>

novosti logo

Kultura, Intervjui Kultura, Intervjui

Ivica Buljan Krleža i Kiš su raskrinkavali stravične aspekte naših kultura

Ravnatelj Drame zagrebačkog HNK-a: Lokalpatriotizam i nacionalizam su ozbiljne smetnje, ti zidovi pritišću mozak, kao i svaka opasna dogma. To je razlog zašto Krleža nije unisono prihvaćen u Hrvatskoj, zašto je Kiš za života progonjen a kasnije gurnut na sporedni kolosijek

Na dan premijere Krležinog ‘Vučjaka’ u zagrebačkom HNK-u, u vašoj režiji, obilježit će se točno 91 godina od premijere te drame na istom mjestu, u režiji Branka Gavelle. Prošli ste tjedan proglašeni ravnateljem Drame zagrebačkog HNK-a; simbolika posvete gavelijanskom duhu na početku vašeg mandata posve je jasna. Tekst Krleže naznaka je smjera rada? Zašto se njega na tom mjestu tako upadljivo, godinama, izbjegavalo?

Jedna konzervativna kritičarka primila se nedavno zadatka da dokaže suprotno, da se Krleža najviše izvodio upravo u posljednja dva desetljeća. Broj izvedbi, pogotovo pojednostavljenih prilagodbi, nije uopće mjerilo odnosa prema naslijeđu koje nam je ostavio Krleža. Lokalpatriotizam i nacionalizam su ozbiljne smetnje, ti zidovi pritišću mozak, kao i svaka opasna dogma. Politički i društveni razlozi, rat, nezaposlenost i bezidejnost života ljude vode tome da se osjećaju zaštićeno u nekom kolektivu. Prezirem njihovu ograničenost i opasnost. To je razlog zašto Krleža nije unisono prihvaćen u Hrvatskoj, zašto je Danilo Kiš, čiju sam ‘Grobnicu za Borisa Davidoviča’ radio ove godine, za života progonjen a kasnije gurnut na sporedni kolosijek. Obojica su raskrinkavali stravične aspekte naših kultura. Martirologija i kopanje po prošlosti dio su hrvatskog i srpskog mentaliteta. Nitko ne može odbaciti svoje korijene, svoje rođenje, ali s tim se čovjek treba nositi kao s univerzalnom činjenicom. Mora samog sebe uspostaviti kao kozmopolita i građanina. Povodom napada na ‘Grobnicu’ Krleža piše Kišu: ‘Molim Vas, prije svega, ne dramatizujte stvar samu po sebi sasvim naravnu i logičnu. Svojim perom Vi dražite svijet oko sebe, više od toga, Vi ga razdražujete namjerno, pa šta se čudite tome kao Pop Jocina Frajla? Pustite tu olujicu (u čaši vode) neka prohuji, a da se požurite ispred ruda, na vrat na nos (précipitamment) nema smisla!’

Temeljni sukob ‘Vučjaka’ je između ‘romantike’, ‘rusoovskog idealizma’ Krešimira Horvata, neurasteničnog junaka, i suvremenog društva, gradskog i seoskog, kojim vladaju animalni instinkti i gdje je ‘čovjek čovjeku vuk’. Krležin univerzum me fascinira kao otisak zbilje s kojeg se prelazi u realno

Zanima me dijalektika pogleda

Od Drame zagrebačkog HNK-a očekuje se puno, jer se proteklih godina očekivalo jako malo: u čemu će biti radikalna promjena kojoj se nadamo?

Nikad nam nije bilo toliko potrebno pamćenje kao u ovom vremenu, kad isprani mediji nameću kratku memoriju što briše sve ono jučerašnje. Bijeda, nova brutalna ekonomska eksploatacija u svijetu i naša nakaradna privatizacija stvorile su nove političke odnose koji vode u fanatizam što ga svaki dan susrećemo na ulicama i pod šatorima. To stvara čudovišta koja brzo postaju diktatori. Zato datum premijere upadljivo posvećujemo Krležinoj i Gavellinoj praizvedbi. Kazalište kao najprolaznija umjetnost, koja za sobom ostavlja neodređena sjećanja, mora se odrediti prema vlastitoj prošlosti, ako mu je stalo do vlastitog značenja i razvoja. Kazalište nije slika stvari, ono mora biti realnost koja sadrži sud, osjećaj i strast. Za zadatak smo odredili djelovanje u ovom trenutku i to ono strpljivo djelovanje, što je u okruženju koje je uništilo mnoge vrijedne institucije, medije i kritiku, veoma teško. Mislim da nema puno smisla nabrajati naslove ili se pozivati na imena. Drama HNK-a godišnje ima samo četiri premijerna naslova. Trebalo bi najprije izaći iz začaranog kruga limitiranog prostora, pozvati pisce da stvaraju za nas, najbolje režisere da rade s našim glumcima. Živo kazalište nekog trenutka oživljuje događaje, a to znači da trebamo biti predani živoj kreaciji, nikako reproduktivnosti.

