O turizmu se više gotovo uopće ne govori, a dosad se u javnosti govorilo praktički isključivo o njemu. Jasno, pritom vlada dojam da je predstojeća sezona apsolutno prekrižena. Ali kao da ni generalno ne znamo što bismo, jer očekivala bi se barem poneka projekcija budućnosti turizma u Hrvatskoj?
Možda je još prerano za to. Naime, kad vas nešto šokira kao primjerice pandemija Covida-9, treba neko vrijeme da se oporavite od inicijalne obamrlosti, nakon čega svu svoju pažnju i kreativne potencijale usmjeravate na osmišljavanje načina kratkoročnog preživljavanja. Sve drugo može čekati. Tek naknadno dolazi vrijeme racionalnog promišljanja budućnosti. Ista logika razmišljanja, čini mi se, može se primijeniti i kad se radi o turizmu i njegovoj budućnosti u Hrvatskoj. Vjerujem da su mjere koje je donijela Vlada prilično dobro – naravno, u mjeri u kojoj je to uopće bilo moguće – zaštitile turističke poduzetnike i da će se ova godina nekako izdržati u stanju hibernacije. Drugo je pitanje sljedeća godina… Naime, pod uvjetom da se do konca godine pronađe efikasno cjepivo i da ga bude u dovoljnim količinama, mislim da će se turizam u nas prilično dobro oporaviti. Možda brojke neće biti tako dobre kao u 2018. ili 2019. godini jer ipak je razumno pretpostaviti da će se manji broj ljudi, na globalnoj razini, odlučiti na turistička putovanja. Mislim da će se tržište, barem kad je riječ o Hrvatskoj, presložiti prilično linearno. Pitanje je, međutim, što će se desiti ako cjepivo ne bude dostupno još 12 mjeseci.
Ono što se danas često može čuti jest procjena koju ste (i) u ovim novinama već iznosili: nije trebalo ‘stavljati sva jaja u istu korpu’. Za turizam je to postalo bolno jasno, ali ne znamo baš je li i šire od toga. Zašto bi to općenito moralo biti pravilo, ne samo kad je u pitanju turizam?
Nije to nikakva nadnaravno pametna teorija. Riječ je jednostavno o potrebi minimiziranja nepotrebnog poslovnog rizika. Naime, što god da u životu radite da biste se prehranili, veće su vam šanse ako imate dva, tri ili četiri izvora prihoda. Što je izvora prihoda više, to su vam veće šanse da ćete, čak i u slučaju neke velike krize, lakše podnijeti njezine ekonomske posljedice, jer nije za očekivati kako će se kriza na sve vaše izvore prihoda odraziti linearno. Ista logika vrijedi i kad je riječ o gospodarstvu bilo koje zemlje.
Kako dalje ekonomsko-politički rezonirati o turizmu u kontekstu ukupne hrvatske privrede? Svakako nije lako nadomjestiti sektor koji je osiguravao oko 20 posto BDP-a. Ali da ne bismo razgovarali samo o turizmu – kojim bi se sektorima i kako trebalo diversificirati veću sliku domaće ekonomije?
To je vjerojatno pitanje svih pitanja gospodarske budućnosti Hrvatske. U tom smislu, jasno, nisam siguran da mogu ponuditi pravi odgovor. Tim prije ako se uzme u obzir da su i svjetsko gospodarstvo i ekonomska propulzivnost pojedinih grana proizvodnje ili gospodarskih sektora dinamična kategorija. Drugim riječima, ono što je danas dobro, sutra možda više neće biti. Isto tako, a imajući na umu primjerice starenje populacije, možete danas, na prvu loptu, ispaliti da bi za Hrvatsku bilo dobro razvijati npr. farmaceutiku jer je riječ o proizvodnji koja će imati dugoročno dobru tržišnu poziciju u globalnim razmjerima. Drugo je pitanje, međutim, da li vi to, kao zemlja, objektivno možete. Neovisno o svemu navedenom, čini mi se da bi za nas bilo dobro razvijati one gospodarske grane, odnosno one proizvodnje za koje postoje dobre kako resursne tako i iskustvene te društvene prihvatljive pretpostavke, pri čemu, naravno, valja voditi računa i o mogućim sinergijama. Kad se tako razmišlja, dolazi se do saznanja da Hrvatska baš i nema preveliku mogućnost izbora, barem kad je riječ o kratkom i srednjem roku. Stoga mislim da nam ne preostaje drugo nego da se fokusiramo na to da što bolje koristimo ono što nam je već dobro kao, konzultantskim rječnikom rečeno, krava muzara, te da prihode od poreza koje tim putem ostvarujemo jednim dijelom usmjeravamo u razvoj djelatnosti koje su toj ‘kravi muzari’ komplementarne, a dijelom i u nove tehnologije povezane ponajviše s ICT-sektorom. Prevedeno na hrvatski, osim turizma i s njim povezanim oblicima mudrog ‘trgovanja prostorom’, svakako bi valjalo znatno ojačati organsku poljoprivrednu proizvodnju, a možda i šumarstvo te, na njima baziranu, prehrambeno-prerađivačku industriju, ponajviše u cilju smanjivanja uvozne ovisnosti i približavanja nacionalnoj samodostatnosti. Ako nešto ostane i za izvoz, super. Imajući na umu povoljne klimatske značajke i bogatstvo nenaseljenog prostora, tome zasigurno valja pridodati proizvodnju električne energije, osobito iz alternativnih izvora, npr. sunca i vjetra.
