>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Žive li ustaše?

Liberali i desni radikali slažu se da je NDH nepovratno sahranjena. Traži se široki konsenzus o davno obavljenom ukopu i jedina dopustiva razlika očitovat će se u tome hoće li, nakon revizionističkih intervencija, u ‘uskrslome’ biti prepoznavan Krist ili zombi

Kakvu štetu nanosimo javnome vokabularu ako govorimo o ustašizaciji?

Nenad Zakošek, profesor na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, smatra da iznošenje takvog suda predstavlja ozbiljno zastranjenje. U opširnome intervjuu novinarki tportala, na pitanje kako gleda ‘na ocjene o ustašizaciji Hrvatske’, rekao je da ‘nas ta tvrdnja vodi u krivom smjeru’. Potom je pojasnio: ‘Tvrditi da neki u HDZ-u žele ustrojiti Hrvatsku po modelu ustaške države je naprosto glupost.’

Dodano objašnjenje uvaženog politologa bez sumnje je točno: istina je da ‘neki u HDZ-u’ nemaju namjeru ‘ustrojiti Hrvatsku po modelu ustaške države’, jer bi to bila ‘naprosto glupost’, između ostaloga i zato što cijeli niz okolnosti (uglavnom onih međunarodnog karaktera) sužava manevarski prostor njihove političke volje. No zbog čega je profesor – po svemu sudeći suprotno intenciji novinarkina pitanja – ‘ustašizaciju’ sveo isključivo na ‘model države’?

Zbog toga da bi takvu ‘tvrdnju’ lakše proglasio nepoželjnom, čini se. ‘U Hrvatskoj nije na djelu ustašizacija, nego povijesni revizionizam’, kaže Nenad Zakošek, a sadašnji ministar kulture Zlatko Hasanbegović je ‘najbolji izraz tog revizionizma’. Ne radi se, drugim riječima, o aktualitetu, o konkretnim učincima ideološke prisile i političke prakse, nego o odnosu prema historijski zamrznutom fenomenu, koji se onda ‘odleđuje’ i ‘oživljava’ samo kroz tendenciozna tumačenja ili sentimentalnu nostalgiju.

Ako već treba tekuće prilike opisati jednostavnom političkom formulom, Zakošek predlaže ‘orbanizaciju’, vjerno slijeđenje mađarskog obrasca, gdje HDZ nastoji okupiti široki spektar konzervativno-nacionalističkih aktera, među koje, na krajnjem rubu scene, spada i ‘filoustaška politička margina’. Ustaštvo, čak i kada se doimlje sveprisutnim, definitivno pripada prošlosti i javlja se tek kao nusproizvod u obredima revizionističkih povijesnih iskopavanja.

U svakom slučaju – ‘orbanizacija’ ide, ‘ustašizacija’ ne ide. Zagrebački politolog ni u kojem slučaju nije jedini među liberalno-demokratski orijentiranim znanstvenicima koji biranim riječima prate prodore desničarskog ekstremizma; prije se može reći da je zadnji u dugačkome nizu eksperata za društvena pitanja koji terminološkom higijenom štite hrvatsku desnicu od dekomodacije.

Sociolog Dražen Lalić, primjerice, očitao je prije koju godinu lekciju Igoru Mandiću, kada je ovaj, povodom ‘bune protiv ćirilice’, primijetio da se ‘ustašija probudila’ i da ‘taj grozni element rovari u hrvatskom nacionalnom biću’. Poučio ga je da ‘u Hrvatskoj nema ustaša već 70 godina’, da je ‘značenje termina ustašija i ustaše vezano za prošlost’, da je danas njegovo korištenje ‘u stvarnosti neutemeljeno’ i čak ‘štetno za Hrvatsku’. U Hrvatskoj, naime, postoji tek ‘primitivna šovinistička manjina’, minorna u odnosu na ‘ogromnu većinu’, pa ‘radikalna desnica nikad nije imala prođu na izborima’.

Trebalo je proći samo malo vremena da zastupnik Mosta Ivan Kovačić sociologovu opservaciju preformulira u pravorijek prijekog suda. Novinar Hine uputio mu je pitanje vrlo slično onome što ga je novinarka tportala postavila politologu – kako gleda ‘na optužbe o navodnoj fašizaciji hrvatskoga društva’ – i dobio kategoričan odgovor: ‘Mislim da je to vrlo opasna tvrdnja, a oni koji to rade, rade isključivo protiv države.’

Nenad Zakošek nema takvih primisli. On ne drži da spomenuta ‘tvrdnja’ vodi u veleizdaju, nego da ona ‘vodi u krivom smjeru’. Kao i Lalić, on samo brine o tome da ustaštvo – pa dakle i ‘ustašizacija’, odnosno ‘fašizacija’ – ne izgubi svoju historijsku autonomiju i onu vrstu temporalne ekskluzivnosti koja će ga učiniti neadaptabilnim današnjem političkom trenutku.

Uzmemo li to u obzir, ostaje prilično nejasno kako se netko s ‘filoustaške političke margine’ (valjda kao delegat one Lalićeve ‘primitivne šovinističke manjine’) zatječe na poziciji ministra kulture. Otprilike u vrijeme dok je politolog divanio s novinarkom, ministar Hasanbegović boravio je u Splitu, gdje je – mimo protokola, na osobnu inicijativu – položio vijenac na spomenik 9. bojni HOS-a nazvanoj po ustaškom koljaču Rafaelu Bobanu, naglasivši da je to ‘prkos-spomenik koji govori o istini koju treba prihvatiti’.