U Ljubljani ste prošle godine radili upadljivo hvaljene ‘Glembajeve’. Koja je razlika u redateljskim registrima te drame i ‘Vučjaka’? Po čemu je ta druga, karakterno mnogo jednostavnije koncipirana drama, vama zavodljiva?

Radim neprestano u krležijanskoj sablasnoj histeriji između avangarde i konstruiranog psihoanalitičkog realizma. S jedne me strane zaokuplja kazalište na rubu dramskog i performansa, od ‘Macbetha’ Heinera Müllera, ‘Kiklopa’ s Letom 3 na Sceni Gorica, do Kišove ‘Grobnice za Borisa Davidoviča’ u Beogradu. S druge, tu su arheološka mitska iskapanja u ‘Glembajevima’ i ‘Vučjaku’, što može djelovati kao neka vrsta eskapizma, bijeg od sadašnjosti. ‘Glembajevi’ i ‘Vučjak’ su dva lica jedne iste stvari. Krleža je svojim lijevim političkim angažmanom i literarnim eksperimentima obilježio 20. stoljeće. Slika ga od zadnjih dana Austro-Ugarske Monarhije, preko kaotične Kraljevine Jugoslavije, do Titove Jugoslavije, čiji je bio vodeći intelektualac. ’Vučjak’ je spoj otvorene epske, ekspresionističke i političke drame s rafiniranom psihologijom ibsenovskog naslijeđa koja me zanimala u ‘Glembajevima’. Temeljni sukob ‘Vučjaka’ je između ‘romantike’, ‘rusoovskog idealizma’ Krešimira Horvata, neurasteničnog junaka, i suvremenog društva, gradskog i seoskog, kojim vladaju animalni instinkti i gdje je ‘čovjek čovjeku vuk’. Motiv osamljenog buntovnika u svijetu, i Leonea i Horvata, sproveden je kroz različite žanrove, od melodrame, krimića do socijalne drame. Krležin univerzum me fascinira kao otisak zbilje s kojeg se prelazi u realno. ‘Glembajeve’ sam režirao iz tajanstvenih pojedinosti koje se ne uklapaju u simboličku mrežu zbilje. Ekspresionistički intoniran san u ‘Vučjaku’ polazišna mi je točka interpretacije, dokaz da predstava nije imitacija povijesne zbilje nego učinak umjetnikove montaže. ‘Glemabajeve’ sam postavio integralno, do posljednje riječi; ‘Vučjaka’ sam samo funkcionalno skratio. Znači, nema intervencija u Krležin tekst, režija se bavi sasvim drugim tipom dekonstrukcije, koja razgraničuje nešto što se može vidjeti od onoga što ostaje neviđeno. Pojednostavljeno, zanima me dijalektika pogleda. Gledatelj prati akciju, a tjeskobu izaziva dojam, nedokučiv osjećaj da glumci i scena motre na njega. U ‘Glembajevima’ sam radio s Daliborom Martinisom, koji je stvorio hičkokovsku scenografiju sa satovima koji se uveličavaju i napadno prijete publici. Za ‘Vučjaka’ scenu radi beogradski umjetnik Aleksandar Denić, a ona predstavlja izolirani svijet, neku vrstu koenovskog ‘Farga’ s pohlepama, prevarama i ubojstvima. Ta Minnesota je mapa Krležinog realnog i utopijskog svijeta oko Duge Rijeke, ali i moje kontinentalne Dalmacije ili bilo kojeg prostora na Balkanu.

Vučjak kao Twin Peaks

U ‘Vučjaku’ se ne polemizira nego demonstrira: u kojem prevladavajućem tonalitetu vidite taj tekst – u drami rezignacije, refleksije, bijesa, nemoći? Drami sveopćeg zelenokaderaškog, ‘kmetovskog’ mentaliteta, koji je od 1918. prerastao u amblematsku, ahistorijsku odrednicu? Ili je baš u toj, problematično mentalitetskoj odrednici, to djelo dokaz univerzalnog (post)ratnog političkog trenutka čitave Europe?

