>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Ivan Salatić: Nema budućnosti bez utopističke prošlosti

Bitna mi je mogućnost da se od prošlosti uči, pogotovo od te koja je otpisana kao utopistička, nemoguća, socijalistička. Tu se može više korisnih stvari naći za budućnost nego što se u sadašnjosti može zamisliti, a to nema nikakve veze s nostalgijom

Film ‘Ti imaš noć’ redatelja Ivana Salatića u Hrvatskoj je premijerno prikazan u sklopu Human Rights Film Festivala, dok je nedavno na Festivalu autorskog filma osvojio prvu nagradu zajedno s djelom ‘Teret’ Ognjena Glavonića. Istovremeno, to je jedini regionalni film koji je prikazan na ovogodišnjem neovisno organiziranom programu ‘Tjedan kritike’ za vrijeme Mostre u Veneciji, što je važna potvrda za ovog mladog redatelja. Prije mjesec dana na portugalskom festivalu DocLisboa prikazan je premijerno njegov srednjometražni film ‘Sinovi smo tvog stijenja’ koji se, prema redateljevim riječima, ‘bavi mogućim načinom posmatranja istorije na našem prostoru. Mene je zanimalo da kroz filmski pristup verbalnoj tradiciji i posmatranjem tih, da kažem ranjenih pejzaža, kažem nešto o našoj nemoći da uhvatimo istorijski kontekst i odredimo sebe u istom. ‘Sinovi’ su neka vrsta istorijskog, tragikomičnog dokumentarnog filma sa beketovskim likovima koji, stojeći iznad jednog blagog, gotovo neprimetnog udubljenja na zemlji, pokušavaju sa sigurnošću utvrditi šta se nalazi ispod’.

Arhiva kao usidrenje

‘Ti imaš noć’ film je o beznađu, o prošlosti i generaciji naših roditelja. To podcrtavate i korištenjem arhivskih materijala iz žurnala brodogradilišta Bijela u kojem su zabilježeni trenuci porinuća broda. Na koji način danas možemo uspostaviti dijalog s razdobljem socijalizma?

U arhivi vidite dolazak velikog doka i otkrivanje biste narodnom heroju Veljku Vlahoviću, po kojem je brodogradilište dugi niz godina nosilo ime. Za mene je arhiva bitna kao dokument koji pokazuje isječak iz života tih ljudi i tog vremena. Arhiva je poput nekog usidrenja. Te slike su tu pred vama i pokazuju vam činjenice. U tom smislu, one prave direktan link s prošlošću i otvaraju nam jedan mogući pogled na socijalističku prošlost i na historijski moment koji mi, kao ovi koji dolaze poslije, gledaju s distancom i nekom vrstom cinizma. Stvar je u tome da mi danas na tu prošlost gledamo kao na ideološku i iz neke superpozicije odakle se sve zna i gdje smo po defaultu u pravu. Što je, naravno, samo po sebi još jedna ideološka pozicija. Ono što se uvijek prenebregava u toj našoj prošlosti je upravo historijski kontekst i svakodnevni haos s kojim se trebalo boriti. Iz tog mi je razloga bilo bitno da samo vidimo okupljene ljude u brodogradilištu, sve obučene u najbolje što su imali u kući, ponosne i mnogobrojne. Ono što se može vidjeti na njihovim licima i gestama nije nikakva ideologija, već dignitet i vjera da koliko god da je teško danas, sutra mora biti bolje. Nema tu ni trunke moje intencije prema sentimentu ili nostalgiji. Moja namjera je bila da vidimo te ljude i da ih pokušamo razumjeti. Samim tim i da se pokušamo maknuti od svoje oholosti, cinizma i predrasuda. Te slike iz arhiva, sukobljene sa slikama istih prostora danas, govore same za sebe.

Ono što se može vidjeti na licima radnika brodogradilišta Bijela nije nikakva ideologija, već dignitet i vjera da koliko god da je teško danas, sutra mora biti bolje. Moja namjera je bila da ih pokušamo razumjeti. I da se pokušamo maknuti od svog cinizma

Gašenje brodogradilišta Bijela slika je privatizacije, nestanka industrije i gradova koji su bili vezani uz tu industriju. Ali to nije samo film o Bijeloj, već se može povezati i sa sudbinom velikih hrvatskih brodogradilišta poput pulskog Uljanika i riječkog 3. maja?

