>

novosti logo

Kultura Kultura

Izboreni poraz 

Slobodan Šnajder odgovara na dio intervjua redatelja Olivera Frljića iz prošlog broja 'Novosti': Ako ‘Hrvatski Faust’ nikada i nikako ne bi mogao postići ono do čega je njemu, Frljiću, bilo stalo, zašto ga je uopće spominjao? Zašto je na tom komadu osovio cijeli svoj četverogodišnji dramski repertoar? Jesam li ga poticao na bilo koji način? Zašto želi odrasti baš na mome lešu?

Dne 2. siječnja u Novostima je objavljen oveći intervju Olivera Frljića koji je dobrim dijelom posvećen S. Šnajderu, jučerašnjem i sadašnjem. Nije u intervjuu rečeno kad počinje jučerašnji Šnajder. Otud se uslobođujem, kao nevoljni vlasnik ovoga imena, reći da sam rođen prije 66 godina, pa je moja jučerašnjost dosta duga. A otkada sam ja Šnajder današnji? Uložit ću sve svoje preostale kognitivne moći, a i već starački nesigurno sjećanje: Bijaše to krajem srpnja tek istekle godine kada sam se susreo s g. Blaževićem i g. Frljićem u ubavom gradiću Samoboru kraj Zagreba. Tema je imala biti postavljanje mojega komada dobre uspomene, s naslovom ‘Hrvatski Faust’. Frljić je, baš kao i u ranijoj prepisci, izrekao nekoliko konvencionalnih i snishodljivih fraza. S Blaževićem sam tokom skoro cijelog dragocjenog ‘termina’ razgovarao o jednoj operi. Jedino što je Frljić tada uopće rekao o predstavi i komadu koji je kanio režirati bilo je ovo: Da će ispred zgrade Zajca dati spaliti maketu HNK Zagreb. Bio sam naravno ushićen jerbo toga se još nitko nije sjetio, a on sam tek po drugi put. A propos snishodljivih fraza i vatre, sjetio sam se jedne stare arapske priče o grupi nomada koji sjede u sumrak oko vatre, dime svoje lule  i pripovijedaju, a jedan upadno šuti. ‘Ne gasite vatru!’, kaže jedan kad se šutljivac udaljio mokriti. ‘Taj je kukavica. Ubit će!’

Frljić je kod gazde Ljuštine pokupio ključne obavijesti o mojemu ‘liku i djelu’, što će reći kod onoga čovca kojega tako umilno škaklja po podvaljku, a u ‘gnjevnoj’ predstavi o ‘Jazavcu’, tom oglednom primjeru bespoštedne analitike hrvatskog fašizma

Veoma mudra i poučna priča.  Frljić sada to i čini: Ubija me simbolički, tojest pokušava. A što se ostaloga tiče, naime mokrenja  – vrijedi i ona narodna: Tko liježe s djecom, ustaje popišan. Ako nije što i gore!

Ova zgoda, međutim, tojest naš samoborski susret, još uvijek spada u vrijeme kad ja bijah, ako ne baš lovac mlad, a ono svakako – jučerašnji Šnajder. Pao sam međutim u status starca strmoglavo, za ciglih par mjeseci. Ja sam fenomen. Time je, dakle, moj predživot završio te sam napokon stupio u sadašnjost. Srozao sam se s trona pred kojim je Frljić mrmljao svoju litaniju – spaliti, spaliti, spaliti – jedva mjesec i po dana  nakon tog njegovog mrmorenja. Zašto zapravo? Kumire, bogove, autore itd. ljudi obaraju, spaljuju, a autore i ismijavaju, hoteći ih zamijeniti drugim kumirima, drugim bogovima, dok autore čvrsto su nakanili zamijeniti samima sobom. Jerbo, čemu autori?

U programu kojim je Frljić zadobio Zajca na maču bilo je poredano nekih dvadesetak naslova od kojih NIJEDAN nije bio drama. Jedina je iznimka bio, gle čuda, upravo ‘Hrvatski Faust’. Sve ostalo imali su biti AUTORSKI PROJEKTI kojima će takovi umjetnici kao što je Frljić ostvarivati svoje autorstvo u totalu; tojest, oni će režirajući pomalo i pisati, ili obratno. Problem sa mnom i ‘Hrvatskim Faustom’ jest u tome što je on, gle drskosti! – ispisan KAO DRAMA. A to je težak crimen, najteži. Tu je gadno nagrabusio i neki William, prezime Shakespeare, ili tako nekako, a smatrali su ga talentom u nadolasku. Nakon Frljićeve režije njegova komada za koji po sjećanju mislim da se zvao ‘Hamlet’, ili tu negdje, nemojte me hvatati za riječ,  kritičar je utvrdio da se radi o beznadno lošem komadu koji čak ni jedan Frljić nije uspio spasiti.