Aktualnost ‘Vučjaka’ vidljiva je u odnosu na stvarnost današnje Hrvatske, ali i u europskom kontekstu. Kao da je danas napisao: ‘Evropsko bogatstvo, usred sveopćeg rasapa i nereda, danas je perverzno kao krletka od suhog zlata, optočena draguljima, u kojoj skakuću crveno-zeleni tropski kolibrići s jedne srebrne šipke na drugu, i dok ta milijarderska igračka stoji nekoliko hiljada funti sterlinga, pred izlogom prolaze gladna, zelena evropska lica, sjene nerada i besposlice, što umiru od glada, jer umjesto njih rade strojevi.’ Raspad Habsburške Monarhije budi nade i ruši sve iluzije. Krleža u zelenokaderašima najprije vidi revolucionarni potencijal s nabojem Oktobarske revolucije. Kaos iz vremena neposredno prije i poslije ‘Vučjaka’ oslikava se u likovima zbunjenih nacionalnih romantičara, pa onih koji su mitski ginuli na balkanskim ratištima, socijalnorevolucionarno nastrojenih divljih pojedinca, koji ne razlikuju anarhistički teror od masovnog pokreta, odeskih pobunjenika, sektaških profeta, trabanata s univerziteta iz raznih političkih grupacija. Krleža dodaje: ‘Upadljivo od veoma malo proletera manuelaca bile su sastavljene prve falange (našeg) lijevog pokreta.’

To je pak posebno upadljivo…

Da, upadljive su sličnosti s našom sadašnjicom, s razjedinjenom ljevicom koja i ne postoji, jer je izdala proletere i poklonila se oligarsima i kapitalu. Ono malo što je ostalo od ljevice prekriveno je ideologijom lažnoga napretka i brigom za lažnu progresivnost. Jedna od iluzija mlake ljevice jest da se civiliziranim dijalogom u društvenom kontekstu mogu riješiti nesporazumi. U ovom svijetu tinjajućih konflikata, u kazalištu nam manjka epskih tema, upravo zbog radikalnosti koju nose ratni komadi poput ‘Vučjaka’, zbog upozorenja, prisjećanja na rat i oružje.

Kakav je vaš Krešimir Horvat, ‘apsolvent filozofije, ratni invalid i novinar’, čije ‘titule’, usput, tragikomično uvjerljivo izgledaju u suvremenoj Hrvatskoj? On je intelektualac u grču egzistencije i ‘papirnatih’ rusoovskih iluzija, nesretan muškarac slab na manipulativnu moć žena oko njega? Što ga nosi?

‘Vučjak’ je apsolutno suvremeni prikaz neuroza i disfunkcionalnosti. Horvat iz mreže nemogućih odnosa u redakciji bježi na selo, misleći ondje razriješiti svoju neurozu. Ali tek je selo ona prava mučna pozornica, kao iz Papićevih ‘Lisica’, gdje snage nesvjesnog udaraju u rudimentarnom obliku. To naše lijepo selo postoji samo na reklamama i za vrijeme godišnjih odmora. Ono je grotesknije i pokvarenije od grada. Krleža bi rekao: ‘Naše selo, to je centralna Azija, kmetovski mentalitet.’

Nije problem, naravno, u razlici sela i grada, nego u Horvatovoj percepciji te razlike: kako ćete je podcrtati? Ekspresionizam, makabričnost nasilja i života uvijek su na selu?

Razlika sela i grada je Lynchova tema. Na početku proba razgovarali smo o tipologiji sela, stvarnoga i izmišljenoga – našeg Vučjaka kao Twin Peaksa, dakle ne stvarne odrednice, nego mučnoga psihoanalitičkog laboratorija. Krleža kao da piše scenarij za Lyncha. Sve započinje s lešom u haustoru novinske redakcije, Vučjakom haraju banditi koji su silovali dvije žene, dogodilo se ubojstvo u mlinu, u flešbekovima vidimo razuzdane seksualne orgije, školski odbor govori o perverzijama kojima su se odavali bivši učitelji…

‘Ti si stao na sredini sobe i htio si još nešto da kažeš, ali si progutao. Ja sam gledao to kako si gutao. I kad si pošao do svoga stola, ja sam čuo lance’, trenutak u kojem se Horvat obraća Poluganu u redakciji ‘Narodne sloge’ vrhunac je dramskog teksta, klimaks i antiklimaks ujedno, koji se događa već u predigri drame. Kako ga vi vidite? Kako shvaćate dinamiku drame, ima li linearne progresije u vašem viđenju?