‘Noć’ smo snimali u kraju iz kojeg dolazim i u čijoj blizini sam odrastao. Moj otac je radio tamo, a ja sam imao priliku da radim jedan kratki period kada mi je trebao novac. Brodogradilište u Bijeloj je jedna od bitnijih stvari koje su uticale na život tamošnjih ljudi, pa je tako njegovo nestajanje postalo bitan dio ovog filma. Odlazak malog doka kao posljednjeg dijela te megagrađevine dešavalo se za vrijeme snimanja i ja sam osjetio obavezu da u filmski narativ uključim i tu činjenicu. To nestajanje je zatim postalo motiv koji reflektira jedan veći proces dramatičnih promjena. Ti procesi, iako u različitim zemljama, imaju iste uzroke i posljedice. Nema ničeg utopijskog niti je taj dio pejzaža plijenio nekakvom ljepotom. Nije to bio ni jedini izvor finansija za ljude, iako je zapošljavao dobar dio stanovništva hercegnovske opštine. Ipak, to je bio jedan simbolični prostor koji je okupljao radne ljude i bio njihov ponos kao jedina industrija u tom kraju i kolektivni poduhvat. S nestankom i dekompozicijom ove strukture, dezintegrisalo se i radničko društvo.

Tvrdite da su vašu generaciju obilježile devedesete, ali nakon ratnih godina ipak je postojao optimizam da je najgore prošlo. Međutim, i u aktualnim su društvima političari i akteri iz devedesetih dobrim dijelom ostali na vlasti. Živimo li danas u distopiji, koja je u vašem filmu prikazana kroz pejzaže, ali i ljude koji pripadaju različitim generacijama?

Meni se čini da uprkos tome što je prošlo dosta vremena od devedesetih, i dalje živimo u traumi onoga što se desilo. Izgleda kao da se nakon devedesetih niko zapravo nije do kraja sabrao. Eho onoga što se desilo devedesetih je tu i čini velik dio našeg života. Čak i života onih koji su rođeni nakon raspada Jugoslavije, a koji možda nisu ni osvijestili historijski kontekst u kojem žive. Čini se kao da za nas postoje samo dvije opcije, od kojih niti jedna nije suštinski prihvatljiva. Ili se živi u nekom imaginarnom prostoru iz prošlosti iz koje se zamišlja neka budućnost ili se pristaje na tu nacionalističko-neoliberalnu poziciju u čijem radikalizmu smo svi prinuđeni da učestvujemo u manjoj ili većoj mjeri.

Od jednostavnosti do poetičnosti

Je li nam iz tog perioda ostala jedino reminiscencija, sjećanje? Što uopće s konstatacijama da industrije, budućnosti i sigurnosti više nema? Što s nostalgijom uopće?

Industrija je okupljala radnike i davala im smisao i osjećanje zajedništva. Posao je izjednačen s dignitetom. Nestajanje tih industrija ima veze s promjenama same privrede, s privatizacijom, prelaskom iz jednog sistema u drugi. Trenutno se dešavaju promjene na svim poljima koje imaju dramatične posljedice za male države, a sve se lomi na najslabijim jedinkama društva. Iz bilo koje perspektive teško je zamisliti budućnost, a nama je ona posebno zamagljena. Ono što je za mene bitno je mogućnost da se od prošlosti uči, pogotovo od te koja je otpisana kao utopistička, nemoguća, socijalistička. Tu se može više korisnih stvari naći za budućnost nego što se u sadašnjosti može zamisliti, a to nema nikakve veze s nostalgijom.

Za autora je neugodno da objašnjava svoju umjetnost, ali što mislite, koliko autorski film može otvoriti dijalog i stvoriti znanje o stvarima za koje smatramo da ih razumijemo?

Film, kao i bilo koja umjetnost, nije sredstvo komunikacije, već mu je upravo smisao da stvori neku vrstu relacija koje ne moraju nužno da završe razumijevanjem. Film ima mogućnost da začudi, da da neki novi pogled koji je možda otežan, ali koji zahtijeva da se stvari vide ponovno i drugačije.

U vašim filmovima kamera je gotovo fotografski statična. Kao da prostor koristite kao tableau vivant?

Radi se o postupku koji je ekonomičan i minimalistički u izrazu. U jednom kadru se treba sažeti sve što se treba reći i sa što manje sredstava. Na taj način sam bliže jednostavnosti. Kroz tu jednostavnost se dolazi do poetičnosti materijala. Svaka odluka mora biti donesena iz stvarne potrebe.

1/1