>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Izbori bez izbora

Prava drama stvorila se oko toga kada će se održati parlamentarni izbori, ali to je samo maska ispod koje se skriva da oni neće promijeniti ništa. I dalje ćemo gledati hrvanje dva patriotska stranačka bloka, od kojih prvi forsira, a drugi ne može zaustaviti civilizacijsko propadanje ove zemlje

Oh, kako je to napeto, ljudi – kao kišobran. Tjednima se politička Hrvatska grozničavo bavi time kada će parlamentarni izbori, a iz HDZ-a, kojemu se srčano pridružio i dio nezavisnih medija, stižu gromovite optužbe da vladajuća koalicija tu nešto muti. Ali nitko ne izlazi s koliko-toliko suvislim objašnjenjem što. A onda je, vidi vraga, najrazumnije opravdanje za ovu navodno dramatičnu nejasnoću dao onaj od kojeg se najmanje očekuje, a to je glavna meta ovih nervoznih sumnjičenja. Zoran Milanović izjavio je da je njemu svejedno hoće li izbori biti danas, sutra ili prekosutra i da je to u krajnjoj liniji svejedno i građanima, a da time lupaju usijane glave samo političke elite. Time se elegantno izuzeo iz ovih drugih i priključio prvima, građanima, a da to bude uvjerljivije prepustio je, kao prvi premijer dosad, predsjednici države da samostalno odluči kada će se na birališta. Vješto i efektno, nema što.

Ali nešto tu fali, kao kvasac u kruhu. I Milanović i Karamarko pokušavaju sakriti, prvi glumljenom ravnodušnošću, drugi isto tako glumljenom gorljivošću, da ovi izbori imaju sasvim malu političku težinu. Strože uzevši, zapravo nikakvu. Ne treba nam dalekozor za takvo predviđanje. Dovoljan je, ne znam da li da prije kažem sumaran ili sumoran, pogled unatrag.

I pod desnim i pod lijevim vladama Hrvatska je sa svakim izborima samo učvršćivala dojam o neuspješnoj zemlji koja grčevito pokušava otkriti i iskopati komparativne prednosti svoje državne neovisnosti. Ali ne ide. Nije tu ništa promijenilo ni članstvo u Evropskoj uniji, naprotiv, nacionalistički uragan koji već treću godinu (od dolaska Karamarka na čelo HDZ-a) šara zemljom, baš tada je dobio novi zamah. Evropa je sve što je ovdje htjela popraviti potrošila u superteškim pristupnim pregovorima i zatim perolako digla ruke. O da, ovi stidljivi, ali nesumnjivi znakovi ekonomskog oporavka posljednjih mjeseci svakako su ukamaćeni iz članstva u EU-u. Ali prije toga odande je u Hrvatsku došla i teška osmogodišnja recesija, što znači da se članstvo u EU-u odnosi neutralno spram hrvatskog ekonomskog razvoja i da treba tražiti neke drukčije, alternativne razvojne modele. Dobar putokaz za to je ovo uklanjanje toksičnog franka s valutnog tržišta, čime SDP legitimno i pametno diže svoje izglede na izborima. Ali i ulazi u klinč s Bruxellesom, pod čijim pokroviteljstvom je i stvorena bahata svemoć banaka, čija je štetočinska ‘financijalizacija’ (bijeg iz proizvodnje u špekulantstvo) izazvala planetarnu krizu. Ovime se Milanovićeva vlada samo aspirinom suprotstavlja teškoj bolesti čiji je kliconoša financijski kapital, bez ikakve ambicije da tu nešto više napravi.