Otud  je to zašto se Frljić tako upeo da svoj jednosatni skeč, u kojemu je ispucao dvije-tri prve lopte, nazove ‘Hrvatski Faust’ za mene potpuni misterij. Međutim, razvidno mi je da se kod njega razvila nezdrava opsesija mojom osobom. Ne znam kako bi to moglo prestati, ali ne sluti na dobro. Egzorcizam? Psihoanaliza? Ja bih ga rado sam psihoanalizirao, kad taj moj nesretni komad ne bi bio njegov tamni predmet žudnje, pa se ispriječio između nas dvojice. Ovako, morao bi to učiniti netko drugi i to što prije. Ja bih sačuvao nešto živaca, a Frljić bi spasio nešto obraza. Možda Vjeran Zuppa? Ili Branko Brezovec?

Od toga prekida jednog prekrasnog prijateljstva do danas istekla su jedva tri i po mjeseca. Tako da se ja, Šnajder današnji, ćutim, s pravom, veoma mladim, pače malešnim, jer sam još na dudi. U neku ruku, to je moj posve novi život.

I sad pazi 'vamo. U intervjuu čitam: ‘Danas nikakav 'Hrvatski Faust' sam po sebi ne bi mogao proizvesti onu nacionalno-nacionalističku mobilizaciju i ofenzivu koju je proizvelo 'Hrvatsko glumište', koje je dalo vrlo preciznu dijagnozu fašistoidnosti društva u kojemu danas živimo, s posebnim naglaskom na njegovu kazališnu zajednicu.’ To je upravo dirljivo precjenjivanje vlastita značaja i stvarnih dosega svojega agit-propa! Koju to, molim lijepo, nacionalno-nacionalističku mobilizaciju, koju to ofenzivu vidi Frljić? Dva-tri srdita očitovanja, nekoliko, na Frljićevu veliku žalost, nerealiziranih sudskih prijetnji... Što je sve vrlo dobro ‘uravnoteženo’ desetinama srditih i mnogo bezobraznijih istupa g. Frljića i Blaževića po svim medijima u Hrvatskoj, od 'Jutarnjeg lista' nadalje. Ja nisam smio dati intervju u Vremenu, ali Frljić me bezobrazno, i onako, baš infantilno, ruži u Jutarnjem listu, a moj je intervju u Vremenu, za koji bi se teško moglo reći da je posebno larmoajantan, u Hrvatskoj moglo pročitati možda desetak ljudi. Dakle, pitam još jednom: Kakvu to ofenzivu vidi Frljić? Treću, četvrtu? Je li se to njemu priviđaju tifusari? I posebno, gdje je ta ‘precizna dijagnoza’, temeljena na veoma ozbiljnom istraživačkom radu od, kako sam priznaje, cijela tri dana? Ta mnogo je više vremena potrošio Frljić da se obavijesti o mojim silnim grijesima, začudo počinjenim još u ono davno doba kad ja bijah Šnajder jučerašnji, pred kojim je on bio u proskinezi, nego za svoju predstavu što je tako preko svake mjere slavi čuvenom metodom moja-usta-hvalite-me. On je kao onaj šutljivac iz stare arapske skaske. Nije mi imao što reći kad je trebalo, a nema zapravo ni sada. Otud je sve od njega tako ispod pupka.

Meni je smiješno da se ispovijedam tako nekome, držim posve slučajno zabasalom, i u moj život i u moje teatarsko nedjelo. Ne kanim braniti hrvatsku, odnosno zagrebačku kazališnu čaršiju, daleko bilo, ali mi je čudno što je toliko napada baš jedan Frljić koji u njoj tako sjajno prolazi. On je kod gazde Ljuštine pokupio ključne obavijesti o mojemu ‘liku i djelu’, što će reći kod onoga čovca kojega tako umilno škaklja po podvaljku, a u ‘gnjevnoj’ predstavi o ‘Jazavcu’, tom oglednom primjeru bespoštedne analitike hrvatskog fašizma. Kako su one potpuno iskrivljene ‘gnjevnim’ pogledom čovjeka koji me sudski progoni zbog povrede svoje časti, ne kanim na njih odgovarati. Frljićevo obrecanje na Branka Brezovca smatram porugom zavidljivca. Frljićeva imaginacija ne može se mjeriti s Brezovčevom ili, na primjer, Ristićevom, sama pomisao na tako nešto jest skaredna. U predstavi ‘Hrvatsko glumište’ Frljić je očito prekopirao neka rješenja iz Brezovčeve režije ‘Petog evanđelja’, a o pozajmici krilatih nebesnika od Ciullija da se i ne govori; hajdmo kasti, posudio je čovac ta rješenja, naravno prema mjeri svojega talenta. To je njegovoj predstavi možda pomoglo, ali nedovoljno, jer njegov problem  i nije estetske naravi. Meni se naime čini da su bilo koja kazališna sredstva u konačnoj analizi nedovoljna za ono što Frljić ima na umu, ali ipak su mu odveć drage prednosti koje mu pruža ‘liberalni kapitalizam’ a da bi iz takvoga stava povukao krajnje konzekvencije.