Što se tiče samog turizma, kako bi ga trebalo transformirati s obzirom na moguću sezonalnost ove epidemije, a koja se danas također često spominje? Kako se prilagoditi eventualnom ritmu s kratkim razdobljima opuštenosti i malo dužima u karanteni, bar dok se ne otkrije cjepivo za Covid-19?
Mislim da je to nemoguća misija. Naime, kako zasad nije izvjesno da će virus reagirati na toplinu i vlagu na način koji bi otvarao veći prostor turističkoj aktivnosti, mislim da do otkrića cjepiva nema previše smisla raditi neke značajnije prilagodbe. Tim prije ako se uzmu u obzir nemali troškovi otvaranja ili zatvaranja većih smještajnih objekata kao i teškoće u osiguravanje potrebnog broja djelatnika na ‘toplo ili hladno’ osnovi, uključujući i njihovo nagrađivanje. Tomu valja pridodati i teškoće u komunikaciji s tržištem, odnosno upitne učinke promocije. Osim toga, ako će virus cijelo vrijeme biti ‘u zraku’, postavlja se pitanje i je li pametno otvarati vrata navodno zdravim gostima iz primjerice Italije, Španjolske, Njemačke, Engleske ili Francuske.
Još jedna transformacija turizma bit će nužna: prijetnja novim virusima prouzročena je i globalno pogrešnim pristupom ekologiji. Priroda u Hrvatskoj će sad malo predahnuti, no smije li se o budućnosti turizma razmišljati bez uračunavanja nekih bitno jačih ekoloških zaštitnih mehanizama?
Pod pretpostavkom da je početna vaša teza točna, a čini mi se da jest, iako je vodeće svjetske sile svim silama nastoje demantirati i obezvrijediti, bit će potrebno znatno više ekološke odgovornosti u ponašanju cjelokupnog čovječanstva nego što je to trenutno slučaj. To s druge strane znači dobrovoljno odricanje od barem dijela moguće zarade. Pritom velike zemlje i velike multinacionalne kompanije moraju, ne samo deklarativno, prednjačiti pozitivnim primjerima, što do sada, usprkos iznimkama, baš i nije bio čest slučaj… Što se nas tiče, Hrvatska je kao i sve druge populacijski male, rijetko naseljene, industrijski nedovoljno razvijene, ali ekološki očuvane zemlje s prilično dobro razvijenom javno-komunalnom infrastrukturom, već danas u prilično povoljnoj situaciji. Neovisno o tome, a uvažavajući zahtjeve ili trendove turističke potražnje, naglašenu ekološku svijest i tzv. zelenu orijentaciju valja i dalje maksimalno koristiti ne samo u redovnoj komunikaciji s tržištem, već i pojačano primjenjivati u svakodnevnom postupanju svih gospodarskih subjekata, ali i građana, pri čemu se to nikako ne smije odnositi samo na turistički sektor. U svakom slučaju, svima mora biti jasno da će ekološka očuvanost i visoki ekološki standardi u budućnosti biti jedna od temeljnih odrednica tzv. jedinstvenog prodajnog prijedloga u turističkom pozicioniranju na makro i mikrorazini.
Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
