>

novosti logo

Društvo Društvo

Između komune i tvornice

Aspekti jugoslavenskog socijalističkog samoupravljanja (3/5): Kako objasniti vezu između ideje komune (općine) i samoupravljanja u privredi, a sve to s obzirom na ulogu partije koja je najprije izvaninstitucionalno, a kasnije kao Savez komunista i institucionalno usmjeravala cijeli proces?

Filozof Herbert Marcuse, spominje ga Darko Suvin u svoj knjizi ‘Samo jednom se ljubi: Radiografija SFR Jugoslavije’ (RLS, Beograd 2014.), rekao je svojedobno da bi bolje od izraza samoupravljanje, koji asocira previše na administrativno upravljanje, bilo upotrebljavati izraz samoodređenje. Pa ipak, naša je tema socijalističko samoupravljanje u Jugoslaviji.

Kardeljev ustav trebao je štititi društveno vlasništvo od države i privatnih prisvajanja i interesa. Zato je on i ignoriran u sljedećem prokapitalističkom zaokretu 1989. – kaže Samary

O tome razgovaramo s francuskom ekonomisticom Catherine Samary, dobrom poznavateljicom te tematike, koja je o njoj napisala više knjiga (od 1988. do danas). Na naše pitanje kako objasniti vezu između ideje komune (općine) i samoupravljanja u privredi, a sve to s obzirom na ulogu partije (KPJ) koja je izvaninstitucionalno, a kasnije kao Savez komunista (SKJ), po Ustavu iz 1974. i institucionalno usmjeravala cijeli proces, Samary odgovara: ‘Uvođenje samoupravnih prava i transformacija partije u SKJ, povezana s rastom nacionalnih prava, postalo je politička realnost, a ne puka propaganda. No i samoupravni sistem i nacionalna prava u praksi su bili odlučeni i mijenjani ‘odozgo’, od strane partijskih vođa – što je odražavalo njihovu permanentnu ‘institucionalnu’ ulogu u pitanjima političke strategije: u takvom sistemu glavne ekonomske odluke bile su politički izbori i vice versa.’

Govoreći o glavnoj proturječnosti tog koncepta, Samary se nadovezuje na drugu poznatu autoricu i kaže: ‘Kao što je formulirala Susan L. Woodward, dvije konfliktne linije oponirale su jedna drugoj, što je ona sažela izrazom ‘Slovenija’ i ‘Foča’. One reflektiraju i danas otvorene diskusije i praktične poteškoće povezane s ekstremno ‘nejednakim’, ali ne i stvarno ‘kombiniranim’ razvojem kapitalizma u različitim dijelovima onoga što je prethodno bila Prva Jugoslavija, zemlja na periferiji, ovisna o financiranju zapadnoevropskih dominantnih zemalja. Linija ‘Foče’ izražava potrebu za planskom redistribucijom resursa, e da bi se industrijalizirao južni dio nove federacije, s naglaskom na sirovine i infrastrukturu. Istovremeno, ‘slovenska’ linija okrenula se razvoju svojih vlastitih kapaciteta, proizvodnji potrošnih dobara, kako za unutrašnje tržište tako i za izvoz. Ako su se vođe SKJ trebali povući iz svoje direktno usmjeravajuće uloge, kao što je zamišljeno početkom 1970-ih, oni su središnji prostor prepustili ‘ekonomistima’ i onome što je izgledalo kao neutralni ekonomski mehanizmi. Naglasak je stavljen na ‘ekonomiju’ i tržišne pokretače općeg ‘rasta’ i rasta ‘produktivnosti’.’

No to su bile nejasne ekonomske kategorije. Status samoupravljanja povezao se u novi sistem preko pojma proizvodnog rada. Što je to značilo, pitamo Samary. ‘Prihod je sada trebao ovisiti o ostvarivanju nove vrijednosti, koju su dodavali radnici što su imali posao u industrijskim društvenim postrojenjima. Komuna je zadužena da regulira zaposlenost, a društveni fondovi, povezani sa samoupravnim pravima, bili su zaduženi za evolutivne koncepte. One koji su imali druge izvore prihoda, iz neproizvodnog rada, prve se otpuštalo, da bi se ‘smanjilo troškove’ – a time su oni gubili i status samoupravljača. To je imalo vrlo negativne posljedice po zaposlenost žena i omladine.’