‘Vučjak’ je eklektičan, spaja gotovo nemoguće obrasce. Od središnjeg, koji je pisan kao njemačka pučka drama kakve poznajemo kod Marieluise Fleisser, Brechtove partnerice i Fassbinderove učiteljice, redakcije koja je scenaristički bliska obrascu novinarske drame, do linčovskog sna. Kad iščistimo stilske slojeve, na fotografskoj ploči ostaje prvi trag, a on je mitska priča o neprilagođenom strancu, o buntovniku koji se ne zna osloboditi svoga bijesa i nemoći. Progresije u pravom smislu nema, Krležina zadnja intervencija u tekst, s Evom koja ubija Panteliju i odvodi Horvata sa sobom u Ameriku, apsolutno je tarantinovska.

Upadljive su sličnosti s našom sadašnjicom, s razjedinjenom ljevicom koja i ne postoji, jer je izdala proletere i poklonila se oligarsima i kapitalu. Jedna od iluzija mlake ljevice jest da se civiliziranim dijalogom u društvenom kontekstu mogu riješiti nesporazumi

Selo je čisti acting out

Žene u ‘Vučjaku’: jesu li one pokretačice sistema? Koliko je seksualnost važan element ove drame? Podjela je jako zanimljiva, jer Margetićku igra Alma Prica, a Evu Nina Violić…

U ‘Glembajevima’ me najviše zanimao odnos Leonea s barunicom i Angelicom. Slično je u ‘Vučjaku’, iako društveni kontekst zamućuje pogled, selo je zapravo čisti acting out: Marijana by proxy izvodi seksualnost, Eva izvodi ubojstvo. Željka Matijašević je za našu predstavu napisala odličan tekst u kojem pojašnjava kako potisnuto biva izvedeno na pozornicu nesvjesnog. Sve što je potisnuto u gradu, odigrat će se na selu. Urbano raspršena neuroza Horvatova ‘donijet’ će pravu odluku u susretu s drugim polom ženskog – švercericom Evom, koja surađuje sa zelenim kaderom i koja je u Americi imala bordel. Marijana se mazohistički potire u seksualnom činu, a Eva se afirmira u amoralnosti. Horvat je stiješnjen između nagonske Marijane i sociopatske Eve. Mislim da s Almom i Ninom imam savršenu podjelu, to su glumice koje vole istraživanje i rizik.

Lik Kreše Horvata u najširoj je javnoj percepciji zamrznut u pojavi Rade Šerbedžije u seriji ‘Putovanje u Vučjak’ Ede Galića i Ive Štivičića. Odabrali ste mladoga, gotovo nepoznatoga glumca, upravo onih godina koje je Krešo imao 1918.?

Prije nekoliko godina tražio sam glumca koji bi mogao zamijeniti Matiju Ferlina u predstavi ‘Jackie’ prema tekstu Elfriede Jelinek i tako sam upoznao Silvija Vovka, s kojim od tada nisam radio, ali sam ga uvijek imao na umu kao vrlo posebnog glumca. Horvat traži interpreta koji je ovisnik, čiji je užitak hladnokrvan. Ima gotovo morbidan, mističan aspekt. Po tome je sličan Brandonu iz ‘Srama’ Stevea McQueena, više ga muči tjeskoba nego ništavilo.

Što, konačno i osnovno, želite reći svojim ‘Vučjakom'?

Benjamin piše kako je prošlost ostavila slike o sebi u književnim tekstovima, usporedive s onima koje svjetlost ostavlja na fotografskoj ploči, a jedino budućnost raspolaže dovoljno jakim razvijačima da može savršeno naglasiti takve površine. Vremensko težište Krležina ‘Vučjaka' jest u početku 20. stoljeća. Ako nam se događaju slične pojave, znači da nas Krleža upozorava na cikličko razumijevanje vremena i povijesti. Sadržaj sadašnjosti je bio sadržaj povijesti, a bit će i sadržaj budućnosti. Uvjeren da je historija vječno obnavljanje istih sadržaja, Krleža odlučuje ući u psihički epicentar ljudskih bića, a nas zanima bavljenje tim epicentrom.

1/1