Zašto Nenad Zakošek smatra da taj prizor s visokim nositeljem političke vlasti u prvome planu, prizor koji ni po čemu ne odudara od hrvatske političke svakodnevice, ne može predstavljati element ‘ustašizacije’, nego je puki iskaz ‘povijesnog revizionizma’ u sklopu sveopće ‘orbanizacije’? Zbog čega je on toliko siguran da su Rafael Boban i njegovi suvremeni promotori trajno deponirani u povijesni muzej, pa aktualnim inscenacijama samo romantiziraju jednu za vijeke vjekova završenu priču? Otkud to odricanje realnosti ustaštva i uvjerenost da govor o ‘ustašizaciji’ – naime o imenovanju onog očiglednog – ‘vodi u krivom smjeru’, ako već ne i u protudržavnu djelatnost?

Skočimo li s motiva na posljedice, jedva da može biti sumnje u to kako se ovom vrstom retoričke skrupuloznosti – finom kozmetičkom obradom javnog vokabulara – ustašoidnim inicijativama osigurava politički legitimitet: da ih se predstavlja kao nešto što možemo tolerirati. ‘Denacifikacija’ Hrvatske na taj se način odvija (još samo) kroz zagovor ‘političke korektnosti’, kroz afirmaciju one vrste politološkog čistunstva koje je prodorno poput nojeve glave duboko zarinute u pijesak.

Ili drugačije: uz pomoć dojmljivoga intelektualnog zahvata, kojim će pobornici ‘opasne tvrdnje’ o ‘ustašizaciji’ biti glatko otpisani kao neodgovorni, neupućeni ili zlonamjerni radikali, liberalno-demokratski eksperti za društvena pitanja neformalno se udružuju s fašistoidnom reakcijom. NDH je, naime, nepovratno sahranjena. Traži se široki konsenzus o davno obavljenom ukopu i jedina dopustiva razlika očitovat će se u tome hoće li, nakon revizionističkih intervencija, u ‘uskrslome’ biti prepoznavan Krist ili zombi.

Ili drugačije: vladajući hrvatski ustašofili dobivaju od hrvatske liberalne elite i stručnjaka iz hrvatske akademske zajednice nesebičnu ispomoć za svoj cinični nastup, s tim da je taj nastup prostački jednostavan – želimo veličati ustaštvo, želimo širiti ustašku ideologiju i njegovati ustaške političke metode, a da nas se pritom ne povezuje s ustašama.

Da bi liberalnim relativistima bilo jasnije, ustaška politička metoda očitovala se, na primjer, u onom uklanjanju stotina tisuća knjiga iz hrvatskih biblioteka na početku devedesetih, kako bi nacionalna kultura bila očišćena od pogubnoga tuđinskog utjecaja, a da se i ne spominje uništenje kompletnoga simboličkog naslijeđa antifašističke borbe. To, doduše, potkopava Zakošekovu tezu o paradoksu HDZ-a, čija sadašnja politika predstavlja ‘najveću reviziju Tuđmanove pozicije’, jer je ovaj propovijedao ‘povijesnu pomirbu’, i jedino što je toj ‘pomirbi’ manjkalo bila je ‘jasna demokratska i liberalna osnova’.

Kao da ta Tuđmanova ideološka smicalica nije bila prva etapa ‘mirotvorno’ intonirane fašističke dinamike. ‘Pomirba’ je imala namjeru izjednačiti, a izjednačavanje ustaša i partizana, budući da među njima ne postoji simetrija, nemoguće je bez rehabilitacije ustaštva. Upravo na toj tradiciji, a ne nasuprot njoj, temelji se ustaška kulturna politika ministra Hasanbegovića, figure koja – podsjetimo još jednom – ukazuje na neobičnu pojavu da ‘ustašofilska politička margina’ stanuje u vladajućem establišmentu.

Primjer za skrupulozne liberale može biti časopis Hrvatsko slovo, koji otvoreno liferuje nacifašističku propagandu, a Ministarstvo kulture mu je, u istome naletu kada je uskratilo budžetska sredstva praktički čitavoj nezavisnoj medijskoj sceni, udvostručilo proračunske dotacije. U fašistoidnu političku praksu – naime u ‘ustašizaciju’, odnosno ‘fašizaciju’ – spada i jedno i drugo: i financijsko gušenje neprofitnih medija, i financijsko poticanje neoustaškog Hrvatskog slova. Kao što tu spada cjelokupna Karamarkova ‘promjena društvene klime’, s pratećom ‘lustracijom’ i ‘registrom izdajnika’, to jest s profašističkim porivom u patetičnoj antikomunističkoj pozi.

Jezični oprez je tu u najmanju ruku izraz neobazrivosti, ili barem slijepe vjere u načelo da se, nakon onog pokopa, ‘historijski mrakovi’ ne regeneriraju u sadašnjosti. To što današnji ustaše operiraju kategorijama prošlosti i što njihovi misaoni klišeji idu u paketu s prašinom iz povijesnih arhiva – pa nije čudo što resor kulture, kao zahvalan ideološki poligon, vodi jedan historičar – ne čini ih manje aktualnim. Značajan dio svojih nada polažu upravo u one koji će njihovu akutnu političku histeriju proglašavati historijom.

1/1