogu eventualno vidjeti na specijaliziranim filmskim festivalima, a nekada su ih, zbog Pokreta nesvrstanih, imali priliku gledati i stanovnici Postira na Braču ili Janjine na Pelješcu.

Nije sve izgubljeno

Zanimljiva je, posebice s ekonomskog stajališta, današnja namjena nekadašnjih kino-prostora na otocima – koriste se u različite svrhe, od škola joge do lokalnih fešti. Što iz toga možemo naučiti?

Kina su na otocima, kao i u većini malih kopnenih mjesta, bila smještena u domovima kulture, otvarana su u sklopu projekta bivše države da se kultura dovede u svako selo. Bilo mi je drago otkriti da je većina njih još u nekoj društvenoj, javnoj funkciji. A doznao sam i to da su mnoge kino-projektore još 1950-ih kupili politički ili ekonomski iseljenici. Rezultat te nenamjerne sinergije bila je općedruštvena korist, koju je zanimljivo promatrati iz današnje perspektive, kada je prilično razvidno da za nju ne mari gotovo nitko na poziciji moći.

Mogli bismo reći da je estetika propadanja izuzetno popularan motiv kod današnjih umjetnika. Koliko vam je ta estetika odmagala, a koliko pomagala u priči o kinima?

Volim tu estetiku, i premda je danas vrlo popularna, mislim da još nije otrcana. Ipak, bilo mi je bitno da ne ostane sve na lamentiranju nad prošlim vremenima i estetici ružnoće, nego da s prikazom novih – doduše, nefilmskih – događanja u nekadašnjim kino-prostorima dam neko zrnce optimizma cijeloj toj priči.

Jesu li i digitalna kina došla na otoke i kako uopće ondje funkcioniraju?

Kako to često u dokumentarizmu biva, zbilja je pretekla produkciju filma, pa je jedno zatvoreno kino koje smo snimali u međuvremenu ponovno otvoreno, a uskoro će se iznova otvoriti i jedno koje samo igrom slučaja nismo snimili. Zahvaljujući projektu digitalizacije nezavisnih kina Ministarstva kulture i HAVC-a (a u posljednje vrijeme i aktivnostima Kina Mediteran, projekta koji vodi ekipa splitskog Festivala mediteranskog filma), digitalizirano je ili će to uskoro biti desetak otočnih kina, od Malog Lošinja do Lastova. U još nekoliko mjesta to je pokrenuto putem privatnih inicijativa, pa tako sada, uz nekoliko onih koja filmove prikazuju s DVD-a, radi zamalo trećina nekadašnjih kina na otocima. Trećina je nepovratno nestala, a u preostaloj se događaju neke nefilmske stvari. Dakle ipak nije sve izgubljeno!