Još manje takvih ambicija imaju Karamarko i HDZ, tako da se opet nameće jedna prispodoba koja se prvi put pojavila u vezi bivše Jugoslavije. Kao što je, naime, Hrvatska preuzela od Jugoslavije samo najgore (monopolski oblik partijske vlasti), a odbacila najbolje (autohtoni razvojni model koji je bio relativno uspješno oslonjen na industrijsko-poljoprivredno-turističku proizvodnju i samoorganiziranje radnika, uravnoteženi međunacionalni odnosi…), isto se sada događa i s Evropom. I ovdje je preuzeto najgore. To je ovaj neoliberalni model proždrljivog i socijalno bezobzirnog kapitalizma, koji je u najvišoj točki zakonomjerno poprimio i neoimperijalistička obilježja spram Afrike i bliskoistočne Azije (u čemu su vitalni korijeni i ove biblijske izbjegličke krize koju upravo gledamo). Istodobno, odbačeno je ono dobro, najbolje. U to prvenstveno spada građanski tip države koji načelno – ne, žalibože, uvijek i praktički – odbija favorizirati ikoga zato što pripada ‘pravoj’ naciji, a pogotovo zato što prima sakramente u ‘pravoj’ religiji i crkvi. I tu smo u srcu stvari. U jednoj od pretklijetki hrvatskog političkog i društvenog propadanja, koje se s nijednim izborima ne prekida, nego se samo uvijek iznova ovjerava. Izbori ne mogu promijeniti ništa jer se kleronacionalizam, nakon višedesetljetne, zanatski besprijekorne homogenizacije i indoktrinacije, spustio s viših katova politike na niže katove društva.

I tako se dogodilo ono što svih ovih godina stalno gledamo. Kada ljevica dođe na vlast, ona pokušava držati nacionalizam i klerikalizam u predvidivim i koliko-toliko upravljivim okvirima. Ali kako je i sama prihvatila mononacionalni model države i društva, iako je desnica napasno optužuje da nije, nema pravog alata da se suprotstavi ucjenjivačkim optužbama kleronacionalizma. Naprotiv, on baš pod njenom vlašću najviše eskalira, pa se tako i rodio cijeli onaj polusvijet ‘kestenjara’, ‘stožeraša’, ‘šatoraša’, kojim iz opozicije orkestrira HDZ. S tim da je limitirani Karamarko dopustio da mu takvi, plus Katolička crkva, određuju i HDZ-ovu političku agendu, umjesto obratno, kao u Tuđmanovo vrijeme. Zato upravo gledamo kako ulazi u riskantnu zonu da zbog pretjeranog radikalizma izgubi i izbore, iako je do jučer izgledalo da vlast samo što mu nije pala u krilo. Ali i ako bude tako, opet se neće promijeniti ništa, samo će se nastaviti ucjenjivačko atakiranje na ljevicu zbog nedostatka domoljublja, na što će ona odgovoriti lajt-varijantom tog istog patriotizma koji navodno nema. I tako u beskraj.

Što bi mogao biti izlaz iz ovog zatvorenog kruga koji sve više sliči na omču oko vrata? Pa jedno solidno urušavanje HDZ-a, što bi se najvjerojatnije dogodilo ako Karamarko izgubi vlast, sigurno bi pomoglo. Ali koliko je realno da se sadašnji kleronacionalistički projekt, koji se osjeća dovoljno moćno da već dopušta da mu se na rubovima pojavljuju inicijative za legalizaciju ustaških pozdrava, sam od sebe raspadne ili čak preda? Nije nimalo. Ono što jeste realno to je da se taj projekt može demontirati i odložiti negdje gdje neće biti opasan kao danas samo ako mu se suprotstavi isto tako razgranat i organiziran kontraprojekt. A Kukuriku koalicija to nije i ne želi biti, radije se iznova zakopčava u nekakav ‘domovinski’ savez. Ona bi mogla postati projekt samo ako bi stranke koje je čine izašle iz svojih ljuštura u kojima su limitirane uskim stranačkim interesima. I postale neka vrsta progresivne lige, da upotrijebim već korišten izraz, u kojoj će se okupiti svi koji vjeruju u izvorne evropske vrijednosti: antifašisti, sveučilištarci, sindikati, kulturnjaci, mediji, nevladin sektor.

Samo tako može biti zaustavljeno ovo propadanje Hrvatske, koje uokviruju naizgled različite, ali suštinski iste stvari kao što su ukidanje ćirilice i starih, evropski relevantnih tvornica (TOZ, Gredelj). U oba slučaja riječ je o vršnim civilizacijskim tekovinama, a baš takve najživlje umiru u ovoj zemlji.

1/1