Koje bi to konzekvencije bile? Pa da se ostavi teatra, uzme u ruke kalašnjikov i da ode na Velebit goniti ustaše. Ja bih to cijenio. Ustaša, doduše, tamo nema, i u tome jest mali problem. Ali ih ima u teatru, i to u onim količinama koje su Frljiću potrebne za ilustraciju njegovih teza. Cijenio bih konzekventnost, priznao bih javno da me  Frljić sjajno odstrijelio, a zadržao, samo za se, malu sumnju u pogledu toga jesam li ja baš pravi protivnik. Hoću reći, to s njegovim teatrom, u kojemu se isto tako pomalo puca, nekako nije ono pravo. Ne može se, naime, sve nas ustaše (!) pobiti dječjom rukom.

Nas treba utući u zemlju, pa Frljić eto to upravo i čini u rečenom intervjuu... Kao opunomoćeni favorit lokalne vlasti koja je mene davne 2000. godine prvo entuzijastički odabrala, a onda me ostavila na cjedilu čim je malo zagrmilo odozgo... A to se zbilo nakon što me je deset godina odbijala velevlast državna... Pa onda slijedi daljnjih deset u režiji Bandićeva kadra u kulturi kojemu Frljić tako acidno kritički – podilazi... Frljić sada misli da baš on odlučuje o mojoj autorskoj sudbini. Nalazim sve to pomalo bizarnim. Dug bi bio popis predstava koje je Frljić režirao u Bandićevcima, z.p. Ljuštanovac, u tih deset godina: skoro tako dug kao što je popis mojih nikada odigranih tekstova. I nema u tim predstavama ama baš ničega što bi upućivalo da je Frljić makar malo podigao glas protiv svojih stvarnih sponzora: njegova ‘estetika’ jest ‘estetika’ radikalnog konformizma.

Gospoda hoće, kako stoji na početku intervjua, ‘proširiti polje izvedbenih praksi jedne nacionalne kazališne kuće’ i ‘revidirati njezin koncept’, jer se u upravljanju postojećima, naime drami, operi i baletu, nisu snašli

Ipak, lijepa mu je domislica da je ‘Hrvatski Faust’ inteligentniji od njegova tvorca. Pa to je san svakog autora, da sam bude od svojega djela prevladan: u neku ruku, garancija vječnosti. Jako mi je time polaskao, ali sad je prekasno da bi mu laska uspjela. Nažalost, ne mogu mu uzvratiti sličnim komplimentom. I meni su samo moja intuicija, a i nešto malo iskustva, prištedjeli tešku blamažu u njegovoj režiji.

Pitanje za kraj: Ako ‘Hrvatski Faust’ nikada i nikako ne bi mogao postići ono do čega je njemu, Frljiću, bilo stalo, zašto ga je uopće spominjao? Zašto je na tom komadu osovio cijeli svoj četverogodišnji dramski repertoar? Jesam li ga poticao na bilo koji način? Jučerašnji ja? Zašto me sada toliko napada, zašto je tako obuzet mnome, jučerašnjim i napose današnjim, kad je posve očito da ja s puno prava mogu reći: Ni luk jeo, ni luk mirisao. Zašto želi odrasti baš na mome lešu? Pa uokolo sve umire. Uostalom, trud ovoga svirca potpuno je uzalud: kad budem mrtav i beo, ja ću i dalje iz svoje vječnosti rogoboriti kako estetika kineske opere prilagođena potrebama priprostog agitpropa, tojest ‘kulturne revolucije’, nije kao procédé dovoljna za kompleksne probleme koji muče svaku zajednicu danas, pa tako i kazališnu. Mojih 66 godina se lijepo gleda, to je, zar ne, već numerološki interesantno. Radim, Šnajder današnji, svoje stvari u gluhoj tišini, penzioniran sam, obilno koristim dvojbene prednosti nevidljivog čovjeka. A Frljić radi gdje hoće, što hoće, a on hoće mnogo toga, pod njim je 200 zaposlenika, i raspolaže budžetom od 40 milijuna kuna. Kako ga s tim njegovim razmazivanjem po podu moje malekosti nije stid!

U čednom popisu  naslova g. Blaževića  čitam da mu se knjiga zove: ‘Izboren poraz’. Vjerujem da se u samom naslovu javlja za riječ sretan slučaj vidovitosti. Gospoda u Rijeci rade na konstrukciji časnog uzmaka, premda im načini nisu baš pristojni. U redu, zašto bi bili? Onaj tko danas želi uspjeti, što god to bilo, tko želi, kako kaže Frljić, biti RELEVANTAN, taj mora biti brutalan. A uzmičući, bit će upravo najbrutalniji. Jer neće valjda priznati da je nekompetentan, nespreman, i da mu se u osnovi baš i ne da voditi tako veliku kuću kao što je Zajc? Pa to je s raznih aspekata nepraktično za karijeru, čak i u zgoljno materijalnom smislu. Jer samo se o tome radi: gospoda hoće, kako stoji na početku intervjua, ‘proširiti polje izvedbenih praksi jedne nacionalne kazališne kuće’ i ‘revidirati njezin koncept’, jer se u upravljanju postojećima, naime drami, operi i baletu, nisu snašli.

1/1