Bez pomoći mejnstrim medija, velikih diskografskih kuća i bogatih sponzora, grupa Sen i njezin frontmen Ivan Ščapec Ivča (eks Vlasta Popić) u posljednjih nekoliko godina stekli su zavidan krug štovatelja u cijeloj regiji. Uz njega, na snimanju albuma sudjelovala je i hrvatsko-srpska ritam sekcija: bubnjar Dimitrij Petrović i beogradski basist Boško Mijušković. Album ‘Sno sna’ nedavno je izašao u digitalnom formatu na Bendkemp stranici Sena, na CD-u i vinilu te je, još važnije, potvrdio Ščapeca kao jednog od najdarovitijih mladih glazbenika na nezavisnoj glazbenoj sceni. Zagrebačka promocija novog albuma grupe zakazana je za 26. listopada u Tvornici Kulture. Sa Ščapecom, nesklonim pozerstvu, velikim riječima i podilaženju publici, razgovarali smo o novom albumu i temama koje ga nastanjuju.
Podsvijest, snovi i snivanje dominantni su motivi albuma. Uostalom, i za sam naslov odabrali ste igru riječi ‘Sno sna’. Mogao bi netko reći da ste eskapist, ali san može biti i ‘budnost više kategorije’?
Ne radi se ni o kakvom bijegu – zašto pobjeći nekud gdje je neopisivo gore? Kad si budan, barem imaš iluziju kontrole. U snovima si samo bačen u vlastite ralje. No zbog toga java bude mnogo jasnija. Takav je i album, snovi ispričani kroz stvarnost, ili stvarnost ispričana kroz snove.
Iz poletne, praskajuće alternativne rok-priče Vlaste Popić ušli ste u Sen, opremljeni drugačijim zvukovnim i leksičkim alatima. Sen je folk-pank bend koji ne vitla nametljivim pop-refrenima, već stalno rašiva, kroji i ponovno šiva određenu emociju ili temu. Je li ovo forma i žanr u kojem do sada imate najviše prostora za iskaz?
Sen je svakako otpočetka bila slobodnije i eksperimentalnije forme, ali u svakom sam bendu osjećao velik prostor. Moj razvoj, kao valjda i svaki drugi, kretao se ruku pod ruku s otvaranjem novih prostora. Hoću reći, razvoj i jest otvaranje novog. Moje pjesmoklepstvo se stalno kreće, drugačije ni ne može postojati. Svaka pjesma se piše na svoj način.
Srce albuma posvećeno je filozofijskim, takoreći egzistencijalnim temama. U pjesmi ‘Kritika čistog razuma’ kažete ‘Moral se ne mora, ali potreba se treba’. U jednom intervjuu kazali ste: ‘Od glazbe živim i umirem, kako koji dan.’ Premda ste svoju glazbu uvijek stavljali na besplatni daunloud i pozivali publiku da za nju izdvoji neki novac, ljudi još uvijek rijetko participiraju. Ljuti li vas to ili rastužuje?
Stvari se polako, jedva zamjetno, kreću nabolje. Tako sa svakim izdanjem bude sve više ljudi koji uviđaju važnost financijske podrške. No u pravu ste, to još uvijek nije na razini dostatnoj da čovjek od toga barem jede. Htio bih da ljudi shvate da, ukoliko im se to što stvaram sviđa, to uzima velike količine vremena, truda i naposljetku novca. Ako se i dalje želim baviti muzikom na ovom nivou, ja naprosto ne mogu imati redovan posao. Ili-ili. Ili ću svirati ili neću svirati. Neću svirati tek toliko. Ili će nas ljudi podržati ili nas neće biti. Mi zavisimo od naše publike, što je istovremeno zastrašujući, ali i divan osjećaj. I da, neke dane imam osjećaj da nikoga nije briga i nije mi jasno zašto se uopće trudim. Očigledno, ovo sve čime se bavim treba najviše meni. Ali mi je važno da to nekad kaže i netko drugi.
Premda ste kao autor na prvi pogled zaokupljeni temama intime, ljubavi i partnerstva, uspijevate na albumu ‘Sno sna’ dotaći i teme poput militarizma i siromaštva. Stihovi ‘Čije je salo moj oteti obrok’ dovoljno plastično pokazuju sav apsurd društveno-ekonomskog uređenja u kojem živimo.
Takozvani višak oružja i manjak viška. Ako ne lažem, Hrvatska je ove godine povećala budžet za vojsku za 400 milijuna kuna. Bitno je imati prioritete. Članica smo organizacije čija je svrha da ide okolo i baca bombe. I svaka kuna koju mi uzmu na autorskom ugovoru je jedan metak negdje. Ili, s obzirom na to da su digli porez, čak i dva metka. Mojim se bombama baca novac. Na ovom albumu te su teme slabo zastupljene, ali na sljedećem će uzeti maha. Drugi album će biti gotovo isključivo o novcu.
Kad se pitanja glazbe, kulture i tržišta (koncertnog, diskografskog) ogole do kosti, dolazimo do zaključka kako je svaki izvođač, bio on pripadnik nezavisne scene ili srednjostrujaška perjanica, prisiljen svoju glazbu tretirati kao proizvod i ponašati se prema određenim pravilima na tržištu. Kako se Sen prilagođava tome?
Postoje određeni ustupci koji se rade tržištu, ali trudimo se ne razmišljati previše. Super je biti naivan koliko se može. Djelomično smo tu priču prepustili našim izdavačima, Munli rekordsu i francuskom Voks projektu, s kojima se prirodno razumijemo oko ove teme, s obzirom na to da nam je svima du-it-jorself etika udarila temelje. Oni ne mogu pobjeći od tržišta, ali stvaraju jednu ljepšu i pravedniju priču. Za njih glazba nije roba, kao ni za nas. Uostalom, da li će netko tko zaista voli glazbu ikad moći promatrati je kao proizvod? Sustav jeste takav, ali duše nisu.
Čini se da konačno imate album koji od prvog singla i videospota ima snažnu vizualnu priču. Za to je umnogome zaslužna redateljica vaših spotova i fotografkinja Marina Uzelac. Što se i na koji način promijenilo njenim ulaskom u družinu?
Mi tikvani nikad ne bismo ništa napravili po tom pitanju. Ja osobno imam vrlo malo afiniteta za vizualno. Marina je ne umnogome, nego u potpunosti zaslužna za likovnu stranu. Ona je režirala sve spotove, radila naslovnicu albuma i gotovo sve fotke. Oduvijek sam imao problem sa spotovima zbog njihove sekundarnosti muzici, to jest njihove isključivo tržišne suštine. Marina uzima našu muziku i kroz nju pravi svoj jezik. Ona je nadograđuje i širi.
Probajmo završiti ovaj razgovor u svjetlijem tonu: što je ono što vam je najdragocjenije i zbog čega i nakon svih stvari koje bavljenje glazbom čine tegobnim ostajete ‘unutra’?
Potrebno mi je. Potreban mi je osjećaj kad stvorim nešto ni iz čega, magija stvaranja, i kad to nešto u tolikoj mjeri rezonira sa mnom da u tom trenutku, van toga, više ne postojim. Osjećaj da smo ja i život jedna te ista stvar. Isto tako, kad to osjećam s ljudima kojima ova glazba znači, kad znam da je poruka prenesena i da nam je svima bilo važno da se to nešto kaže. I da nam to onda ostane.