Društvene potrebe, skupoća i slaba produktivnost, tj. ‘društveno nužan rad’ počeli su se sve više gledati kroz kriterije tržišta. To je izazivalo otpore, prvenstveno u radničkim savjetima, na nivou poduzeća, o čemu Suvin navodi niz primjera. Konkretna rasprava u radničkom savjetu jednog poduzeća iz 1960-ih izgledala je po prilici ovako: po prijedlogu ekonomske jedinice, tražilo se da se otpusti radnica Vera, koju je disciplinska komisija više puta kaznila. Jedan dan se nije pojavila na poslu, nije htjela nositi zaštitnu kutu, a nekoliko puta je došla pijana na posao. Socijalni radnik je na radničkom savjetu rekao da ona ima psihičkih problema, ali da se ne smije izbaciti nakon deset godina rada u poduzeću jer bi time samo postala socijalni problem (potpuno različito od današnje uloge tzv. socijalnih službi, najčešće u službi menedžmenta). Ona dobro radi, a treba je udaljiti od strojeva da može češće dobiti liječničku pomoć. Zaključak je bio da je treba liječiti dok je u poduzeću. Ona ima i problema kod kuće. Na sve to radnički savjet donosi odluku da se Veru ne otpusti i nalaže zdravstvenoj jedinici da je izliječi, nakon čega je treba prebaciti u drugu jedinicu, gdje nikoga neće dovoditi u opasnost od ozljede.

Pa ipak, Samary tvrdi kako se to s vremenom promijenilo: ‘’Upotrebne vrijednosti’ i konkretni prioriteti, kao i prava proistekla iz uvjeta rada i svakodnevnog života, za sve muškarce i žene svih nacija, nekorektno su uzimani u obzir. Dohodak povezan s ‘produktivnošću’ bio je nejasan kriterij, otvoren vrednovanju koje je trebalo ograničiti razlike između kvalificiranih i nekvalificiranih radnika. No postojala je tendencija da se on zamijeni pristupom ‘svakome prema njegovim tržišnim rezultatima’, što se s pravom kritiziralo još 1960-ih kao nešto što je u suprotnosti s principom jednakosti.’

U samoupravljanje je uveden pojam udruženog rada. Samary je mišljenja da je on mogao biti koristan koncept da ga se proširilo. ‘Trebalo se zapitati na kojem nivou udruženi samoupravljači mogu poboljšati efikasnost svojih izbora i organizaciju svoga rada. Razne branše i različiti teritorijalni nivoi trebali su biti podruštvljeni samoupravljačkim iskustvom, kriterijima i planskim izborima. Bez takvog horizonta odlučivanja bilo je nemoguće graditi konkretne solidarnosti i koristiti se kolektivnim poticanjem da se smanji rasipanje, a na korist boljeg života i boljih uvjeta rada, više slobodnog vremena, vremena za obrazovanje i demokracije za sve’, ističe.

Novi koncept samoupravne interesne zajednice (SIZ) prekinuo je na dobar način s ograničenim pogledom na samoupravna prava i zadatke, reducirane na proizvodne jedinice i na pogled proizvođača. Sistemski, to je otvorilo novi problem. ‘Zašto bi bogatije komune (općine), povezane s tvornicama koje su imale koristi od boljih tržišnih cijena ili od bolje infrastrukture, imale i bolje uvjete za financiranje javnih servisa? I zašto bi se logika SIZ-ova ograničavala na lokalni nivo ili čak na republički, kada su npr. transport ili prava na obrazovanje i druge javne servise trebali biti organizirani na federalnom nivou?’ pita Samary.

Ekonomski izbori unutar zemlje bili su pod pritiskom internacionalnih odnosa, koji su evoluirali. Strateški izbor ‘nesvrstanosti’, već primijenjen u samoj revoluciji, zahtijevao je plansko vojno investiranje (linija Foče zato je i dalje postojala), a ‘narodna sila’ dozvoljavala je ono što bismo mogli nazvati ‘pregovaračkim odnosima’ s dominantnim međunarodnim snagama, s neovisnom aktivom. No nesvrstanost nije značila autarkiju. A postojale su i stvarne potrebe za uvozom i financiranjem. Radilo se o tome kako kontrolirati i orijentirati njihovu upotrebu. Politika nesvrstanosti kombinirana je s opasnim ‘otvaranjima’, iluzijama i deziluzijama. Globalno je, sve do kraja 1970-ih, postojao krhki i konfliktni ekvilibrijum između zapadne ‘pomoći’, veze sa Sovjetski Savezom, čim je Staljin umro, i potpomaganja antikolonijalnih borbi te ekonomskih veza sa zemljama trećeg svijeta. Samoupravni socijalizam ‘u jednoj zemlji’ nije mogao proizvesti konzistentni otpor različitim neprijateljskim silama. No uvjet otporu, političkom i ekonomskom, bila je federalna kontrola trgovine s inozemstvom – koja je zadržana pomoću različitih instrumenata, u različitim fazama, sve do Ustava iz 1974. – i unutrašnja konsolidacija vlastitih prioriteta sistema, odnosa vlasništva i kriterija efikasnosti. A sve je to bilo krhko. Tako da situaciju 1970-ih u Jugoslaviji, iz logike ekonomske politike, ali u jednom još bitno drugačijem kontekstu samoupravljanja, donekle možemo usporediti s kasnijim razarajućim efektima međunarodne ‘pomoći’ i prisutnošću velikih količina novca stranih fondova i investiranja, što se novim balkanskim zemljama znatnije događa tek od 2000. godine.

Ugrubo, ovdje bismo mogli reći kako se autori koji se bave jugoslavenskim socijalističkim samoupravljanjem dijele najprije nadvoje. One koji ga kao i svaki drugi vid povijesnih socijalizama u cjelini zavraćaju. Jesu li oni u većini ili to samo tako izgleda zbog nasilne dominacije kojom danas posvuda vladaju građanski konzervativne snage? No zanimljivije je na ljevici, gdje također postoje oni koji otklanjaju svaki pozitivan doprinos jugoslavenskog socijalizma svjetskom pokretu. Točno je da tu nema onih koji se ne dive borbi partizana, ali do kada je trajala ‘revolucionarna sekvenca’, to datiranje ovisi o različitim promišljanjima živućih frakcija u svjetskoj ljevici. Za najtvrdokornije, sve je uništeno već 1948. otkada, samoupravljanju usprkos, u Jugoslaviji djeluje kapitalistička restauracija, ‘državni kapitalizam’, kao i u SSSR-u. Takvo razmišljanje tvrde trockističke struje odbacujemo. Za druge se od socijalizma odustalo oko godine 1965. i privredne reforme. A većina analitičara vidi ako već ne kraj, a ono siguran početak kraja oko ustavnih promjena 1974. Ako ne tada, onda je sigurno 1980-ih počeo ‘rat tržišta protiv samoupravljanja’, rat u kojemu su, za sada, pobjednici oni koji su, da bi uništili samoupravljanje, morali uništiti i Jugoslaviju. Mi pak tvrdimo kako su barem elementi samoupravljanja postojali do kraja Jugoslavije, a neki su je i nadživjeli. Zato što vjerujemo u ‘liniju kontinuiteta’, koja danas više nije ni ona ‘Slovenije’ ni ona ‘Foče’, možemo pa dakle i moramo govoriti o njegovom današnjem značenju i mogućnostima ponovnog razvoja.

Vratimo se historizaciji Catherine Samary, koja pripada ‘toploj struji’ u trockizmu, okupljenoj svojedobno oko belgijskog marksista Ernesta Mandela, a on je i sam sa zanimanjem pratio i učestvovao u raspravama o jugoslavenskom samoupravljanju, koja za Novosti nastavlja: ‘Povratak na eksplicitnu ‘vodeću ulogu partije’ (i armije!), integrirane u Ustav iz 1974., dok su još Tito i Kardelj bili živi, bio je dokaz zabrinutosti spram nadolazeće krize sistema i međunarodno nesigurnog konteksta. Tipično ‘titoistički’ način odgovora na centrifugalne trendove i pokrete bila je kombinacija ustupaka, koji su institucionalizirani, i represije. Ustav iz 1974., kombiniran s amandmanima iz 1976., koje je napisao Kardelj, konkretizirao je kontradiktorne trendove. S jedne strane, uspostavljen je više konfederativni sistem, koji je uništio i zadnju federalnu kontrolu izvozne trgovine i tokova, a sve pod pritiskom mobilizacija u Hrvatskoj. Na neki način to je bio nastavak proliberalnih tržišnih dimenzija ‘slovenske’ linije. Ali taj zaokret bio je koncesija ‘nacionalnim zahtjevima’. Kombiniran je sa stvarnim, ali neefikasnim zadnjim okretom prema liniji ‘Foče’: povećati vojnu obranu, povećati samoupravljačka prava, povezana sa samoupravnim planiranjem (preko ugovora), te ponovno podruštvoviti financijske izvore, koji su vraćeni pod samoupravnu kontrolu. No sve je to uvedeno nakon represije prema vođama svih nezavisnih pokreta, uključujući i one socijalističke omladine i praxisove struje, koja je podržavala samoupravljanje.’

Izgubljena bitka, ali ne i rat, poznati su nam. ‘Sam SKJ više nije bio sposoban igrati progresivnu ulogu jer se radikalno podijelio po linijama interesa nacionalističke opozicije, štiteći tako pojavu nove nacionalne (nejugoslavenske) buržoazije. Kardeljev ustav trebao je štititi društveno vlasništvo od države i privatnih prisvajanja i interesa. Zato je on i ignoriran u sljedećem prokapitalističkom zaokretu 1989., pomoću novog zakona o vlasništvu, donesenog pod pritiskom MMF-a, ne bi li se ugušila samoupravna prava, a sistem unificirao kroz ‘ulogu’ tržišta. Više nije postojao demokratski, pluralistički javni prostor na federalnom nivou, a ni političke ni trgovačke zajedničke jugoslavenske institucije, koje bi bile transnacionalne i višenacionalne, orijentirane na jednakost i mobilizaciju baziranu na samoupravljačima, sposobnima da elaboriraju i efikasno brane vlastite kriterije ‘općeg interesa”, kaže Samary.

(Nastavak u sljedećem broju)

1/3